O globalnom širenju koronavirusne zaraze, posljedicama pandemije na zdravlje ljudi, ali i na ekonomiju, političke i društvene odnose, kao i mjerama zaštite koje propisuju i provode sve zemlje ugrožene virusom, uključujući odnedavno i nošenje maski, razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Ivorom Altarasom Pendom, sa Sveučilišta Libertas.

Što smo do sada naučili, što nismo, što još učimo i kako se prilagođavamo...?

- Doba velikih kriza i izazova upravo je i vrijeme najvećih ljudskih dostignuća. I kroz povijest je bilo tako. Drugi svjetski rat, na primjer, osim što je sa sobom donio enormnu količinu destrukcije i patnje, istovremeno je bio katalizator za velika znanstvena i prije svega tehnološka otkrića. Ona sama po sebi nemaju vrijednosnu dimenziju, nego znače upoznavanje čovječanstva s prirodnim danostima. Sasvim je drugo pitanje kako se čovjek koristi novostečenim spoznajama. Klasični primjer za to je, dakako, dvojba kako valja upotrijebiti spoznaju o snazi koja se krije u atomima: za energetsko obogaćivanje svijeta ili za konstrukciju razornih bombi. Svjedoci smo da je čovječanstvo odlučilo upotrijebiti nove spoznaje na sve načine kojih se moglo dosjetiti a koje mu stoje na raspolaganju.

Naše spoznaje proizišle iz pandemije koronavirusa mogli bismo sagledavati na više načina, tj. dimenzija, i to kroz spoznaje o samom novom virusu s kojim se prvi put susrećemo, kao i nove uvide koje smo stekli o njegovu utjecaju na čovjeka i šire društvene zajednice. Ti utjecaju mogu biti medicinski, socijalni, ekonomski, politički, sigurnosni… a mogli bi biti razmatrani i na brojne druge načine. Da cjelokupna slika bude još kompleksnija, ti utjecaji mogu biti razmatrani na globalnoj, ali i lokalnoj sredini. Dakle, ovo izazovno vrijeme u kojemu živimo pravi je eldorado za znanstvenike i istraživače, i to jednako iz prirodnih i društvenih znanosti.

Spomenuli ste znanost i znanstveni rad. Prema vašim spoznajama, kako se znanost snalazi oko koronakrize?

- Odgovor na to pitanje dijelom ovisi i o našoj naklonosti znanosti i znanstvenom radu. Činjenica je da su nam virusi pod imenom SARS-CoV 2 i bolesti koju prouzročuju (to nazivamo COVID-19) poznati tek nešto više od pola godine. Gotovo cjelokupna svjetska biomedicinska znanost počela se intenzivno baviti tom problematikom i, ako pitate znanstvenike iz tog područja, gotovo će vam u pravilu reći da su iznimno zadovoljni ulogom znanosti, jer nikada u povijesti svijeta ljudski rod nije tako puno istraživao i spoznao o nekom virusu u tako kratkom vremenu. Tomu, dakako, pridonosi upotreba najnovije sofisticirane tehnologije. Ako je tomu tako, onda bi se pravilo o krizi kao vremenu velikih spoznaja ponovno moglo potvrditi.

Međutim, istovremeno imamo pokazatelje koji nam daju naslutiti da nam znanost (a zapravo bi bilo bolje reći: znanstvenici; i to bi dvoje trebalo u bitnome razlikovati!), uza svu svoju veličinu i znanje te uložena javna sredstva za rad, još uvijek nije dala toliko novih znanstveno dokazanih i uporabljivih činjenica koliko sama kaže da jest. Mi koji se bavimo znanošću jako dobro znamo da je ona prije svega probabilistička, što će reći da češće govori o vjerojatnostima nego o izvjesnostima, te da nove spoznaje otvaraju više pitanja nego što nude odgovora. Ali razina neizvjesnosti, čak i oprečnih informacija kojima smo svakodnevno izloženi, i to od onih koji bi nam svojim znanstvenim pedigreom trebali ponuditi bar naznake nekih odgovora, jednostavno je fascinantna. Smatram da naše znanstvene elite upravo takvim svojim djelovanjem nanose nemjerivu štetu znanstvenom radu, jer pridonose smanjenju povjerenja ljudi u znanost kao okvir za racionalni pristup našoj stvarnosti. To posebno postaje opasno u vremenu sveprisutnog fake newsa, pripadnih manipulacija i sklonosti ljudi da u nedostatku onih kojima se može vjerovati posegnu za konceptima koje pojednostavljeno nazivamo teorijama urote, a koje na temelju partikularnih istina (a i potpunih neistina) konstruiraju slike naše navodne stvarnosti. Takve teorije valja prvo uzeti u obzir, dobro analizirati i o njima donijeti relevantne zaključke, da se ovdje nadovežem na znamenitu misao američkog političara Henrya Kissingera, koji je svojedobno ustvrdio: "Možda mi jesmo paranoični, ali to ne znači da nam ne rade o glavi."

Imate neki primjer za to što navodite?

