Kultura
ANTONIO JAKUPČEVIĆ GLAVNI GLUMAC U “DJEČAK KOJI JE GOVORIO BOGU”

Unutar osječkog ansambla mogu u glumi postići sve
Objavljeno 27. ožujka, 2021.
Nedostaje vrijeme kada nismo morali strepjeti od svakog bližeg kontakta

Na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku 9. travnja bit će premijerno izvedena predstava "Dječak koji je govorio Bogu", temeljena na istoimenom romanu Damira Mađarića. Tu potresnu priču o strahotama holokausta režirat će Samo M. Strelec, a u naslovnoj ulozi gledat ćemo Antonija Jakupčevića, perspektivnog Bjelovarčanina, od 2017. godine stalnog člana dramskog ansambla osječkog HNK-a. Nakon što je završio srednju tehničku, a paralelno s njom i glazbenu školu, Antonio je dvije godine studirao turkologiju i hungarologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da bi naposljetku upisao preddiplomski studij glume i lutkarstva na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, gdje je sudjelovao u mnogobrojnim projektima te igrao na nizu kazališnih festivala. U nastavku pročitajte što nam je 29-godišnji glumac ispričao o svojim glumačkim počecima, o pripremama za premijeru "Dječaka koji je govorio Bogu" te o prošlogodišnjem angažmanu u filmu "Adam" redatelja Marija Šuline, a pojasnio nam je i kako to da ima čak 36 krsnih kumova.

Što te privuklo glumi i kada si osjetio poriv da se baviš njome? Sjećaš li se osjećaja kada si prvi put otišao u kazalište?

- Moj put do glume dogodio se slučajno. Svi su oko mene mislili da ću nakon deset godina glazbene škole nastaviti tim smjerom, ali tijekom srednje škole počeo me zanimati film, pa snimanje, montaža, režija, a zbog velike stanke između jutarnje nastave u glazbenoj školi i popodnevne nastave u tehničkoj školi, otišao sam u Bjelovarsko kazalište i ondje su me uvjerili da imam nekog talenta za glumu. Jed(i)na predstava u kojoj sam ondje sudjelovao bila je dovoljna da se zaljubim u scenu i odlučim otići na prijamni ispit. Mislim da je "Petar Pan" kazališta Trešnja prva predstava koju sam gledao, ostala mi je u sjećanju kao megaspektakl. Osjećaj je bio neopisiv.

Kako to da si, kao Bjelovarčanin, završio na osječkoj Akademiji? Imaš li nekakav savjet za one koji planiraju upisati studij glume?

- Zapravo, posljedično. Nakon srednje škole pokušao sam dvaput na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a treća sreća dogodila mi se u Osijeku, kojeg sam isprva izbjegavao plašeći se lutkarstva, ne znajući koliko ono pomaže u glumi te dodatno razvija maštu i igrivost. S odmakom mogu reći da je takav razvoj situacije bio najbolji - između dva zagrebačka pokušaja studirao sam turkologiju i hungarologiju, iskusio život u glavnom gradu, a naposljetku završio sam u Osijeku koji mi u svakom smislu odgovara kao osobi.

Što za mladog glumca poput tebe znači činjenica da već nekoliko godina imaš stalni angažman u osječkom HNK-u? Smatraš li da je to privilegij?

- Netko voli neizvjesnost od projekta do projekta, kažu da ih to drži u glumačkom treningu. Ima to smisla, ali unutar našeg osječkog ansambla mogu u glumi postići sve što želim, od malih, srednjih i velikih uloga različitog tipa. Nije prošla sezona u kojoj nisam igrao bar dvije premijere, nekad i po četiri, sve to u obiteljskoj atmosferi gdje se uz kvalitetan rad uvijek nađe mjesta za zafrkanciju i druženje. A uz sve to ne moram brinuti hoću li moći idući mjesec platiti režije. Privilegij je zarađivati za život baveći se onim što voliš.

Snažnu želju da postane glumac ima i lik kojeg ćeš uskoro utjeloviti u predstavi "Dječak koji je govorio Bogu". Kakav je dječak Emanuel Fuchs?

- Emanuel Fuchs je, kako bi redatelj Strelec rekao, wunderkind. Ima bogate i obrazovane roditelje te djeda i baku koji ga od malih nogu uče stranim jezicima, sviranju, potiču ga na čitanje "teže literature", što ga čini vrlo pametnim i pronicljivim, ali u očima druge djece on je zbog toga čudan i neprihvaćen. Ipak, mislim da je on borac te se u svakoj situaciji snađe na ovaj ili onaj način, a usput izvuče pouku. Emanuel generalnom radošću kroči kroz život - dok god to može, naravno.

Nakon "Emeta" iz 2018., sad i drugi put radiš pod redateljskom palicom Samoa M. Streleca. Kako bi opisao suradnju s njim? Ima li nešto što ti se posebno sviđa, ili ti odgovara u njegovom načinu rada?

- Strelec ne pokušava mistificirati glumu i kazalište, nego se konkretno bavi glumcem i dramskom situacijom. Ima ideju, viziju, ali ne libi se unutar te vizije promijeniti nešto tijekom procesa, jer želi uzeti u obzir svakog sudionika projekta. On je redatelj koji svakog glumca, neovisno o veličini uloge, potiče na razmišljanje i razvijanje. Najviše mi se sviđa to što ne stvara nepotrebne napetosti, tako da od samog početka stvaramo ovu predstavu u zajedničkom miru i međusobnoj nadogradnji.

Što je presudilo da dobiješ ulogu Emanuela i kako se snalaziš u istoj?

- Vjerojatno to što sam najmlađi u ansamblu. (smijeh) A snalazim se rukama, nogama i glavom. Imam podršku cijeloga ansambla, svi zajedno odlično funkcioniramo bez tenzija, i to meni osobno podosta olakšava ovladavanje materijalom te me drži zaigranim i znatiželjnim.

Kako je u vremenu pandemije raditi na jednoj velikoj predstavi kakva je "Dječak koji je govorio Bogu"? Kakva je atmosfera na probama?

- Lijepo je uopće raditi, pogotovo s ansamblom HNK-a Osijek, ne bih ga mijenjao ni za što. Naravno, radni uvjeti su drugačiji, maske uistinu smetaju jer otežavaju disanje i govor, a predstava je fizički vrlo zahtjevna. Ipak, ne posustajemo i disciplinirano se držimo svih mjera opreza, tako da kroz proces rada nismo imali problema s pandemijom. Ali priznajem da mi nedostaje vrijeme kada nismo morali strepiti od svakog bližeg kontakta, kada se emocija glumca mogla iščitati s lica. A sada nam se pola lica niti ne vidi.

Koji su, prema tvome mišljenju, glavni razlozi zbog kojih bi osječka publika trebala doći pogledati "Dječaka koji je govorio Bogu"?

- Čuo sam slučajno u prolazu kod kazališta komentare dviju gospođa kako im se baš ne dolazi na predstavu zbog teške teme. Naravno, bila bi laž kad bih rekao da gledatelji neće gledati i neke teške scene, ali to ne znači da je cijela predstava teška. Mi u predstavi stavljamo naglasak na one lijepe stvari, one koje u životu evociraju radost. Holokaust je ovdje, prema mome mišljenju, okolnost, a ne glavna tema. Osim toga, imamo nekoliko iznenađenja koja se ne mogu često vidjeti u našim predstavama. Dođite i doživite!

Kakvo je za tebe bilo iskustvo igranja u prošlogodišnjem filmu Marija Šuline "Adam", prepoznatom u svjetskim krugovima? Hoćemo li te u budućnosti češće gledati na filmu, ili na televiziji, odnosno, imaš li takvih želja i ambicija?

- S tog snimanja nosim samo dobra iskustva. Mario Šulina okupio je sjajnu ekipu entuzijasta i profesionalaca te napravio film kojim se stvarno svi možemo ponositi, a naročito mi je drago što je to prepoznato. Vjerujem da i u budućnosti možemo mnogo očekivati od njega. Što se mene tiče, volio bih se okušati u svakom formatu, a u skorijoj budućnosti ipak me još nećete gledati na malim ili velikim ekranima. Vjerujem da će biti vremena i prilike za sve, samo treba biti strpljiv, ima još četrdesetak godina karijere preda mnom. Bar se tome nadam.

Tijekom godina u nekim se medijima mogla pročitati nesvakidašnja priča o tvojih 36 krsnih kumova. Možeš li našim čitateljima malo približiti o čemu je riječ?

- Rođen sam u siječnju 1992. godine, a moj otac tada je bio na ratištu. Kad je rekao da je dobio drugog sina, zapovjednik voda ga je upitao je li odlučio tko će mi biti krsni kum. Rekavši da ne zna, zapovjednik mu je dobacio da će mu svi iz voda biti kumovi. I eto, tako sam kršten u veljači, okružen s 36 kumova, vojnika. Jedna neobično lijepa vijest iz jednog takvog ružnog vremena.

Imaš li hobije? Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?

- Slobodno vrijeme volim provoditi s najdražom osobom na svijetu - suprugom Mirnom, a to uključuje gledanje filmova, predstava, čuvanja nećakinje te druženja s obitelji i prijateljima. Volim izrađivati svašta, baviti se vrtom, voziti bicikl, zaigrati PlayStation... Jedino bih volio češće viđati svoje koji žive u okolici Bjelovara. Ukratko, vodim miran život u mirnom gradu, i neka tako ostane što duže. Ali bez pandemije!

Danijel Miklić
holokaust
OKOLNOST,

A NE TEMA

PREDSTAVE
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana