Magazin
INTERVJU: ANČI LEBURIĆ, SOCIOLOGINJA IZ SPLITA

Ponašanje većine rezultat je rasapa vrijednosnoga sustava koji već dugo traje
Objavljeno 19. prosinca, 2020.

U travanjskom prilogu za Magazin prof. dr. sc. Anči Leburić, sociologinja, konzultantica i evaluatorica u području društvenih znanosti i metodologije (EU) te istraživačica s Filozofskog fakulteta u Splitu, između ostalog je upozorila da koronavirus mijenja i društvene obrasce. U međuvremenu dogodio nam se drugi val i stanje je sve dramatičnije i u Hrvatskoj, pa su uvedene nove rigorozne mjere.


Ukupno uzevši, u sad već 11 mjeseci koronakrize, kako smo se kao društvo prilagodili tzv. novoj normali, koja je sve samo ne normalna?


- U prvoj polovini 2020. bili smo suočeni s masovnom epidemijom koja je formirala duboku krizu, čija su se temeljna obilježja svodila na izoliranost, nemoć s bujanjem različitih strahova, ali sve je to konstruiralo takvu društvenu zbilju koja bijaše puna razumijevanja, solidarnosti, poštovanja preporuka i iskazivanja empatije u brojnim područjima. Ali takva atmosfera prerasta u nerazumnu ljetnu euforiju, na koju nije nitko upozoravao, jer oni koji bi mogli procjenjivati (npr. sociolozi) nisu bili angažirani u nacionalnim timovima koji su o tome raspravljali. I dogodilo se ono na što prečesto upozoravamo svojim istraživačkim rezultatima - da interdisciplinarnost i visoka profesionalnost kriznih timova moraju biti uvažavani kao ključni elementi javnoga djelovanja. Tu se pojavljuje i uloga fenomena politizacije svega i svačega, pa se vrijednosno neutraliziranje i apolitičnost onih koji javno djeluju u masovnoj krizi nužno postavlja kao sine qua non bilo koje društvene akcije te osiguravanja masovnijeg posluha i razumijevanja tragičnosti i ozbiljnosti društvene situacije u kojoj smo se svi našli.


Tu smo kiksali, prilično nerazumno i nepotrebno. Jačala su ova ponašanja: masovna bezobzirnost, neosjetljivost na opasnosti koje su bujale, nezaustavljiv rast svih (ne samo nekih) zdravstvenih neprilika, još tragičnije bolničko tretiranje umirućih, pogotovo onih 85+, koji kao da su unaprijed osuđeni na nehumanu smrt, osamljeni, nemoćni i loše zbrinuti. Dakle, na prvom su mjestu bile individualne percepcije građana, koje se uglavnom kreću unutar okvira jednog egoističnog sindroma, prema kojem se (pogotovo oni mlađi od 60 godina) osjećaju prevarenima, osiromašenima. Bespomoćnost koja se u eri društvene krize intenzivno očituje kao mentalno stanje iscrpljenoga čovjeka, koji nema izlaza nego da radi i živi "po svome", ne slušajući tuđe savjete, a kamoli nekakve dobronamjerne zdravstvene upute oblikovane u nacionalnim epidemiološkim mjerama.


Koncepcija pravedne i efikasne socijalne politike u svakodnevnom životu totalno je izmakla društvenoj kontroli. U većini socijalnih odnosa i procesa ne samo da se ne poštuje načelo pravednosti nego je i sistematski narušeno poštovanje ljudskosti i dostojanstva svakog pojedinca, a posebno onog bolesnog, zaraženog i vrlo ranjivog u svim mogućim životnim smislovima.

SVI ZNAJU SVE


Može li se govoriti o "vezi" mentaliteta i korone? Vidimo da osim medija javnost dodatno zbunjuju i znanstvenici, koji se međusobno svađaju. Je li Đikić pretjerao? Što bi trebala biti uloga Znanstvenog savjeta...?


- Mentaliteti nam vjerojatno nisu presudili. Svakodnevno ponašanje većine nesumnjivo je rezultat rasapa vrijednosnoga sustava, koji već prilično traje. Riječ je o tipičnim društvenim obrascima ponašanja, koji se ne mogu mijenjati preko noći. Kako će odjednom postati odgovoran onaj tko se prethodnih godina umrežavao, pomalo potkradajući onoga koji nije znao niti se mogao braniti. Takva umrežavanja uočljiva su u svim hrvatskim aferama i skandalima, čije se raspetljavanje vuče desetljećima i o kojem "svi sve znaju". U hrvatskoj je nevjerojatno obogaćena empirijska lepeza svih tih zala i nepriličnih ponašanja. U kolopletu svih igrarija i politiziranja onoga što pojedincu ne odgovara, osobno, materijalno ili idejno, kako će prosječan i medicinski needuciran stanovnik/ica, prosuditi što mu je raditi - maskirati se ili ne, distancirati se od prijatelja ili se i dalje s njima susretati i ispijati kavice, te konačno dobrovoljno pristati na cijepljenje ili pobjeći od tih mračnih zdravstvenih rizika, o kojima se otvoreno piše.


Ponavljam, ničije se ponašanje ne mijenja drastično preko noći i to svakako moramo imati na umu. Kao što ovisniku ne možete jednostavno zabraniti da se drogira, tako ni alkoholiku ne možete sugerirati da od sutra više ne pije, niti možete kriminalca lijepo zamoliti da odmah prestane s krađama itd.


Tu su jedino rješenja masovne edukacije (organizirane, strateški vođene, a ne stihijske i prepuštene medijskim utjecajima) sa strane meritornih stručnjaka, kojima se treba osigurati što širi javni prostor. Udaljiti one čijim je istupima stanovništvo već zasićeno, razočarano i koje doživljavaju kao "napast i neuvjerljivu veličinu". Tu nisu važne nečije titule, ni funkcije, ali, nažalost, ni stečena znanja i položaji, jer su u našem okružju takvi elementi odavno srozani, poniženi i netolerirani. Uostalom, nerijetko se dijele nagrade za antiznanje, pa se unaprjeđuju oni koji bi trebali biti isticani kao antiuzori. Za obične ljudske brige i bojazni za drugoga većina građana nije uopće socijalizirana. Stoga bi korigiranje nekih tipova društvenoga ponašanja bilo nužno, ali to neće ići bez intenzivnijeg educiranja građana i bogaćenja njihova vrijednosnog sustava, i to svim raspoloživim mehanizmima društvenoga utjecaja (objavljivanjem istraživanja, korištenjem društvenih mreža itd.). To su pretpostavke i za realizaciju humanije socijalne politike, u kojoj će biti više sluha, volje i osjetljivosti za kreiranje odnosa koji će pridonositi zdravlju svih nas. Uostalom, virusna zaraza i korona ne biraju svoje žrtve prema njihovoj pripadnosti određenom društvenom sloju, prema stupnju njihova bogatstva ili stečenog obrazovanja.

LOŠA DRAMA


Koja bi bila Vaša poruka - kako preživjeti sadašnjost i dočekati bolje sutra, bez korone?


- Nužne su razne homogenizacije, kako bismo svi zajedno funkcionirali kao zajednica, a ne kao zbunjeni, nedisciplinirani, neefikasni pojedinci. S druge strane, ako su na djelu u javnosti svađe i nesuvisle polemike između znanstvenika i onih koji bi trebali uzorno i kao autoriteti zvučati i ponašati se, kako onda očekivati od prosječnog građanina da bude na fizičkoj distanci, da se maskira, da svoju slobodu kretanja u javnom prostoru ograniči i razumno konzumira.


U Hrvatskoj treba sistematski mijenjati koncepte značenja pojma odgovornosti. Očito nismo desetljećima učili mlađe generacije o odgovornosti u obitelji (nasilje se umnaža, briga za starije i nemoćne sve je bljeđa, nasljedno se pravo uzurpira itd.), na radu (puno krađa, falsificiranja, podmetanja lažnih dokaza), u obrazovanju (gubljenje autoriteta svih vrsta, i po znanju, i po ugledu i po moralu; cvate mobbing različitih vrsta, a uprave ih ignoriraju; nepravde u kadroviranju sve su očitije) itd. Međuljudski odnosi i većina interakcija sve teže se demokratiziraju. To naši mladi vide i osjećaju. Kako da ih obrazujemo kao odgovorne građane ako i među profesorima ima falsifikatora, plagijatora, zlostavljača svojih kolegica i sl.


Građanstvo je nepovjerljivo i frustrirano. Postaje nestrpljivo u izražavanju nekakvog nazovibunta, pa splitska riva u ovo jesensko doba izgleda kao proljetna promenada sretnih i zadovoljnih skupina. Koja golema farsa, kao da svi glumimo u nekoj lošoj drami, koja fingira nekakvu stvarnost, ali to glumci izvode amaterski i vrlo neuvjerljivo.


Iako je fizičko nekontaktiranje logično u ovoj epidemiji, sve ostalo je upitno u 21. stoljeću, kada su tehnologije u tolikoj mjeri razvijene da je zaprepašćujuća njihova neupotreba. Još jedna potvrda organizacijske nesposobnosti i neznanja, a očit je primjer naš bolnički sustav, o kojemu pričamo samo u terminima medicinske opreme i nedostatka kadra. Zaboravilo se na nužne organizacijske elemente unutar bolnica i njihovu vezu sa svijetom pacijenata i njihovih bližnjih. Moguće je uspostavljati s pacijentima audio i video veze, a kad su u pitanju umiruća ljudska bića, onda je izostanak bilo kakve komunikacije osoblja s rodbinom redovito pretragičan, totalno neljudski i mnogima neočekivan.

SPLITSKI KAOS


Ne možemo svu ljutnju i nevjericu svaljivati na bolničko osoblje, ali koji su nam drugi izlazi? Kakvo je stanje u splitskom zdravstvenom sustavu...?


- Primjerice, u splitskom KBC-u danima ili nikako ne možete telefonom dobiti ikakvu informaciju o umirućoj srodnici (npr. majci) koja je oboljela od COVID-a pa je smještena na Odjelu za infektologiju. Telefonske slušalice uopće se ne dižu, logično, jer su sestre i liječnici prezauzeti i premoreni. Nema šanse da saznate o tijeku njezine terapije, o dijagnozi i perspektivama izliječenja. Ured u kojem nakon smrti pacijentice dobivate papire za njezin ukop sveden je na boravak u prizemlju Patologije i jednu kolegicu koja neraspoloženo trčkara i miješa papire. Ništa nećete saznati o tijeku bolesti, a niz papira i odbijanje obdukcije potpisat ćete s nogu, jer vam nikakva stolica nije ponuđena. Na sve vaše upite odgovore možete dobiti na "Zaraznom" (kamo vas šalju vidljivo iznervirani vašim inzistiranjem na detaljima) i u cijeloj toj zbrci, koja se odvija gotovo na ulici, pokažu vam nekakvu fotokopiju, poluzgužvanu i otrgnutu iz spojenoga snopa papira, i vi onda sa zaprepaštenjem shvatite da na temelju te loše crno-bijele fotokopije (na kojoj je izgled umrle načelno tragičan i šokantan za nekoga koga niste vidjeli mjesecima ili tjednima) zapravo morate identificirati vlastitu majku. To je scenarij horor-filma. Vjerojatno ćete dugo poslije vizualizirati taj osjećaj poniženja i gubljenja dostojanstva.


A čini se kako bi te jadne okolnosti bilo moguće sanirati samo jednim organizacijskim postupkom - otvaranjem infotelefona, uz koji bi student/ica medicine volonterski odgovarali na upite rodbine te ju izvještavali o podatcima unesenim u zajedničku bazu pacijenata iz KBC-a Split. Jer vjerojatno se većina dijagnostičkih i terapijskih elemenata unosi u računala.

Kako izići iz tih začaranih krugova dehumanizacije svega i svačega što nas okružuje?



- Širenje optimizama i obećavajućih perspektiva izlaza iz osobnih i kolektivnih kriza u pandemijskim uvjetima življenja svakako bi trebao biti zajednički zadatak svih nas. Onaj ključni impuls te pružanje uzora autoriteta ipak se moraju interdisciplinarno i vrlo stručno (maksimalno profesionalno) organizirati na nivoima državnoga djelovanja i planiranja većine javnih aktivnosti u ovom području. Mislimo na gotovo svakodnevne presice, objavljivanje epidemioloških mjera i sl. Tu su nužni angažmani socijalnih psihologa, sociologa i drugih društvenjaka. Tada se ne bi događale ovako loše procjene o razvoju krize i njezinim učincima. Naime, prepustiti takve prosudbe isključivo epidemiolozima i medicinskoj struci unaprijed uvjetuje zanemarivanje realnih procjena, neadekvatnog evaluiranja društvenih stanja i socijalnih mogućnosti i kvalitete društvenih mehanizama koji uopće mogu realno planirati izlaze iz ove duboke i uništavajuće krize. Uostalom, sociolozi već duže upozoravaju da je položaj pojedinca u suvremenom društvu općenito postao neizvjesniji, što vrijedi naročito za privatne živote i za zdravlje obitelji kao društvene grupe. (D.J.)
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana