Magazin
TEMA TJEDNA: MEĐUNARODNO PRIZNANJE REPUBLIKE HRVATSKE (II)

Nevio Šetić: Tuđman je znao potaknuti nacionalni duh
Objavljeno 9. siječnja, 2021.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: MEĐUNARODNO PRIZNANJE REPUBLIKE HRVATSKE (I)

Obljetnica slavlja: Dan za povijest, godine za budućnost

INTERVJU: DAVOR GJENERO

Krizama unatoč, tranzicije su uvijek šansa za ubrzavanje razvoja

Najveće značenje međunarodnog priznanja RH jest u činjenici da je time okončan nakon hrvatskog narodnog preporoda dugi proces hrvatske nacionalne integracije, proces koji je kroz moderno i suvremeno razdoblje (kroz 19. i 20. stoljeće) težio stvoriti samostalnu hrvatsku državu - navodi prof. dr. sc. Nevio Šetić, redoviti profesor u trajnom zvanju moderne i suvremene hrvatske i svjetske povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, te dodaje:

- Kao što su to učinili i drugi narodi Europe, neki puno prije, a neki tek tada. Kako se to zbilo u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi gdje se od Baltika do Crnoga mora i Jadrana bio učvrstio socijalizam, a sada se na ruševinama triju socijalističkih federacija (SSSR-a, Češkoslovačke i SFRJ) nakon pada Berlinskog zida (1989.) i ponovnog ujedinjenja Njemačke (1990.) obnavljaju i stvaraju samostalne države. Ne smijemo zaboraviti da su nakon Prvog svjetskog rata totalitarni sustavi fašizam, nacizam i komunizam bili onemogućili mnoge nacionalne države. One su sada, jednostavno, uskrsnule, kako to u jednoj svojoj knjizi tumači talijanski povjesničar i diplomat Sergio Romano. Tako i Hrvatska.

Dana 15. siječnja 1992. značilo je to da svijet priznaje Hrvatskoj ono što su tada imali i drugi narodi razvijenog svijeta, pravo na samoodređenje, suverenu državu, demokratsko društvo, ono što je Hrvatski sabor proglasio svojim odlukama od 25. lipnja i 8. listopada 1991. Značilo je to da je otvoren put Republici Hrvatskoj u članstvu u Ujedinjenim narodima i euroatlanskim integracijama. Bila je to jasna poruka da će razvijeni svijet poštovati pravilo da se nasilnim putem ne može otuđiti hrvatski nacionalni prostor, hrvatski teritoriji kao što su to tada pokušali pobunjeni Srbi u Hrvatskoj, susjedna Srbija, Crna Gora i JNA koji su tada već bili okupirali velik dio Hrvatske.

Bila je to poruka međunarodne zajednice na neotuđivo pravo Hrvatske na obranu i oslobađanje svoga teritorija.

BROJNI ZASLUŽNICI
U kontekstu međunarodne zajednice, čija je uloga u priznavanju RH bila presudna...?

- U tom procesu bilo je puno čimbenika i puno zaslužnih. Mudri državnici Europe i svijeta znali su da urušavanjem komunističkog totalitarizma i širenjem zapadnoeuropskih vrijednosti u te prostore neizbježno dolazi do obnove tih država i demokratskih društava. Uostalom, to su i priželjkivali, zar nije sve počelo ponovnim ujedinjenjem Njemačke, ako Njemačka ima pravo na svoju samostalnu i suverenu državu, što onda to nema, recimo, Poljska, Estonija, Litva, Mađarska, Hrvatska itd. Njemački ministar vanjski poslova Hans Dietrich Genscher je u svojim Sjećanjima, knjizi koja je objavljena u Hrvatskoj, ostavio svjedočanstvo, između ostalog, kako je prije proglašenja ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke putovao u Poljsku i javno poručio Poljacima i cijelom svijetu kako Njemačka više nema pretenzija prema poljskom teritoriju u Sudetima. Zar nije to bila poruka i svima drugima koji su pretendirali na tuđe teritorije? Zar se nije još početkom 1918. američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson u tijeku Prvog svjetskog rata zauzimao za pravo na samoodređenje naroda? Više od 80 godina poslije to pravo se u Europi nakon svega što se zbilo više nije moglo negirati.

Držim da je u tome prije svega presudna bila volja hrvatskog naroda kao i odlučnost hrvatskog državnog vrha na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom u stvaranju nacionalnog jedinstva u domovini i iseljeništvu i pružanju otpora okupatoru u obrani zemlje. Svakako diplomatska aktivnost i puno tihe diplomacije, tako i u iseljeništvu.

Nezaobilazna je bila i uloga pape, danas svetog Ivana Pavla II., koji je bio veliki autoritet svijeta i puno učinio za Hrvate, ali općenito u tranziciji komunističke Europe. U tom kontekstu i danas je važno pročitati njegovu knjigu "Sjećanje i identitet" gdje se zrcale njegova promišljanja o domovini, naciji i državi. Ne smijemo zaboraviti i neke druge dužnosnike u Vatikanu, posebno Hrvate, tako i Istranina nadbiskupa Josipa Uhaća koji je bio apostolski nunciji u Berlinu od 1984. do 1991., kardinala koji to nije uspio javno postati jer je dan uoči proglašenja 1994. preminuo. Svakako ne smijemo zaboraviti ulogu zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Osobno držim da i njemački dvojac Helmut Khol i Hans Ditrich Genscher u tim procesima ima velikih zasluga.

NACIONALNI DUH
Značaj i doprinos dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika?

- Nakon 29 godina mogu samo reći, uloga prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana u to je vrijeme nemjerljiva. Njegovu ulogu, njegovu energičnost, kompetentnost, odlučnost i neustrašivost treba promatrati u duhu gesla - sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što - jer on je uistinu takav bio!

Franjo Tuđman je znao potaknuti nacionalni duh i, kao što rekoh, stvoriti jedinstvo domovinske i iseljene hrvatske, znao je predvoditi Hrvatsku do pobjede u Domovinskom ratu i mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, znao je kako do suvremene države Republike Hrvatske.

Danas s odmakom, kada se čita njegov dnevnik, promišljanja tijekom socijalizma o hrvatskoj samostalnosti, tako i ona uznička, što je u tri sveska objavio Večernji list, kao i druga njegova djela, jasno se razabire i što je sve bio spreman podnijeti za takvo nešto. (D.J.)

DENIS AVDAGIĆ

BEZ DIJASPORE BI SVE BILO PUNO TEŽE

 

Čin međunarodnog priznanja 15. siječnja godine 1992. od članica tadašnje Europske zajednice svakako je jedan od krucijalnih događaja za samostalnost i suverenost Republike Hrvatske. Ako povučemo paralelu s recentnim pokretima za neovisnost, poput onoga u Škotskoj ili Kataloniji, vidi se kako su zapravo dva ključna momenta za zemlje ili narode, pogotovo u Europi, u pogledu puta prema neovisnosti - kaže Denis Avdagić, politički analitičar iz konzultantske tvrtke INMS (Ideje novih medijskih strategija), te dodaje:

- Prvi, ili bolje rečeno preduvjet, je iskaz volje stanovništva, preko referenduma (ili zakonodavnog, predstavničkog tijela...), što se u Hrvatskoj prethodeći tom 15. siječnja i ostvarilo, a recimo u Škotskoj nije. Drugi je taj moment ili čin međunarodnog priznanja bez kojeg zapravo puta prema samostalnosti nema i posve je onemogućen, pogotovo ako ste dio veće i moćnije države, što je primjerice slučaj s Katalonijom, koja bi prvi korak lako ostvarila, ali ovaj drugi je teško premostiv.

Iako je Hrvatska već duboko bila u krvavom ratu, njegov tijek bio bi mnogo neizvjesniji da kojim slučajem tada nije došlo do međunarodnog priznanja, i to europskih zemalja, od kojih i ostatak svijeta očekuje svojevrsni signal o ispravnosti takve odluke. Bio je to dakle iznimno važan događaj za Hrvatsku, ali i kompletnu Europu u tom trenutku. Politički gledano, zemlje Europe poslale su prije svega poruku o tomu kako gledaju na rat koji je tada dobivao veliki medijski prostor.

Tim činom Hrvatska je zapravo odnijela veliku pobjedu jer nakon toga se bilo kakvo kretanje vojnih formacija preko granica novopriznate zemlje s pravom moglo smatrati činom agresije. Dakle, možemo reći kako je 15. siječnja posve sigurno smanjio ukupni broj žrtava u Domovinskom ratu, što je već samo po sebi dovoljno veliko.

Koliko je priznavanje samostalnosti zemalja u Europi (a i drugdje) teško političko pa i međunarodnopravno pitanje govori najbolje visoki stupanj opreza europskih i svjetskih čelnika ne samo kada govorimo o Kataloniji ili Škotskoj. Možemo uzeti za primjer i Crnu Goru, koja je na referendumu morala iskazati volju čak 55 posto građana opredijeljenih za neovisnost, i to upravo u dogovoru s EU-om, ili primjer Kosova, kojem je jedan od najvećih problema što i dalje nije priznat od dijela EU članica.

NIŠTA BEZ AMERIKE
Kad se govori o međunarodnom priznanje Hrvatske, uloga Vatikana se redovito ističe kao jedna od ključnih, ali se naglašava i širi geopolitički kontekst - kraj Hladnog rata, kraj SSSR-a, propast komunizma... Vaš komentar?

- Danas više nije tajna kako je vatikanska diplomacija učinila puno za međunarodno priznanje Hrvatske, a svakako je dobro poznato i kako je u Europskoj zajednici presudno bilo postupanje Njemačke, koja je odluku o priznanju donijela i ranije od ostalih europskih partnera, ali je ona stupila na snagu istog dana kada i u ostalim članicama Zajednice. Naravno, ništa od toga ne bi bilo moguće bez djelovanja mlade hrvatske diplomacije, a mislim da se svakako mora istaknuti i lobiranje hrvatske dijaspore koja je bila iznimno aktivna na tom planu. Usudio bih se reći kako bi bez djelovanja hrvatske dijaspore sve bilo puno teže, ako ne i zaustavljeno. No, isto tako, iako je priznanje nekih zemalja došlo nešto kasnije, to ne znači da su bili protiv neovisnosti Hrvatske. Primjerice SAD, čiji je utjecaj tada bio premoćan i teško da bi do europskog priznanja došlo da su se Amerikanci tomu istinski protivili.

Što se međunarodnih političkih interesa tiče, to pitanje je nezgodno jer bi i naznake takvih komentara netko odmah proglasio zavjerama, ali dopustite da se tu ipak kratko vratim na dijasporu. Njezin utjecaj na političke faktore u brojnim zemljama, prije svega Zapada, bio je itekako jak, bili su ustrajni, a u tomu su prednjačili oni koji su bili ugledni gospodarstvenici, pa i politički aktivni građani hrvatskog podrijetla. Međunarodna je zajednica, a pri tomu najprije opet mislim na zapadne zemlje, u trenutku rađanja demokracije na istoku, u bivšim komunističkim zemljama, morala poslati jasnu poruku, i stoga odlučiti može li dopustiti da se demokratski iskaz stanovništva zaustavi vojnom agresijom, a to bi da je tako odlučeno pokazalo kako sve proklamirane vrijednosti koje su i pobijedile komunizam, ne vrijede ničemu. Demokracija je bila važna, a ne treba zaboraviti kako se od Hrvatske tražilo da prije priznanja pokaže i visok stupanja zaštite manjinskih prava u skladu s vrijednostima koje je gajila slobodna Europa.

TEMELJ JE TUĐMAN
Kako bi ocjenili doprinos dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika?

- Posve neosporno, usprkos brojnim neslaganjima u Hrvatskoj, mislim da je uloga prvog predsjednika bila ključna. Njegova je biografija već zapravo sasvim jasno bila jedan od kamena temeljaca nove države. Gledano kako izvana, ali i unutar zemlje, imao je brojne takoreći kvačice, bio je antifašistički veteran, Titov general, a opet disident, mogao je tako okupljati kako dijasporu, o čijem sam značaju već kazao, ali u trenutku rata, ne manje važno, mogao je okupljati i vojni kadar stasao u bivšoj Jugoslaviji. Imao je ugled antifašističkog borca, a to je u Europi bilo jako važno. Predsjednik Tuđman, s druge strane, nije lako nailazio na prihvaćanje među brojnim europskim i drugim svjetskim čelnicima, o čemu danas postoje brojna biografska svjedočenja, bio je drukčijeg kova, školovanja, života i političkog zaleđa, ali je zato imao set vještina i znanja nužan za zemlju u ratu. Naravno, teško je ulaziti u rasprave što bi bilo da je netko drugi bio na čelu Hrvatske u tom trenutku, a može se raspravljati i o kasnijim fazama političkog djelovanja prvog hrvatskog predsjednika. Međutim, ako se ocjenjuje njegova uloga u međunarodnom priznanju, u pogledu animiranja građana i Hrvata diljem svijeta, te korištenja vlastitog ugleda, ona je svakako ključna.

Nakon međunarodnog priznanja, dok je Domovinski rat još trajao, ali i nakon njegovog završetka, RH se suočila s nizom problema unutar tranzicije hrvatskog društva iz socijalizma u kapitalizam. Koje su posljedice, koje trpimo i danas?

- Tranzicija svih bivših komunističkih zemalja bila je bolna, posebno za neke segmente društva, nerijetko one najranjivije, slabo obrazovane, starije stanovništvo... Koliko je to trnovit put možda je najbolje uzeti kao ilustraciju bivši DDR ili kolokvijalno Istočnu Njemačku. Uz iznimno snažnu prije svega financijsku potporu Savezne Republike Njemačke, tranzicija je i tamo imala goleme probleme u društvu, a političke razlike su i dandanas vidljive, da ne govorimo o onim ekonomskim. Nije lako društvo u tako kratkom vremenu prevesti iz jednog sustava koji nije samo politički, to je bio društveni poredak, način života i razmišljanja. Tako je bilo i u Hrvatskoj, koja je bila u svojevrsnoj prednosti pred brojnim drugim istočnim susjedima, ali je nažalost dodatni uteg postao rat i njegove posljedice. U svemu tomu dogodila se privatizacija, koja je kao i u ostalim tranzicijskim zemljama nanijela puno društvene nepravde. Država je propustila osigurati u tom pogledu jednakost svojih građana, Slovenija je tu mnogo bolje nastupala. Povrat imovine oduzete u socijalizmu također je nevješto proveden, čime nisu ispravljene ranije učinjene nepravde. Hrvatska je, složili bi se sigurno naši sugrađani, a nerijetko to ističu i stranci, prelijepa zemlja, s puno prepreka za uspjeh, a ako moramo izvući onu ključnu, to je sigurno neefikasna administracija ili birokracija.

Ona je dijelom kao takva ostatak bivšeg sustava, a nakon nekog vremena pretvorila se u birokratskog Frankensteina. Ne izgleda lijepo, straši one koji s njom imaju posla, ali i dalje je tu, i to ne kao plod fikcije stvoren radi zabave, nego kao utjelovljenje kafkijanske noćne more. (D.J.)

MARIJAN LIPOVAC

HRVATSKU SU PRIZNALE I NESKLONE JOJ DRŽAVE

 

Međunarodno priznanje samostalne Hrvatske 15. siječnja 1992., bilo je kruna višestoljetne borbe Hrvata za slobodu, državnost, nacionalni identitet i ravnopravan status među drugim državama, jer je nova hrvatska država time priznata od onih država s kojima stoljećima čini isti civilizacijski i kulturni krug, i kojima se težila i politički priključiti. Među njima su bile i moćne i utjecajne zemlje poput Velike Britanije, Francuske i Italije, dok je Njemačka Hrvatsku priznala još 23. prosinca 1991., kaže prof. Marijan Lipovac, povjesničar, bohemist i publicist iz Zagreba, predsjednik Hrvatsko-češkog društva te dodaje:

- Bila je to diplomatska pobjeda, jer su samostalnu Hrvatsku priznale i one države čije joj vlasti nisu bile sklone. Priznanje je ujedno bilo znak da se Hrvatska uspješno obranila od srpske agresije i pobijedila u Domovinskom ratu te da samo treba sačekati povoljne okolnosti da oslobodi ili reintegrira svoje okupirane krajeve. Hrvatska, kojoj se stoljećima pokušavalo zatrti njenu samobitnost i identitet, međunarodnim priznanjem konačno je dobila priliku da se afirmira u svijetu pod svojim nacionalnim imenom i postane ravnopravan član međunarodne zajednice. Time su priznati i hrvatski nacionalni simboli (zastava, grb, himna), Zagreb je prvi put službeno postao svjetska i europska metropola, sjedište veleposlanstava drugih država, a hrvatski sportaši nakon priznanja mogli su napokon samostalno nastupati na sportskim natjecanjima te su značajno pridonijeli prepoznatljivosti Hrvatske u svijetu. Hrvatska je nakon priznanja napokon mogla osnovati svoju diplomaciju i razvijati bilateralne i multilateralne odnose izravno, u skladu sa svojim državnim i nacionalnim interesima, a hrvatski građani nakon priznanja napokon su mogli početi putovati s hrvatskim putovnicama. Danas to prihvaćamo zdravo za gotovo, međutim, samo dvije godine prije toga moglo se završiti u zatvoru i samo zbog glasnijeg isticanja hrvatstva, a kamoli zbog zalaganja za samostalnu Hrvatsku. Zato se 15. siječnja 1992. slavilo diljem Hrvatske. Bio je to dan velike radosti i nade.

PRESEDAN VATIKANA
- Iako je većina država bila nesklona priznati samostalnost Hrvatske, realnost je bila ta da institucije Jugoslavije u stvarnosti više nisu postojale, osim formalno, a time da ni Jugoslavija kao država više ne postoji. Stoga je međunarodna zajednica bila prisiljena prihvatiti realnost i priznati nove države, Hrvatsku, ali i Sloveniju. Ovo je važno istaknuti, jer za priznanje Slovenije bilo je mnogo manje prepreka, i veliki je uspjeh hrvatske diplomacije što je uspjela da ne dođe do zasebnog priznanja Slovenije bez Hrvatske, nego su obje zemlje tretirane u paketu.

Od osoba značajnih za priznanje Hrvatske treba istaknuti austrijskog ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka, koji je bio prvi među šefovima diplomacija koji je podržavao hrvatsku samostalnost, da bi zatim vodeću ulogu preuzeo njemački ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher, zajedno s kancelarom Helmutom Kohlom. Bez njihove upornosti Hrvatsku ne bi 15. siječnja 1992. priznale sve članice Europske zajednice. Nezaobilazan je i papa sveti Ivan Pavao II., koji je davao potporu Hrvatskoj kao svjetski duhovni i moralni autoritet, ali i konkretnim aktivnostima putem diplomacije Svete Stolice koja je Hrvatsku priznala dva dana prije zemalja EZ-a, napravivši time presedan. Pitanje je bi li Sveta Stolica toliko podržavala Hrvatsku da je u to doba papa bio netko drugi, netko tko ne razumije odnose u bivšoj Jugoslaviji i bez senzibiliteta za male narode koji se stoljećima bore za svoju slobodu. Važna osoba bio je i Robert Badinter, koji je vodio arbitražnu skupinu EZ-a koja je presudila da Jugoslavija kao država više ne postoji te preporučila međunarodno priznanje Hrvatske. To je učinjeno na temelju pravnih argumenata koje nisu mogle izbjeći ni one države čiji su čelnici teško prežalili Jugoslaviju, među kojima je prednjačila upravo Badinterova Francuska, pa time važnost njega kao osobe, osim toga i židovskog podrijetla, postaje još veća. Stav Badinterove komisije da granice jugoslavenskih republika postaju državne bio je u idućim godinama jak argument Hrvatskoj da inzistira na integraciji svojih okupiranih područja i ne pristane na ideje o mogućoj zamjeni teritorija.

TRAJNO DJELO
- Ključna osoba u stvaranju samostalne Hrvatske, njezinom međunarodnom priznanju i oslobođenju, bio je Franjo Tuđman, i to je njegovo trajno djelo i povijesna zasluga. Ne samo što je vodio te procese uspješno balansirajući između želja hrvatskog naroda i stavova nesklone međunarodne zajednice, nego je od svih hrvatskih političara najustrajnije i najsustavnije radio na programu hrvatske samostalnosti, na vrijeme odbacivši jugoslavenske i komunističke zablude, i pritom bio zatvaran i proganjan, za razliku primjerice od Savke i Tripala, koji su nakon Karađorđeva živjeli povučeno u mirovini i klonili se bilo kakve političke aktivnosti. Veći dio Hrvata to mu je 1990. honorirao i izabrao ga na čelo Hrvatske kao osobu koja se najbolje mogla nositi sa Slobodanom Miloševićem i jamčiti da se Hrvatska više neće dati tlačiti od Beograda, niti odustati od svojih legitimnih prava da postane samostalna država koja će sama odlučiti o svom daljnjem putu. Prilike nisu bile takve da na čelo Hrvatske dođe neki pandan Václavu Havelu, ali Tuđman, srećom, nije bio naivan poput Alije Izetbegovića, nego je zahvaljujući svom prijašnjem životnom iskustvu znao s kim ima posla i pravodobno Hrvatsku počeo pripremati za obranu. U suprotnom Hrvatska bi u ratu doživjela poraz uz još veće žrtve nego što ih je u konačnici imala. Za Hrvatsku bi dakako bilo bolje da je Tuđman imao više diplomatskog iskustva i veza u međunarodnoj zajednici, više smisla za demokraciju i sluha za suvremene izazove, pa i više osobnog šarma, ali i uz sve svoje ljudske i političke nedostatke čini se da je i nakon smrti ostao najveći hrvatski politički autoritet, jer očito nitko od njegovih nasljednika u protekla dva desetljeća nije imao sposobnosti, snage, volje, energije i odlučnosti kojima bi stekao legitimitet općeprihvaćenog nacionalnog lidera.

POBJEDNIČKA ZEMLJA
- Kada se osvrnemo na sve što je Hrvatska prošla od svojih najranije povijesti do danas, možemo reći da je ona primjer pobjedničke zemlje. Ne samo što je opstala, nego je i zaokružila proces borbe za svoju samostalnost i uključenje u međunarodne asocijacije, prije svega Europsku uniju. Ako se sjetimo koliko je to bio mukotrpan proces, i kakve je sve prepreke i otpore trebalo savladavati, od borbe u ratu do obnove, reformi i zadovoljavanja političkih uvjeta, ne čudi da su ostali brojni neriješeni problemi, posebice gospodarski i demografski, i što Hrvatska nije uspjela sve svoje potencijale staviti u službu razvoja kao što se očekivalo, jer samostalna država nije sama sebi svrha.

No, kao članica EU-a Hrvatska ima povoljniji međunarodni status nego ikada ranije, jer joj članstvo daje brojne mehanizme i sredstva za rješavanje akutnih problema. Koliko ćemo iskoristiti te mogućnosti, ostaje na nama samima, a dobar test bit će obnova naših sredina razorenih u potresima 2020. (D.J.)
Možda ste propustili...

NOVI START: SPORAZUM O NUKLEARNOM NAORUŽANJU

Šahovska partija s atomskim figurama

(NE)POVJERENJE U INSTITUCIJE

Nekima je za sve uvijek kriva država

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

(NE)POVJERENJE U INSTITUCIJE

Nekima je za sve uvijek kriva država

2

STUDIJ ZRAKOPLOVSTVA FSB-A: OD ZEMLJE DO NEBA I NATRAG

Idemo letjeti!

3

TJEDNI OSVRT

Uoči izbora ponovno bujaju nove stranke