Zašto se Daytonski sporazum, koji je zaustavio rat, ali koji je isto tako sljedećih 25 godina još više produbio podjele u BiH, i dalje primjenjuje i tumači na različite načine, i je li revizija rješenje, glavna su pitanja na koja se pokušava odgovoriti i ovaj put, u povodu 25 godina od njegova potpisivanja.

Podsjetimo, sporazum je dogovoren u američkom Daytonu, 21. studenoga 1995., a potpisala su ga tri tadašnja predsjednika: Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, 14. prosinca, u Elizejskoj palači u Parizu, čime je okončan troipolgodišnji krvavi rat na području BiH. Daytonski sporazum, kao politički dogovor pod pokroviteljstvom SAD-a, osigurao je mir, ali mnogi će reći, to je jedino dobro što je donio. Jer, uređenje BiH koje je nametnuo i dandanas izaziva podjele, pa se normalnija budućnost vidi jedino u reviziji sporazuma. Naime, Bošnjaci, Srbi i Hrvati žive u zemlji u kojoj se sve funkcije dijele prema nacionalnom ključu. Nerijetko se to događa na štetu najmalobrojnijih Hrvata, kojima je u posljednjih 20 godina uskraćeno pravo legitimiranja vlastitog predstavnika u Predsjedništvu BiH, kao i u Domu naroda Federacije. Zatim, sve je češći prijepor između građanskog koncepta BiH te postojećeg, entitetskog. Drugi upozoravaju da BiH nema predsjednika, nego tročlano Predsjedništvo. Nema ni vladu, nego Vijeće ministara, a ključna je osoba Visoki predstavnik međunarodne zajednice. Zemlja je podijeljena na dva entiteta, ali Federacija je i dodatno podijeljena na kantone - svaki sa svojom vladom, skupštinom i svojom policijom. Kao takva BiH je i dalje još daleko od Europske unije, jer su u godinu i pol, od 14 prioriteta koje zahtijeva EU, djelomice ispunili samo - tri! A i politička razilaženja i nemogućnost dogovora priječe napredovanje prema euroatlantskim integracijama i boljem životu. Uglavnom, pred BiH su još mnoga otvorena pitanja: Koja je ostavština Daytona? Što treba mijenjati? Koji plan za BiH imaju svjetske sile?

Predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora BiH Božo Ljubić kaže da je već u vrijeme potpisivanja sporazuma izražavao dvojbe o upravljivosti i funkcionalnosti takve države: "BiH je danas disfunkcionalna država, rekao bih da su do danas na sceni tri iste, ili slične političke paradigme, kakve su bile pred početak rata u BiH. Imate bošnjačku, unitarističku paradigmu, da se BiH de facto konstituira kao država većinske nacije. Imamo separatističku politiku iz Republike Srpske, koji idu prema što većoj autonomiji, pa čak i nezavisnosti. Imamo hrvatsku političku paradigmu koja je predviđala BiH federalno ustrojenu, od federalnih jedinica koje će imati etničku većinu jednog, drugog ili trećeg naroda", ističe Ljubić. Stoga zaključuje da je ključ napretka BiH izmjena izbornog zakona, a temelj je konstitutivnost tri naroda.

Povjesničar Ivo Lučić naglašava da Daytonski sporazum nikada nije prihvaćen onako kako je trebao biti, i da su ga sve strane, na neki način, htjele izigrati: "Tu prije svega mislim na bošnjačku i srpsku politiku, a hrvatska politika je bila najbliža Sporazumu, jer je on štitio Hrvate kao najmalobrojniji narod u BiH". Nadalje, što se tiče uloge Ureda visokog predstavnika u BiH, Lučić kaže: "On zapravo ometa procese, stvara iluziju da će netko sa strane nešto riješiti, umjesto da se kroz demokratske procedure dođe do rješenja, svi očekuju da bi se to moglo riješiti uz pomoć nekih stranih sila i odluka visokih predstavnika. Ne sjećam se nijednog poteza Valentina Inzka da je imao ikakvog smisla i da je napravljen na dobrobit BiH", zaključuje Lučić.

Što se tiče odnosa Hrvatske prema BiH, nedavno se sastalo Vijeće za nacionalnu sigurnost RH, s kojeg je jedan od zaključaka bio daljnja potpora Hrvatima u BiH. To je zajednički stav i premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića, a o tome je proteklog tjedna raspravljao i Hrvatski sabor. U studenome se, pak, na istu temu sastalo i Vijeće EU-a te ponovno istaknulo svoju nedvosmislenu predanost europskoj perspektivi BiH kao jedinstvene, ujedinjene i suverene zemlje. To potvrđuje i nedavni posjet visokog predstavnika EU-a za zajedničku sigurnosnu i vanjsku politiku Josepha Borrella Sarajevu, što je na neki način signal BiH da doista, ako želi napredovati prema Uniji, mora prionuti na posao ozbiljnih reformi.

Što se tiče budućnosti BiH, osim u EU, oči su sada uprte i u novoizabranog predsjednika SAD-a Joea Bidena, koji je kroz povijest bio povezan s BiH, i dobar je poznavatelj prilika na zapadnom Balkanu. Očekuje se da će Biden obnoviti interese SAD-a prema ovom prostoru te da će ponuditi ruku suradnje EU-u, kako bi zapravo "kontrirao" interesima Kine, Rusije i Turske za BiH i Balkan u širem smislu. Drugim riječima, nova američka politika nastavit će se zalagati za jedinstvenu i cjelovitu BiH i njezine euroatlantske perspektive, a predviđaju se i značajne preinake Daytona, u prvom redu izrada novog ustava koji će jačati središnju vlast, odnosno institucije države BiH te ići prema stvaranju i osnaživanju građanskog društva, a to znači i smanjivanje, ili ograničavanje ovlasti entiteta, dok federalizam nitko ne dovodi u pitanje. Time bi se trebala okončati, ili makar jasno ograničiti dosadašnja "etnička demokracija" koja se iscrpila i dovela BiH u stanje nefunkcionalnosti.

Prema politologu Danielu Serweru, jednom od najboljih poznavatelja balkanskog prostora, onemogućit će se bilo kakve secesionističke eskapade i prijetnje, jer to jednostavno neće biti moguće, a predlažu se i sankcije za one, u prvom redu se tu misli na Milorada Dodika, koji zagovaraju, pozivaju, ili prijete odcjepljenjem Republike Srpske. Nedavno je i američka ambasada u Sarajevu dala naslutiti ovakav razvoj događaja, jer je u svom pismu izričito napomenula da "prekrajanja granica u BiH i bilo kakve secesije" neće i ne može biti. Ali u posjet BiH 14. prosinca stiže i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, koji će prvo otići k Dodiku, a dan kasnije i na sastanak s članovima Predsjedništva u Sarajevo. Vjerojatno će nova američka politika biti glavna tema razgovora s Dodikom, koji će sigurno tražiti podršku Moskve da osujeti te euroameričke namjere.

Inače, cijela ta zbrka oko BiH rezultat je i toga što Daytonski sporazum nije trebao služiti trajnoj uspostavi političkog okvira, nego se nadograđivati, ali je ostao na snazi, iako ne u potpunosti u izvornom obliku, punih 25 godina i svi su pokušaji pronalaska trajnijeg rješenja nailazili na zid međusobnog nerazumijevanja triju naroda koji dijametralno suprotno gledaju na prošlost, sadašnjost i budućnost BiH. Činjenica je i da su svi nezadovoljni stanjem u državi, a o tome mnogo govori i masovno iseljavanje koje se posljednjih godina ubrzalo i veće je nego neposredno nakon rata. Zato se i očekuje da se pojavi netko poput kreatora Sporazuma Richarda Holbrookea, tko bi mogao sve tri strane okupiti na jednom mjestu da dogovore izmjene koje bi iznjedrile funkcionalniji sustav upravljanja.

"Mora se reći da je Daytonski sporazum učinio BiH nemogućom za upravljanje. Nadali su se, međutim, kao što mi je Richard Holbrooke rekao tada u Daytonu, da će se vremenom prema potrebi, i uz pomoć visokog predstavnika, korak po korak mijenjati Sporazum. Međutim, u posljednjih 25 godina nikome to nije uspjelo, ni međunarodnoj zajednici, ni Bosancima i Hercegovcima da promijene Ustav, a time i Daytonski sporazum... Današnja BiH je nestabilna, pravna država teško da postoji, korupcija je na visokoj razini, siromaštvo i socijalna nesigurnost neprestano rastu. Daytonski sporazum i Ustav BiH, međutim, i dalje ostaju nepromijenjeni, podrivaju demokratska prava i tako vode zemlju sve dublje u besperspektivnost i sve dalje od EU-a", navodi za DW Christian Schwarz-Schilling, nasljednik Paddy Ashdowna na mjestu visokog predstavnika u BiH, te dodaje: "Svi znamo da bez pravde ne može biti trajnog mira. Vrijeme je da BiH iskusi pravdu!".

Sve u svemu, Daytonski sporazum nije donio stabilnost i blagostanje, nego je ostao izvor sukoba i trajnog zaostajanja BiH koja je danas jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi, rastrgana nacionalizmima i korupcijom, zemlja koju su zaboravili i Europa i svijet. I zato je Sporazum zreo za reviziju kako bi BiH opstala kao država spremna za EU i NATO savez. Pritom valja uzeti u obzir i staro pitanje - što bi Hrvati dobili, a što izgubili uspostavom većinski hrvatskog entiteta, o kojem se također priča već 25 godina. Bilo kako god, završimo priču citatom Paddyja Ashdowna: "Mislim da Bosna nije spremna za pomirenje, ali je spremna za istinu"!