TvObzor
TREĆA I POSLJEDNJA SEZONA SERIJALA “AMERIČKI BOGOVI”

Očaravajući nered napokon je završio, za sada
Objavljeno 7. svibnja, 2021.
Nema tako slijepih, kao oni koji neće slušati. Neil Gaiman

Nakon tri sezone napokon je završen Starzov serijal “Američki bogovi”. Nažalost, ostat će gorak okus u ustima, jer ono što je knjiga Neila Gaimana nudila, i još uvijek nudi, savršena je slika svijeta ovisnog o ljudskoj potrebi za vjerovanjem i gorućom žudnjom za idolopoklonstvom. Moj prvi susret s knjigom dogodio se davno. Prijatelj mi ju je posudio, iako sam ja godinama bio u uvjerenju kako mi ju je poklonio, pa sam je svaki put kada bih brisao prašinu s policu uzeo u ruke i otvorio nasumično jednu stranicu. Naime, prema jednoj posve neuvjerljivoj legendi koja mi je ispričana, ako otvoriš bilo koju stranicu neke knjige i pročitaš rečenicu ili pak cijeli odlomak, a isti ti se svidi, znaš da je štivo koje imaš u rukava idealno za tebe. Izbjegavao sam ju godinama, gotovo cijelo desetljeće, a onda sam jedno ljeto završio na odmoru, dugom tri mjeseca, i napokon ju pročitao. Da preciziram, progutao u dahu. I kako to obično biva u mojem svijetu, Gaiman je vrlo brzo postao jedan od najdražih mi pisaca kojega sam volio spominjati u razgovorima o književnosti, a njegove knjige kupovao sam prijateljima. Knjigu sam u međuvremenu vratio njezinu vlasniku, a on mi je, nekoliko godina kasnije za rođendan poklonio luksuzno Mitopejino izdanje istog naslova.

Poetični likovi
“Već tisućama godina putnici sa svih strana svijeta posjećuju sjevernoamerički kontinent donoseći sa sobom svoja vjerovanja, svoje obrede, svoja božanstva. A bogovi? Oni ostaju zajedno s doseljenicima, čak i kad vjerovanje u njih ugasne. Ostaju kao sjene nekadašnjih moćnika, bijedni marginalci iz polusvijeta prizemne Amerike, životareći, neprekidno krpajući kraj s krajem dok se puk klanja novim američkim bogovima: Televiziji, Autocestama, Kompjutorima. Čini se da je konačni obračun između novih i starih bogova neminovan”, piše na koricama knjige, prvi put u nas objavljene 2003. godine. Čitajući ju, neprestano sam vizualizirao radnju, zamišljao sve te živopisne scene kako bih ih ja, neuspjeli student režije, snimio. I želio sam, toliko sam očajnički želio da snime seriju, ne film, jer je radnja kaleidoskopski slojevita i bogata da bi bio grijeh izostaviti veliki dio napisanog. A tek likovi. Imate Odina - Sveoca u nordijskoj mitologiji, jednu mrtvu bivšu ženu koja je ustala iz mrtvih, irskog vilenjaka, Anansija - jednog od najvažnijih likova zapadnoafričkog i karipskog folklora, Anubisa - egipatskog boga balzamiranja, Bilquis - kraljicu od Sabe, Černoboga - slavenskog boga tame i zla plus cijeli spektar bogova i vjerovanja (Kali, Ganesh, Anubis, Wisakedjak, Horus...) kao i glavnog lika koji se zove Shadow Moon o kojemu bih mogao napisati dvadeset stranica sitnog fonta. Ali ipak je ovo tekst o seriji.

Prva sezona, čije je emitiranje počelo prije točno četiri godine, oduševila me je. Naime, autori serijala Bryan Fuller i Michael Green iskazali su se kao veliki obožavatelji Gaimanove knjige, pa je svaka epizoda bila eklektički bogata, duboko promišljena, nadopunjena dodatnim idejama, mislima i radnjom, koje knjiga nije spominjala, da sam na trenutak pomislio kako se nalazim pred svetim gralom televizije. Moderni klasik američke književnosti, obogaćen uznemirujuće hrabrim idejama dva sjajna tipa koja iza sebe imaju zavidnu karijeru na “televiziji”. Serija je dobila sjajne kritike, gledanost je bila viša no očekivana, glumci su hvaljeni, posebice Ian “Lovejoy/Al Swearengen/Juda” McShane i Emily Browning, a svi smo ostali pometeni pojavom Yetide Badaki koja glumi Bilquis. I kada kažem svi, mislim na sve rodove - znane i nepriznate zakonima ove ili bilo koje države na planetu. I zamalo da zaboravim spomenuti sedmu epizodu “A Prayer for Mad Sweeney” jedan od najsvjetlijih trenutaka američke televizije u proteklom desetljeću.

Tri sezone u pet godina
A onda su stvari izmaknule kontroli. Naime, sam Gaiman vjerojatno je osjetio kako njegov magnum opus dobiva potpuno drukčije konture od onoga kako je on zamislio kada je pisao knjigu. Njegova strast prema vlastitom, i najuspješnijem, djetetu uz “Sandmana”, pokazala se kao sujetna roditeljska protekcija. Fuller i Green otpušteni su nakon prve sezone, dovedeni su Jesse Alexander i Charles “Chic” Eglee, koju su stvorili besmislenu osmosatnu onaniju nad književnim klasikom koja nije imala nikakve dodirne veze s radnjom i stilom prve sezone. Uslijedila je i pauza od dvije godine između sezona, pa je moje nestrpljenje za novim epizoda vrlo brzo zamijenila rezignacija. A onda je Gaiman, vjerojatno zauzet pripremanjem “Sandmana” za Netflix (u kojemu će glumiti Tom Sturridge, Gwendoline Christie, Vivienne Acheampong, Boyd Holbrook i Charles Dance) te razlazom od Amande Palmer, shvatio kako je kritika s razlogom sasjekla sve što se događalo vezano uz drugu sezonu, opet se predomislio i pristao vratiti Fullera za kormilu u trećoj i posljednjoj sezoni serije. Bar za sada. I moram li uopće napomenuti kako smo i na nju opet čekali dvije godine. Tri sezone u pet godina. Bilo bi previše i za kvalitetnije uratke od ovoga bućkuriša povremeno briljantno očaravajućih, nekad sjajnih, no uglavnom prosječnih ideja. A uz novo McShaneovo “Bobby Firmino zubalo” koje sjaji poput Urse Major u svakom kadru u kojemu se pojavljuje Mr. Wednesday nisam se mogao otresti dojma kako bi bilo bolje da pogledam do kraja “Sjenu i kost” ili otrpim drugu sezonu neuzbudljivog političkog trilera “Kondor” (dok James Grady broji novac, Sydney Pollack sigurno se okreće u grobu). Istovremeno pojedini sporedni glumci, a ujedno i likovi, “nestajali” su između pojedinih sezona. Gillian Anderson nestala je kao boginja medija, Kristin Chenoweth više se nije pojavljivala kao Uskrs, a Orlando Jones čija je rola Anansija posebice oduševila sve obožavatelje, otpušten je zbog navodnog neprimjerenog ponašanja.

Vjetar promjene
Stoga, kada je vjetar zapuhao na koncu posljednje epizode i tama se spustila na zemlju, a Mr Ibis rekao posljednje riječi “Ili nešto puno gore”, pao mi je kamen sa srca. Jer napokon je gotova. Serija koja je u pet godina prošla put od oduševljenja preko gađenja do potpune rezignacije svih koji su ju pratili. Povremeni bljeskovi genijalnosti u ovoj posljednjoj sezoni nisu mogli isprati onaj okus bljutavosti koji ti ostaje danima u ustima nakon što ti izvade umnjak. Ponekad, ali zaista vrlo rijetko, treba staviti ponos sa strane i priznati si kako nismo vlasnici naših djela nego sudionici u vječnom stvaralaštvu.

I dok sam pisao ovaj tekst, povremeno sam prelistavao Mitopejino izdanje, pokušavao u tom divnom romanu koji poseže za baštinom cjelokupnog čovječanstva i prelama ga kroz prizmu suvremene Amerike, pronaći tih dvanaestak tisuća riječi za koje je prošireno ovo ukoričenje te u ilustracijama Daniela Egnéusa vidjeti svjetlo u tami. Potraga je bila uzaludna. Stoga znam kako je vrijeme da se oprostim od “Američkih bogova” na neko vrijeme.


Vjerovanje je samo proizvod društva kojim se okružujemo i naše plašljivosti.
Mr. Wednesday
 
 
Piše: Kučar
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana