Magazin
POSLJEDNJA PREŽIVJELA!

Židovi u Slavoniji:
Jedna priča iz Orahovice
Objavljeno 6. lipnja, 2020.
ZDENKA DURMIĆ: ČUVARICA ŽIDOVSKE TRADICIJE VIROVITIČKO-PODRAVSKE ŽUPANIJE

Vezani članci

OD ANTIKE DO MODERNOG DOBA

Kratka povijest Židova u Hrvatskoj

Virovitičko-podravska županija i grad Orahovica prebogati su povijesnim vrednotama, a svaki novi podatak dodaje kockicu u istinski mozaik povijesne čitanke toga kraja. Što god ispričali, vrijedno je, gotovo unikatno, ne samo za lokalnu sredinu nego i za cijelu Hrvatsku, jer takva je uostalom i cijela Slavonija, jedna i jedinstvena. Ovo je pak priča o stanovnicima koji su zauzimali važno mjesto u društvenim zajednicama svih gradova, kotara ili općina i svuda bili cijenjeni kao iznimno radišan i školovan narod. Riječ je dakako o Židovima, čiji tragovi i danas žive u mnogim predjelima ne samo ovoga kraja nego i cijele Lijepe Naše.

U Virovitičko-podravskoj županiji nekada su živjele brojne židovske obitelji, a poznati orahovački kroničar Miroslav Gazda, istražujući po matičnim knjigama, zabilježio je mnoge zanimljive priče iz života nekih od tamošnjih židovskih obitelji:

- Datum, odnosno godina, kada se Židovi pojavljuju u Orahovici ne može se točno utvrditi. No činjenice kažu kako je od 1900. u Orahovici postojala židovska zajednica i činila nositelja proizvodnje i uslužne strukture privrede u Orahovici. Potrebno je bilo, u vrijeme ranog tehničkog razvoja, koji je, prije svega, svojim dolaskom pokrenula obitelj Gutmann i tvrtka Samulen Henrik Gutmann, u eksploataciji kamena i drvne mase imati stručnu tehničku i radnu snagu koja bi mogla upravljati u ono vrijeme suvremenim strojevima. Gutmann je nastojao da iz Mađarske dovede potreban broj takve radne snage, pa su tako na ovaj teren dolazile i židovske obitelji, većinom je bila riječ o mađarskim Židovima, a bilo je tu ponešto i Židova iz Austrije i Njemačke. Tako su se ti Židovi povezali u Maticu, koja je osnovana i vodila u Orahovici matične knjige. Proučavajući te knjige, vidljivo je da se u Orahovici nalazila vrlo jaka židovska zajednica, koja je tada imala 409 osoba, ali su u knjige koje sam proučavao upisani i Židovi trgovci, koji su puno prije bili na ovom području. Židovi na našem prostoru bili su vrlo utjecajni kao liječnici, ekonomisti, pravnici, odvjetnici..., i to od 1900. do Drugog svjetskog rata. Poznate su tako, uz obitelji Gutmann i Kohn, još obitelji Schlezinger, Brückner, Bauer, Steiner, Englman, Goldsmidt i druge, iza kojih je ostala određena kulturna i materijalna ostavština koju mi njegujemo kao dio naše povijesti - ispričao nam je Miroslav Gazda.

SJEĆANJA NE BLIJEDE
Danas je, pak, prema posljednjim podatcima kojima raspolažemo, u ovom slavonskom kraju preostala samo jedna žena! Ona je Zdenka Durmić, na širem orahovačkom području poznata kao nekada izvrsna liječnica, koja je autentična, rođena Židovka, djevojački Englmann, a od majke Ele, rođene Goldsmidt. Gospođa Zdenka je imala burno djetinjstvo, rođena je 1941., kada joj je otac već bio u koncentracijskom logoru. Ovo je njezina priča:

- Rođena sam Židovka, po židovskom zakonu, koji kaže da si Židov ako ti je majka Židovka, a meni su, eto, oba roditelja iz tog naroda. Rođena sam u Osijeku. Nakon rođenja smo se vratili u Orahovicu, gdje smo živjeli, ondje gdje je danas upravna zgrada tvrtke Radlovac. Naime, pola zgrade bili su stanovi baruna Gutmanna, a druga polovica stan mojih roditelja. U vrijeme Drugog svjetskog rata, u barunov stan dovodili su ljude i maltretirali ih, tako da su mojoj majci savjetovali da mi odemo iz te zgrade - započinje priču gospođa Zdenka, kojoj je u tim trenutcima život spasio orahovački bračni par Hocenski, Franjo i Milica, sakrivši ju u svom domu te ju pokrstivši u katoličkoj vjeri:

- U to vrijeme bio je velik progon Židova u Orahovici, a gospođa Ela Engleman tada je imala malu bebu, kćer Zdenku. Moj otac je i majku i kćer prihvatio u svoj dom, kod moje bake Julke, tada vlasnice trgovine. Uz pristanak majke Ele, ona i kći su krštene u katoličkoj vjeri i živjele kao dio obitelji Hocenski. Uz njih otac je spasio i dvoje starijih Židova, obitelj Brückner, kojima je prijetila deportacija u logor. Otac im je govorio da ne idu na obećani put, jer nisu znali kamo idu, i predložio im da prijeđu na katoličku vjeru, što su i prihvatili te se na taj način spasili od logora. Također su živjeli u našoj obitelji, dok se nisu preselili u Zagreb. Moj otac Franjo i njegova prva supruga Milica za taj su čin 2002. dobili svjetsku nagradu Pravednik među narodima, od izraelskog Memorijalnog centra "Yad Vashem", što se dodjeljuje ljudima koji su pomogli u spašavanju Židova tijekom Drugog svjetskog rata - priču obitelji Hocenski prenosi Franjin sin, danas dr. Željko Hocenski.

OLOVNE GODINE
Dr. Durmić iznimno je zahvalna obitelji Hocenski:

- Oni su tako postali moji krsni kumovi, tada su uložili ogroman trud kod orahovačkog svećenika Kolba da me krste i dali prijedlog da se krsti i moja majka kako bih ja imala i podrijetlo. Nakon tih događaja i upozorenja da odemo iz Orahovice, otišli smo u Kutove, majčinim roditeljima, a potom su njih, iako su bili kršteni, odveli u logor. Majka me je tada odvela u Osijek i tamo smo stalno mijenjali stanove, selili se u Budimce, pa u Belišće, očevim roditeljima. Nitko nije znao da smo tamo, a djeda, baku i tetu također su odveli, a mi smo se uspjeli vratiti u Osijek. Kada sam imala 16 mjeseci, došla je majčina sestra iz Pakraca po mene i odvela me u Pakrac. Tetak mi je bio učitelj i surađivao je s partizanima, no bio je u velikim problemima s obzirom na to da mu je žena bila Židovka. Sjećam se da smo stanovali u jednoj zgradi s velikim drvenim vratima, a prekoputa, u jednom starom poštanskom uredu, na straži su bili domobrani i ustaše, koji su se jako lijepo odnosili prema nama, čak su i zažmirili na činjenicu da je tetak bio povezan s partizanima. Toga se jako dobro sjećam, i ostao mi je u pamćenju taj korektan odnos. Poslije je i moja majka došla u Pakrac, oko 1944. No morali smo otići stanovati u brda, kod jedne žene, gdje nas je bilo jako puno, tada se za to reklo da idemo u đadu. Poslije me je majka zbog nehigijenskih uvjeta vratila u Pakrac, kod jedne obitelji, gdje sam bila do 1945. Potom smo otišli u Novsku, jer je tetak bio premješten tamo, gdje smo živjeli do 1949. Bilo je dosta strašno, živjeli smo u jednoj velikoj kući, više je familija živjelo tamo i hranili smo se onim što smo imali, čak smo jeli i kuhano vime. Ipak, 1949. došli smo u Zagreb, tata se vratio iz logora i tamo smo dugo živjeli, a u Zagrebu sam završila i studij medicine. Godine 1978. već sam bila udana i rodila drugog sina Dejana. Doselili smo se u Orahovicu i sagradili kuću, a u Zdencima je tada otvorena nova ambulanta i ja sam postala prva liječnica te ambulante i do mirovine bila liječnica u Zdencima i Orahovici. Iako mi je prošlost bila burna, ponosna sam na svoju nacionalnost i danas, ako doista jesam jedina preostala Židovka u Županiji, moj ponos je još veći - kaže Zdenka.

