TvObzor
NIKŠA SELMANI, GITARIST VALETUDA

Lijep je osjećaj kad kroz glazbu tiho sudjeluješ u nečijem životu
Objavljeno 15. siječnja, 2021.
Nama su koncerti poput duhovne hrane, ali i veliki poticaj za naše stvaralaštvo, jer tek kroz kontakt s publikom možeš vidjeti što je ljudima danas blisko

Novi singl dubrovačkog sastava Valetudo, koji je nedavno proslavio svoj 18. rođendan, inspiriran je Lopudom, otokom nedaleko od njihova grada, na kojem su članovi benda proveli proteklo ljeto u miru i tišini, bez turista i gužve. Riječ je o novoj-staroj pjesmi "Lopud reggae", koja je, uz rođendan, bila povod za kraći razgovor s Nikšom Selmanijem, gitaristom i autorom Valetuda.


Čestitam na punoljetnosti! Koji su po tebi glavni razlozi što trajete i slažete se duže od 18 godina?


- Hvala uime svih u bendu! Više je razloga zašto trajemo - najprije volimo ovo što stvaramo, a i prilično smo tolerantni tipovi i, rekao bih, veliki istraživači. Glazba je polje nepreglednih mogućnosti, i mi smo sakupljali različite glazbene utjecaje kroz brojne susrete s drugim ljudima, ali i izmjenama postava gdje su novi ljudi mijenjali zvučnu sliku benda. Još uvijek imamo snažnu potrebu nešto reći i pronaći ljude s kojima smo na istoj valnoj duljini. Lijep je osjećaj kad kroz glazbu tiho sudjeluješ u nečijem životu.

Mali pothvat

Koliko dugo djelujete u aktualnoj postavi, i tko je čini?


- Sigurno zadnjih 7-8 godina djelujemo u ovoj postavi i vrlo sam zadovoljan kako ona radi i razmišlja. Dubrovnik je relativno mali grad, pa nije baš lako pronaći kvalitetne glazbenike koji bi se još i uklopili u naš stil glazbe, tako da je sve to jedan mali pothvat. Malo je čudo da ovoliko trajemo u kontinuitetu i da se nismo zasitili jedni drugih. Trenutačni članovi su Srđan i Nina Obad na vokalima, Lucijan Aleksić na basu, Alan Polzer na bubnjevima, Toni Butigan na klavijaturama, Željko Barač na saksofonu i ja na gitari.


Kako ti s vremenskim odmakom zvuče "Ekvator" i "Samo jednom se ljubi, sve je ostalo majka"?


- I prvi i drugi album bili su predivno iskustvo. Najprije "Ekvator" koji smo radili s našim Dubrovčaninom Srđanom Sekulovićem Skansijem i koji je apsolutno "ubrao" ono što smo mi od zvuka tada htjeli. On nas je od samog početka nekako usmjerio u produkcijskom smislu, i mi smo to onda postupno mijenjali i nadograđivali. Već je na "Ekvatoru" bilo jasno da Valetudo nikad nije htio stvarati "velike pjesme", nego male glazbene sličice koje polako i na duge staze, gotovo neprimjetno, ulaze u uho slušatelja. Na kraju se pokazalo da je taj više intimistički pristup postao ono prema čemu smo prepoznatljivi. Drugi album dugo smo snimali kod nas u prostoru i na njemu je produkciju radio naš Toni Butigan. Meni je ovo jako drag album i još uvijek ga otkrivam. Evo mali hint - poslušajte stvar "Tovar i ja", pjesmu o ljudima s otoka na kojem nema vode i koji razmišljaju o odlasku u veliki grad. To je onaj "skriveni" Valetudo koji se meni sviđa, premda nas publika više prepoznaje po plesnim i pjevnim stvarima.


Predstavi nam vašu novu-staru pjesmu "Lopud reggae". Kako to da ste ju baš sada odlučili objaviti i kakve su dosadašnje reakcije publike?


- Da, "Lopud reggae" je baš jedna od naših starih stvari koje ljudi i danas žele slušati i pjevati na svirkama. Bilo mi je nevjerojatno da su je ljudi, gdje god da smo po Hrvatskoj ili BiH svirali, vrlo brzo pjevali s nama, mada, uvjeren sam, većina nema pojma da je Lopud otok u blizini Dubrovnika s predivnom pješčanom plažom koja se zove Šunj. A kako nam filmska industrija sugerira da se velike ljubavi mogu dogodit samo u Parizu, New Yorku i Rimu, mi smo pomislili da sav taj Hollywood prebacimo na Lopud, i da se tamo dogodi naša "piccola storia di grande amore".
Povratak na staro

Kada možemo očekivati novi album? U kojem će obliku biti objavljen, i prema čemu će se on razlikovati od vaših prethodnih izdanja?


