Magazin
REPORTAŽA: TRAIL UTRKA NA BIOKOVU

Život je trčanje, uvijek vas podiže
Objavljeno 5. lipnja, 2021.
ABSOLUTE BIOKOVO CHALLENGE: JEDNA OD NAJTEŽIH SVJETSKIH PLANINSKIH UTRKA...

Kao uvod dobro je podsjetiti na Harukija Murakamija i njegovu sjajnu knjigu "O čemu govorim kada govorim o trčanju". Naslov je, naravno, posuđen od Carvera, uz dopuštenje njegove udovice. Inače, japanska književna zvijezda nije bilo kakav trkač. Rođen 1949., trčati je počeo ranih osamdesetih, reklo bi se u zrelim godinama, kada je zatvorio bar, u kojemu je provodio većinu noći dočekujući goste ili radeći u sitne sate obračun, i odlučio se potpuno posvetiti pisanju.



Od tada Murakami ima pravilo da nikada ne prođu dva dana bez trčanja. Mjesečno trči i do 250-350 kilometara. Godine 1983. sam je usred ljeta povijesnom stazom otrčao od Atene do Maratona. Nakon toga trčao je najpoznatije svjetske maratone, sveukupno njih 23 do sredine nultih, uključujući nekoliko puta i onaj njujorški. Sredinom devedesetih otrčao je i ultramaraton od stotinu kilometara na japanskom Hokkaidu s vremenom od 11 sati i 42 minute. A uz trčanje godinama pliva i vozi bicikl te redovito nastupa na natjecanjima u triatlonu. Murakamijeva je ambicija smatrati se ozbiljnim trkačem...


PRIPREME ZA PLANINU


Murakami nije, dakako, jedini koji trči i filozofira o trčanju. Bilo ih je bezbroj kroz povijest, a i danas o trčanju pišu mnogi. "Problem s trčanjem je u tome što dok shvatite da niste u formi, predaleko je pješačiti natrag", kaže tako Franklin Jones, a Jenny Hadfield, trenerska voditeljica, ovako zbori: "Život vas može povući dolje, ali trčanje vas uvijek podiže." Slavni grčki filozof Platon javno je atenskom puku govorio kako "nedostatak aktivnosti uništava dobru kondiciju svakog ljudskog bića, dok je kretanje i metodičke fizičke vježbe čuvaju i održavaju." I da zaključimo uvod s jednim zen-razmišljanjem: "U trčanju vas svaki korak koji napravite i svaki potisak naprijed promijeni, pretvara vas u drugu osobu. Svako pojedinačno trčanje vam nešto doda, a zatim i oduzme. Niste ista osoba kao što ste bili na startnoj liniji i do trenutka kada prijeđete ciljnu liniju, vaše je unutarnje ja ponovno izmišljeno i iznova zamišljeno."

Nakon što sam se prisjetio netom spomenutih velikana, vratio sam se u konkretnu stvarnost i malo istražio i usporedio brojke vezane uz trail utrku Absolute Biokovo Challenge, i to one koje se odnose na dužinu i visinsku razliku te došao do zanimljivih spoznaja. Nisu murakamijevske ni platonske, ali jesu za trčanje vrlo korisne. Dakle, utrka Absolute Biokovo Challenge ima vjerojatno najstrmije staze u prosjeku na svijetu. Ne računajući vertikalne utrke gdje se trči samo uzbrdo, kratko i strmo, start dolje, cilj gore, te kratke utrke tipa fell running (gore-dolje), Absolute Biokovo Challenge s kategorijom Sky Challenge (26,4 km dužine, 2490 metra uspona) jest u top-četiri utrke na svijetu po prosječnom nagibu do dužine 40 km. Ispred su samo utrke Matterhorn Ultraks (25 km, 2800 visine), Kaiserkrone Skyrace (24,7 km 2740 visine) i Monterosa Skyrace (35 km, 3500 m visine.)

No na utrkama dužim od 40 km biokovska Extreme Challenge varijanta dužine 45,5 km i 4490 meatra visine uspona je staza s najvećim prosječnim nagibom, s tim da nam je u dva mjerenja jednom izmjerena akumulirana visina oko 4700, a prilikom drugog čak 4900 metara. Službeno, prilikom ITRA (International Trail Running Association) evaluacije, u mapama Trace de trail, visina je definirana na 4490 metra. Dodatni faktor težine obiju staza je ekstremno zahtjevan biokovski teren. Sve u svemu, uopće ne bi bilo loše kada bismo u Hrvatskoj imali jednu od najstrmijih svjetskih utrka!

Bila je ovo jedna od prvih objava organizatora ABC-a Marka Hermana kojom je trail trkačima jasno dao do znanja kako se na Biokovu priprema jedna stvarno posebno dobra utrka. Što se tiče najteže od tri ponuđene staze, posebno se naglasilo kako je Extreme Challenge iznimno fizički i tehnički zahtjevna te je zbog toga ograničen broj natjecatelja na četrdeset pet, a da bi se uopće moglo nastupiti na utrci potrebno je minimalno 420 ITRA (International Trail Running Association) performance bodova ili da je natjecatelj završio utrku slične zahtjevnosti, a nije bodovana po ITRA-i (organizator je imao pravo procjene i odluke o dopuštanju nastupa). Vremenski limit za završiti utrku ograničen je na četrnaest sati. Osječka ekipa iz trail kluba "Žuti šešir" ispunjavala je zadane uvjete, a neki su Biokovo poznavali od prije planinareći do vrhova Vošac, Sveti Jure, Sveti Ilija te penjući se po impozantnim stijenama Solila, Bukovac, Borovac, Vrisove glavice, kao i na sportskom penjalištu Brela.

A upravo je u mjestu Brela rano ujutro uz tešku južinu startala najduža i najstrmija utrka Absolute Biokovo Challengea, Extreme Challenge (45,5 km s 4490 m uspona). Nakon otprilike jednog kilometra trčanja uz uvalu Soline, mimo Kamena Brela, zadani put uzdigao nas je na 200 godina staru "Napoleonovu cestu" ("Francusku cestu") koja je zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske. Cestu su u vrijeme svoje kratke vladavine Dalmacijom (1808. - 1813.) sagradili Francuzi, a građena je zahvaljujući Napoleonovom vojskovođi i vojvodi Dubrovnika Augustu Marmontu, kojega hrvatska povijest pamti po mnogim naprednim mjerama koje je kao vojni zapovjednik Dalmacije i namjesnik Ilirskih pokrajina poduzeo u hrvatskim krajevima. U gradnji ceste bili su prisiljeni sudjelovati i naši ljudi koji su za svoj rad bili plaćeni u hrani. Povlačenjem francuske vojske ovaj dio ceste nije završen, ali se vrijedni ostatci suhozida mogu vidjeti pod lokalitetima Nevista i Poletnica. "Nigdje se, među u sačuvanim primjerima francuskih cesta u Dalmaciji, ne mogu kao ovdje tako lijepo razumjeti tehnologija gradnje, način trasiranja i faze građenja", navodi Turistička zajednica Brela.

Napustivši ovaj objekt dalje smo trčali po tzv. single tracku koji nas je doveo do malog podbiokovskog sela Topići odakle smo strmim usponom došli na predio Pakline, nadaleko poznat po stoljetnoj šumi crnog bora. Naziv Paklina označava smolu koja se dobivala iz crnog bora, a prije se intenzivno koristila za premazivanje brodova i njihovu zaštitu od morske vode. Najčešće se vadila urezivanjem borova iz kojih bi zatim istjecala smola. Navodno se iz jednog bora može dobiti 5 - 6 kg te nekad iznimno vrijedne tvari. Paklinu su, na sreću, zamijenili sintetički materijali, pa je ova šuma trenutno dobro uščuvana, za razliku od mnogih drugih biokovskih šuma koje su nestale u katastrofalnim požarima.

NEGOSTOLJUBIVI ŠĆIROVAC


Poviše sela, vijugajući logičnim ali tehnički zahtjevnim puteljkom, došli smo do crkvice sv. Nikole, od kuda je započeo zahtjevni uspon na vršni dio Biokova, preko skloništa Kale (1450 m/nm), do vrha Šćirovac (1619 m/nm). Šćirovac ili Miletnjak poznat je kao najnedostupniji vrh u Hrvatskoj, a ozloglašen je po tome što je tu nestala većina od šesnaest nikada pronađenih ljudi na Biokovu. Od Šćirovca smo trčali dojmljivim i skliskim grebenom do vrha Sv. Ilije (1642 m). Na samom vrhu se nalazi bijela kapela sv. Ilije, sagrađena na starim temeljima, a teren oko nje porazbijan je bezbrojnim udarima gromova. Ovdje valja podsjetiti kako se prije kristijanizacije Slavena većina gromovitih vrhova nazivala Perun, prema vrhovnom bogu gromova i oluja. Nakon pokrštavanja svećenici su prenijeli Perunove osobine na kršćanskog sveca - svetog Iliju, koji je u popisu registriran kao gromovnik (Ilija Gromovnik) na osnovi starozavjetnog proroka Ilije koji je vozio vatrenu kočiju nebom.