UČITI IZ PROŠLOSTI
Gospođa Durmić i danas u svojoj kući ima jako puno židovskih obilježja i prisjeti se židovskih blagdana:

- Prije pashe, to je nekoliko dana prije Uskrsa, u kući se moralo promijeniti gotovo sve, i posuđe i hrana, a u vrijeme tog blagdana, koji je trajao tjedan dana, moralo se čak na poseban način obavljati i kolinje životinja za prehranu. To su tzv. šloheri radili. Imam danas primjerak beskvasnog kruha, koji je nama kao uspomena na izlazak Izraelaca iz Egipta, jer su tada morali žurno otići pa im se kruh nije stigao "ukvasati" i jeli su taj beskvasni kruh, koji su pekli na kamenu. Imam dva židovska svijećnjaka. Jedan se zove menora i ima sedam žižaka, koji se pali prvog petka kada zađe sunce i za šabat, odnosno u subotu, koja je dan odmora, jer je Gospodin na taj dan završio stvaranje neba i zemlje. Za šabat majka domaćica maramom pokrije kosu, drži se molitva uz te menore. Drugi svijećnjak koji imam je hanukija i on se pali na Hanuku, blagdan uspomene na proganjanje Židova od strane Antioha IV. Na Hanuku palimo svijeće, prvo ide ona u sredini pa svaki drugi dan njome pališ ostale i u vrijeme Hanuke djeca dobivaju male skromne darove. Sve te običaje pričali su mi majka i otac i rado ih se prisjetim - zaključila je Zdenka Durmić svoju priču.

Nakon svega zaključak se nameće sam po sebi. Slavonija je bila i ostala neiscrpno vrelo ljudskih sudbina u teškim i neizvjesnim bespućima povijesti. Zato je i ova "židovska priča", a nije jedina, itekako poučna i za današnje vrijeme, vrijeme bremenito problemima, nesnošljivostima i netolerancijom. Drugim riječima, stalno valja učiti iz prošlosti da nam se tragedije ne bi ponovile.

Piše: Vladimir GRGURIĆ
Uz obitelji Gutmann i Kohn poznate su i obitelji Schlezinger, Brückner, Bauer, Steiner, Englman, Goldsmidt i druge, iza kojih je ostala povijesna kulturna i materijalna ostavština...
Stanovali smo u jednoj zgradi s velikim drvenim vratima, a prekoputa, u jednom starom poštanskom uredu, na straži su bili domobrani i ustaše, koji su se jako lijepo odnosili prema nama...
Nestala sinagoga i groblje
U Orahovici, kao tada važnoj židovskoj zajednici, bila je sagrađena sinagoga, koja je uništena u vrijeme Drugog svjetskog rata, a danas još uvijek postoje i ostatci židovskog groblja: “U Orahovici je 1911. bila sagrađena sinagoga, ili bogomolja, na lokaciji današnje kuće obitelji Zeman, u samom središtu grada, a vrlo brzo i posebno židovsko groblje, na lijevoj strani prometnice na izlazu iz Orahovice prema Dugoj Međi. Sinagoga je potpuno uništena u Drugom svjetskom ratu, točnije, 20. prosinca 1942., u vrijeme napada komunista na Orahovicu, spaljena je do temelja, a nakon rata ostatci građevnog materijala su pokradeni. Židovsko groblje danas je zaraslo u korov, a, prema tragovima, tamo je bilo pokopano 50-ak Židova, koji su imali izgrađene kamene obeliske. Oni su također nakon Drugog svjetskog rata bili potpuno razoreni i ukradeni kao građevni materijal”, kaže kroničar Miroslav Gazda.                                                 
Možda ste propustili...

VODENI SVIJET: OD PLASTIKE DO MIKROBA

Buđenje nemani

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DR. SC. VJERAN STRAHONJA

Na visokom smo mjestu po ljudskom kapitalu i digitalnim vještinama

2

REPORTAŽA: OD EUROAZIJE, PREKO AUSTRALIJE, DO KANADE I NATRAG

Globalizam na dva kotača

3

NEDJELJKO PERIĆ, RAVNATELJ INOVACIJSKOG CENTRA NIKOLA TESLA

Industrijske se revolucije ne
događaju, one se razvijaju kroz
osmišljene i planirane procese