- Dosta smo razmišljali o našem trećem albumu, jer od izlaska prethodnog mnogo se toga promijenilo po pitanju dostupnosti i distribucije glazbe. Sve se preselilo na velike glazbene platforme poput Deezera. Činjenica je da CD nestaje, dok vinil doživljava neki comeback, no, ipak više kao "sveti" predmet za audiofile i kolekcionare, ili kao dio nekog romantičnog povratka na ono staro zbog prezasićanosti i nemogućnosti da se prati hiperprodukcija glazbe danas. Očito je da ljudi još uvijek žele sebe vidjeti kao unikate i to posjedujući nešto unikatno. Tako smo kroz razgovor s našim izdavačem Dallas Recordsom odlučili da čitav album bude dostupan jedino preko interneta, ali da istovremeno izradimo jednu knjižicu koja bi trebala predstavljati - putovnicu. Kako mi u Dubrovniku putovnicu zovemo "pasaporat", odlučili smo da nam naziv ovog albuma bude - "Pasaporat". Kupac će osim tekstova, sličica i linkova za download albuma imati mogućnost skinuti još pjesama koje nikad nismo objavili. Uz to, vlasnik "Pasaporta" s njim će moći besplatno ulaziti na naše koncerte sve dok ne ispuni rubriku za pečate. Na taj način, za cijenu knjižice Valetudo vam poklanja još novih pjesama i još besplatnih koncerata. Time želimo našim fanovima zahvaliti za sve ove godine vjernosti.


Kao bend koji mnogo svira uživo, kako se nosite s nedostatkom koncerata ubog pandemije?


- Nama su koncerti poput duhovne hrane. Osim toga, koncerti su veliki poticaj za naše stvaralaštvo, jer tek kroz kontakt s publikom možeš vidjeti što je ljudima danas blisko. Kada svirate toliki niz godina, publika se mijenja i zaista je ponekad iznenađujuće kad neki novi klinci traže da sviramo nešto što generaciju prije njih nije zakačilo. Tako da nam koncerti zbilja nedostaju.


Možeš li izdvojiti neke vaše nastupe koji su ti ostali u posebnom sjećanju? Kako je svojevremeno došlo do toga da svirke ispred 30 Seconds to Mars?


- Urezao mi se jedan koncert ljeti na Lastovu u lučici Mihajla. Zamislite nebo na koje se prosulo tisuće zvijezda, ispred nas pleše na stotine ljudi i u trenutku kad smo oko dva ujutro odsvirali valjda peti bis, izlazi organizator i moli nas da ponovno odsviramo cijeli koncert, jer je ljudima prvi trajekt u 4 ujutro, a ne žele ići spavati. Pa tko je to mogao odbit! S 30 Seconds to Mars svirali smo kao predgrupa nakon što smo bili izabrani glasovima publike i žirija kao najbolji bend. Super mi je bilo to iskustvo velikog stagea. Sjećam se kad smo počeli svirati i Obo podigne ruku, a i svi u publici podignu ruke. Takva ljubav na prvu teško se zaboravlja.

Scena se promijenila

Bend ste koji je pronašao svoj autentični zvuk. Što slušaju članovi Valetuda, i u kojoj mjeri to što slušate utječe na vaš zvuk?


- Generacija smo koja je odrasla slušajući originalne albume sa Zapada koje su najčešće pomorci donosili u Dubrovnik. Teško mi je opisati taj osjećaj uzbuđenja kad bi se neki novi album zavrtio na gramofonu, to je danas nestalo, ali nama je ostalo kao trajni pečat. Mislim da je cijela ekipa još uvijek navučena na albume. Alan, koji je prava mala enciklopedija bendova od 60-ih do danas, često nam sugerira neko glazbeno rješenje, ili asocijaciju na neki bend za koji najčešće nikad nisam čuo. To poslušamo i ugradimo u neku našu pjesmu testirajući funkcionira li to ili ne. Tako da je ta autentičnost ipak izraz mješavine mnoštva glazbenih stilova i bendova.

Neki su članovi Valetuda politički angažirani...



- Ako smo htjeli demokraciju, onda se za demokraciju moramo svakim danom boriti. Tu nema opuštanja, to je odgovornost svakog slobodnog čovjeka, jer ako želiš neka prava, onda moraš prihvatiti dužnosti i odgovornosti. Bar mi u Dubrovniku to znamo koji smo gotovo 500 godina imali svoju državu. Zato su se neki od nas i angažirali u zajednici - Obo je predsjednik svog kotara, a ja sam gradski vijećnik u Srđ je Grad.


Kako je živjeti u Dubrovniku i baviti se glazbom? U kakvoj su poziciji mladi bendovi? Koliko im probitak na scenu otežava udaljenost od Zagreba i izdavačkih kuća?

- Mislim da se glazbena scena u zadnjih 10-ak godina dosta promijenila. Sjećam se da je prije postojao pregršt klubova diljem Hrvatske gdje si mogao svirati - bio bi ti plaćen put, smještaj i hrana, a ovisno o broju publike bilo je i zarade. Što te veći broj ljudi mogao uživo čuti to bi se pričalo o bendu, i češće bi bio ponovno pozvan svirati na tom mjestu. No, to se s vremenom gotovo potpuno ugasilo, ne znam točno zašto, ali znam da je time izumrla jedna čitava underground scena, koja je bila zanimljivija nego mainstream. Osim toga, s nestajanjem klubova nestao je specifičan profil publike koja je željela nešto novo i drukčije, kao i čitav niz malih studija koji su opstajali zahvaljujući snimanju upravo tih zanimljivih malih bendova. Danas prolaze i sviraju jedino profilirani mainstream izvođači koji se financijski isplate. Kako je Valetudo tu negdje na razmeđu jednog i drugog, možemo opstati i stvarati novu publiku, a to je najvažnije za jedan bend.


Razgovarao: Danijel MIKLIĆ

Foto: Vedran LEVI
Možda ste propustili...