Od Ilije je staza išla strmim puteljkom duboko dolje prema selu Bast, na dvadeset i deveti kilometar i drugu okrepu. Od Basta je nekoliko kilometara ruta slijedila panoramsku biokovsku stazu po makadamu do predjela Miletin bor, gdje smo skrenuli na strmu i usku stazicu koja se provlačila uz stijenu Borovca. Ostavivši za leđima dojmljivi Borovac, trčali smo kroz spaljene šume i goleti do planinarske kuće Slobodan Ravlić - Lokva (1445 m/nm), gdje nam je susretljivi domaćin poslužio treću okrepu. Ova prizemnica poznata je kao lugarnica na Lokvi, a nazvana je po makarskom planinaru koji je 1981. poginuo na Biokovu. U blizini kuće nalazi se jama s vječnim ledom iz koje su nekoć seljaci vadili led za potrebe podbiokovskih mesara i ugostitelja. Od Lokve je opuštajuća staza vodila do najvišeg biokovskog vrha - Sv. Jure (1762 m/nm). Na Juri su vremenske prilike bile neugodnije nego na Iliji zbog čega je većina trkača tu zastala i na sebe navukla zaštitni sloj odjeće.

Na vrhu Sv. Jure nalazi se televizijski toranj i zgrada za telekomunikacijske uređaje te crkva sv. Jure koja je podignuta 1968. godine umjesto prethodne crkve koja je vjerojatno bila sagrađena odmah po pokrštavanju, a sigurno je postojala u 12. stoljeću o čemu svjedoči kamena ploča koja se nalazila iznad oltara stare srušene crkvice. Kako god, crkvica je sigurno dobro zidana jer u protivnom ne bi mogla odolijevati meteorološkim neprilikama. Koje su često i ekstremne poput onih iz veljače prošle godine kada je tamošnja automatska meteorološka postaja izmjerila najjači udar bure u Hrvatskoj od nevjerojatnih 75 metara u sekundi, odnosno 270 km na sat, a koji je zbog tehničkih ograničenja anemometra ostao neovjeren. Za usporedbu, za službeno najjači udar vjetra iz NNE smjera u Hrvatskoj i dalje vrijedi onaj od 21. prosinca 1998. s Masleničkog mosta, kada je zabilježen udar bure od 248 km/h (69.0 m/s). Na sreću, mi nismo imali buru, ali nas je zato pritegnuo mokri jugo u svim svojim varijetetima i tlačnim oscilacijama. Tako je bilo sve do prijevoja pod vrhom Veliki Troglav od kuda smo po ljepšem vremenu i položenijem terenu trčali preostalih pet kilometara do planinarske kuće Pod Vošcem gdje je bio cilj.

JOŠ JEDNO ISKUSTVO


Sve u svemu, ABC - Extreme Challenge najljepši je trail u Hrvatskoj, dok je u tehničkom smislu to svakako jedna od najtežih svjetskih utrka. Od trkača zahtijeva jednostavnost i primjereno psihofizičko zdravlje te dobro poznavanje planina. Od dvadeset osam finišera najbolji je bio višestruko provjereni slovenski trail trkač Marjan Župančič, koji je utrku odradio za 7:47:20 sata. "Ovo je svakako jedna od najtežih trail staza koju sam ikada trčao, padala je kiša, pa je kamenje i korijenje bilo izrazito sklisko. Odradio sam utrku bez padanja s time da su me kiša i vrlo hladno vrijeme neprestano tjerali da još više požurim kako se ne bih pothladio. Čestitam svima na završenoj utrci, iako je bilo lijepo, nije bilo lako", kazao Župančič.

U nedjelju, 16. svibnja, održane su još dvije programske utrke na kojima su također sudjelovali članovi "Žutog šešira" iz Osijeka. Mario Matoković, koji se fenomenom hodanja i trčanja bavi i profesionalno, nakon Sky Challenge utrke, duge 26,4 km i 2630 metara uspona, zadovoljno je kazao: "Ne znam koji epitet bih dao ovoj utrci, prekrasno, brutalno i (ne) ponovilo se."

Što se tiče najkraće utrke Vertical race od 5,2 km i 1170 metara uspona, na njoj sam trčao dan poslije, nakon rezervirano odrađene Extreme Challenge utrke. Prije svega jer nisam želio propustiti priliku, kada sam već bio tamo, da trčim kod nas rijetki vertikalni format, i to po jednoj od ljepših planinarskih staza od Makra do vrha Vošac. U cilju na Vošacu nalazi se planinarski dom Toni Roso koji je sagrađen nakon Drugoga svjetskog rata za vojne potrebe, ali je bio napušten. Kuća je nekoliko desetljeća bila urušena, sve dok je članovi SAK Ekstrem iz Makarske nisu temeljito obnovili. Ime je objekt dobio po mladom alpinistu Toniju Rosi, smrtno stradalom u Alpama, kojega sam dobro poznavao. Sve u svemu, prisjećanje na Tonija upotpunilo mi je zabavom prožet vikend na predivnom Biokovu. A o Murakamiju i Platonu, trčanju i filozifiji trčanja ponovno nekom drugom prigodom.


Piše: Dario MAJETIĆ
MARJAN ŽUPANČIĆ: Ovo je svakako jedna od najtežih trail staza koju sam ikada trčao, padala je kiša, pa je kamenje i korijenje bilo izrazito sklisko...
MARIO MATOKOVIĆ: Ne znam koji epitet bih dao ovoj biokovskoj utrci, prekrasno, brutalno i (ne) ponovilo se...
Nebeska šetnica
Najdojmljiviji i najsloženiji dio projekta Novi Adrion, koji provodi JU PP Biokovo s partnerima, jest vidikovac u obliku potkove izvan litice sa staklenom plohom za hodanje nazvan nebeska šetnica - Skywalk. Nalazi se u jugozapadnom dijelu Parka prirode Biokovo, na trinaestom kilometru biokovske ceste, na visini od 1228 metara nad morem, na predjelu Ravna vlaška. Vidikovac ima mogućnost primanja do 50 posjetitelja u isto vrijeme. Pogled s njega seže na srednjodalmatinske otoke, a stakleni pod stvara osjećaj stajanja nad dubokom provalijom. (D.Ma.)
Park prirode
Prijedlog za Absolute Biokovo Challenge došao je iz Javne ustanove Park prirode Biokovo, koje je postalo institucija 1981. ponajviše zaslugom dr. fra Jure Radića, svećenika, teologa, znanstvenika i prirodoslovca te zaslugom svih njegovih suradnika. Park prirode Biokovo prostire se na površini od 19.550 hektara. Ukratko, obuhvat JU PP Biokovo je od prijevoja Dubci (kod Brela) do prijevoja Saranač (kod Gornjih Igrana). Glavna obilježja su geomorfološki fenomeni poput vrtača, škrapa, kamenica, jama od kojih je do sada najdublja jama Mokre noge (-832 m), ledenice, špilje, krški izvori; više od 40 endemičnih biljnih vrsta, npr. biokovsko zvonce (Edraianthus pumilio); značajna paleontološka nalazišta; prekrasni krajobrazi i vidikovci. Na biokovskom kamenu podignuto je 87 crkava i kapelica. Otkriveno je više od 400 jama i špilja. (PP JU Biokovo/D.Ma.)
Flora i fauna
Ukupna flora Biokova u širem smislu, od Cetine do Neretve te od Kozice do Zagvozda, obuhvaća voše od 1500 svojti. Najpoznatiji biljni endemi su biokovsko zvonce, slava klisura i modro lasinje, endem šireg dinarskog područja. U brojnim biokovskim špiljama i jamama živi fascinantna podzemna fauna. Do sada je utvrđeno više od 199 špiljskih organizama, od kojih je 60 endema Biokova. Uz malo sreće, moguće je susresti divlje konje koji su naviknuti na posjetitelje i ne bježe od ljudi. Na području Parka prirode Biokovo do sada je zabilježena 21 vrsta gmazova, i to jedna vrsta kornjača, 10 vrsta guštera i 10 vrsta zmija. Najbrojniji su kralježnjaci na Biokovu. Među gotovo 100 vrsta ptica na Biokovu obitavaju i neke rijetke i ugrožene vrste kao orao zmijar, suri orao, vjetruša klikavka, koje su strogo zaštićene. Sisavci su na Biokovu zastupljeni s 42 vrste, od kojih su sve vrste šišmiša strogo zaštićene. Od deset vrsta zvijeri čagalj i medvjed pojavljuju se samo povremeno, a stalno je prisutan vuk - koji se nalazi na listi potencijalno ugroženih vrsta, te divokoza čija se biokovska populacija smatra za najstabilniju i najveću populaciju divokoze u Hrvatskoj. (PP JU Biokovo/D.Ma.)
Možda ste propustili...

S INOM NA KAVI: DRUGA STRANA DIPLOMACIJE

Svi se trebamo bolje upoznati i razumjeti

KARLO RESSLER, ZASTUPNIK U EUROPSKOM PARLAMENTU

Schengen je hrvatski vanjskopolitički prioritet

DR. SC. BRANIMIR VIDMAROVIĆ EKSPERT JE ZA MEĐUNARODNE ODNOSE

Hrvatska sigurnosna struktura pokazala se dovoljno čvrstom i pouzdanom

Najčitanije iz rubrike