- Kakao ne. Na žalost, i više njih. Osobno sam, baš u vašem Magazinu, i hvala vam na tome, na samom početku koronakrize, otprilike u prvoj polovini ožujka, imao prilike javno se i pozitivno osvrnuti na rad Stožera civilne zaštite RH te naročito ministra zdravstva Vilija Beroša, koji je svojim nastupima ulijevao povjerenje građanima Hrvatske. Tada se stjecao dojam da se točno zna što se i zašto radi. No kako je vrijeme odmicalo, stavovi koji su se iznosili sve su manje bili utemeljeni na znanstvenom zaključivanju, a izgleda da su utjecaj politike i opcija "vidjet ćemo u hodu" zauzimali sve više maha. Počele su se braniti neobranjive stvari, kao npr. ideja da je u situaciji totalnog lockdowna u kojemu smo živjeli radna nedjelja posebno epidemiološki opasna. Ili ideja da je tenis epidemiološki opasan sport zbog mogućnosti kihanja u tenisku lopticu. Pomalo je bilo tužno gledati kada se o tome oglasio i znameniti Goran Ivanišević, koji je rekao famoznu rečenicu: "Uza sve dužno poštovanje prema Stožeru, ali u svojih 40 godina teniske karijere nikada nisam kihnuo u tenisku lopticu!"

Oprečne opcije postale su komunikacijski standard, i to od najviših medicinsko-znanstvenih autoriteta, pa su građani sami morali dokučivati što je za njih najbolje. Tako se dosta raspravljalo o tome jesu li maske za lice više korisne ili štetne; umire li se "sa" ili "od" koronavirusa; čeka li nas drugi val korona krize na jesen; što jest, a što nije bliski osobni kontakt i kako se i za koga on ima primjenjivati; treba li praviti popis sudionika nekog skupa kada je on veći od 100 ljudi i primjenjuje li se to kada se održavaju mise; treba li testirati samo ljude s izraženim simptomima bolesti u situaciji kada je više od 80 % zaraženih asimptomatičnih... i brojni drugi primjeri koji su se pojavljivali gotovo na dnevnoj bazi. Svojevrsni najčišći oblik takvog frustrirajućeg oblika komuniciranja bio je nedavno vidljiv na teletekst-stranicama jedne naše nacionalne televizijske kuće, kada su jedna do druge stajale dvije najnovije vijesti. Jedna je bila: "Virus je oslabio", a druga je bila "Virus nije oslabio".

E vidite, takve su stvari vrlo opasne za percepciju znanosti u ljudi. Jer ako će nam znanost postati jednako funkcionalna kao pitijsko proročište, onda smo u velikim problemima.

Nakon sintagme "socijalna distanca", sad imamo i obvezatno "društveno maskiranje", "maskiranu Hrvatsku". Dojam je da živimo u nekon distopijskom, orvelovskom društvu... Vaš komentar?

- Svaka pojedina znanost ima svoj znanstveni metajezik. To znači da isti pojam u različitim znanostima označava različitu pojavu. Još kada tomu dodate činjenicu da se neki pojmovi uvriježe u svakodnevnom neznanstvenom govoru, onda imate sve preduvjete da se stvori misaona konfuzija. Evo vam jedan primjer. U medicini pojam "idiot" označava osobu s najvišim stupnjem mentalnog zaostajanja (dodatno definiranim rasponom IQ 0 - 25).

U politologiji pak pojam "idiot" označava osobu koja je svjesno odustala od bavljenja javnim poslovima (tradicija toga pojma još je iz vremena antičke Grčke). Vidite, isti pojam, a bitno različita značenja. Isto vam je i s pojmom "socijalna distanca", koji se u vrijeme koronakrize uvriježio u javnom govoru u značenju potrebe za ostvarivanjem fizičke distance (npr. fizička udaljenost od jednog metra). U sociologiji pojam socijalne distance definiran je sasvim drukčije i on označava stupanj bliskosti u socijalnim odnosima u kojima su ljudi voljni sudjelovati s pripadnicima različitih socijalnih grupa. Npr. nekome je sasvim normalno da stvara obiteljske veze s pripadnicima različitih konfesionalnih grupa, ali im je istovremeno nezamislivo stupiti u obiteljske odnose s pripadnicima različitih rasa. Tu razliku u spremnosti da se ostvari socijalna komunikacija s drugima i drugačijima nazivamo socijalna distanca i nju se relativno dobro može znanstveno mjeriti, tj. verificirati.

Što se tiče maskirane Hrvatske, a to je postao i globalni fenomen, intencija je toga više-manje jasna. Želja je zaštititi sebe od drugih i drugih od sebe. Kao što smo već vidjeli, postavljaju se brojna ozbiljna pitanja, pa i od predsjednika Republike, ima li Stožer pravo donositi odluke o obvezi nošenja maski za lice te propisivati kazne za njihovo nenošenje, kao i to je li ta zaštita uistinu funkcionalna ako se nose obične pamučne ili jednokratne maske, naspram specijaliziranih i za viruse nepropusnih maski, koje nije tako lako nabaviti. I dok te rasprave ostavljamo pravnim i medicinskim stručnjacima, a koji su već pokazali da nemaju jedinstven stav, nama može biti zanimljiva analiza što nam takva zamaskirana lica donose u društvenom smislu.

Prikriveno lice će u mnogih smanjiti želju za ostvarivanjem komunikacije jer će već i na toj vidljivoj razini prije samog lica naglasak biti na dodatno osviještenoj zdravstvenoj ugrozi koju nam drugi potencijalno mogu donijeti. S druge strane, svi dobro znamo da je zabranjeno voće najslađe. I da su nedostupni resursi najpoželjniji.

U nedostatku ostvarivanja fizičkog kontakta, a koji sve više prestaje biti krajnje osobno pitanje i sve više prelazi u sferu javnozdravstvene problematike, o kojem završnu riječ žele imati razni stožeri, epidemiolozi, ljudi u skafanderima ili državni represivni aparat, maskirana Hrvatska vrlo lako onima sklonima različitim fetišima može postati izvor sasvim novih i do sada neisprobanih zadovoljstava. (D.J.)