Magazin
TEMA TJEDNA: GOSPODARSKI OPORAVAK (II)

Dean Sinković: Zdravlje, znanje i sigurnost temelj su uspješnih gospodarstava
Objavljeno 6. lipnja, 2020.
DOC. DR. SC. DEAN SINKOVIĆ, Katedra za ekonomske teorije, Fakultet ekonomije i turizma Dr. Mijo Mirković u Puli

Europska komisija predstavila je ambiciozni plan pod nazivom "EU sljedeće generacije", koji ima planiranih 750 milijardi eura potpore članicama, a izići će i s prijedlogom za alociranje 1100 milijardi eura u okviru višegodišnjeg financijskog okvira. Što ti iznosi zapravo znače, i odakle taj novac? Može li se očekivati koliko-toliko objektivna, transparentna i ravnopravna raspodjela, ili će bogatiji dobiti više, a siromašniji manje?


- Navedeni financijski paketi odgovor su na ekonomske posljedice pandemije, ali i nužnost da ne bi došlo do daljnjeg raspada Europske unije. COVID-19 zapravo je izbacio na površinu sve slabosti Europske unije, jer na vrhuncu pandemije u trenu je nestalo toliko proklamirano zajedništvo i solidarnost, a reakcije država nisu bile zajednički koordinirane nego individualne. Drugim riječima, svatko je bio prepušten sebi, a zemlje koje su bile najviše pogođene pandemijom, poput Italije ili Španjolske, osjećale su se na neki način izdane. U tim trenucima tzv. "štedljive" članice, koje su imale više fiskalnih kapaciteta, poput Njemačke, Nizozemske i Austrije, odbacivale su mogućnost da se posljedice saniraju kroz zajedničko zaduživanje putem koronaobveznica, a pomoć koju su nudile bila je više simbolična (medicinska oprema).


Predloženi plan financiranja oporavka predstavlja potpuni zaokret u odnosu na to razdoblje, jer na neki način predstavlja fiskalnu centralizaciju uz garanciju od strane svih članica te distribuciju sredstava na način da države koje su više pogođene pandemijom zapravo dobiju više sredstava. Drugim riječima, bogatije članice podmetnule su leđa, jer prvi put garantiraju za dug ostalih članica koje bi ujedno trebale dobiti i više sredstava, jer trpe i veće ekonomske posljedice. Iako se pojedini lideri još uvijek protive takvom modelu, očito je da su briselski tehnokrati prihvatili surovu realnost da su države koje trpe najveće ekonomske posljedice i prije pandemije bile visokozadužene te da se samostalno neće moći izvući iz problema. Osim ekonomskog tu je, naravno, i politički cilj ovakvog financijskog paketa, a to je da se zaustavi dodatni rast tzv. populističkih snaga koji je u zamahu već dugi niz godina. Sve u svemu, bez predloženog plana sigurno bi svjedočili daljnjem raspadu Europske unije, a pitanje je hoće li ovaj model to spriječiti.


Što se tiče operativnog dijela financijskog programa tu još treba definirati mnogo parametara, s tim da svaka od članica mora izraditi vlastiti plan oporavka koji Europska komisija mora prihvatiti. Nadam se samo da uvjeti za dobivanje sredstva neće biti jednaki kao pri rješavanju grčke krize 2015. godine, jer se pokazalo da radikalne mjere štednje i nametnute strukturne promjene ostavljaju države još u većim problemima. Naime, nakon pet godina rezanja plaća, mirovina, socijalnih transfera, dizanja poreza i rasprodaje državne imovine, Grčka se možda izvukla iz bankrota, ali je grčko gospodarstvo ostavljeno bez ikakve perspektive, dok je dug prema njemačkim bankama gotovo u potpunosti vraćen. Model u kojem Njemačka stvara enorman trgovinski suficit s ostalim članicama Unije, a onda taj višak likvidnosti putem svojih banaka plasira u te države da bi financirala kupnju tih istih proizvoda mora se promijeniti. Makroekonomski menadžment koji stoji iza novog programa mora biti inkluzivan i omogućiti perspektivu svim narodima, a ne geografski izoliran samo na nekoliko članica. Ako je točno da će novi financijski paket biti selektivan u smislu poticanja razvoja pojedinih sektora, s time da je naglasak na digitalizaciji i tzv. zelenim tehnologijama (greennewdeal), plašim se da će se većina pomoći koje dobiju pojedine članice opet vratiti u države koje se bave proizvodnjom opreme i usluga iz navedenih sektora. A tu opet dolazim do istog problema. Ekonomski slabije članice, a tu se posebno ističe Hrvatska, kroz zadnjih 30 godina zbog katastrofalne privatizacije, i još lošijih ekonomskih politika, gotovo u potpunosti su deindustrijalizirane i nemaju proizvodnih kapaciteta za kreiranje takvih proizvoda i usluga. Zato novi paket ekonomskih politika mora dati više prostora i ostalim članicama da u većoj mjeri mogu iskoristiti prednosti takvog okvira. Loša struktura gospodarstva slabije razvijenih država, koja se temelji uglavnom na turizmu i ostalim manje produktivnim sektorima, upravo je i razlog zašto su ekonomske posljedice pandemije veće. S druge strane, jasan je i skepticizam bogatih članica zbog visoke razine korupcije, klijentelizma i netransparentnosti u državama poput Hrvatske, Grčke, ili Italije. Hrvatsku Vladu napustilo je pola ministara upravo zbog koruptivnih radnji, a posljednja afera s vjetroelektranama upravo pokriva područje kojim Europska unija želi dati novi zamašnjak razvoja. Kako vjerovati da se neće nastaviti istim modelom koji nas, nažalost, obilježava već 30 godina, i to bez obzira na činjenicu da smo postali dio Europske unije.

SISTEMSKA KRIZA


Koronakriza posve je narušila ekonomske odnose u svijetu, međunarodno poslovanje, menadžment, financijsku stabilnost, burze... Kako se vratiti "u normalu", ili "novu normalu", o kojoj sad svi pričaju, čini se da bez državnih intervencija, od SAD-a preko Kine do EU i RH, to ne bi bilo moguće?


- Trenutačno prevladava konsenzus da je bolest COVID-19 ključni i jedni razlog trenutačne duboke globalne recesije te da se prije svega radi o zdravstvenoj, a ne sistemskoj krizi. Međutim, prije pandemije većina je ekonomija stagnirala ili bila na rubu recesije, produktivnost i realne nadnice dugo su godina rasle puževim koracima ili stagnirale, većina država, poduzeća i građana bila je prezadužena, nejednakost u porastu, radnička prava u padu, kompanije su dobit više trošile na otkup vlastitih dionica ili isplatu dividendi, nego na kapitalne investicije, inovacije ili ulaganje u ljudski kapital, sustav je počivao na financijskim inovacijama koje su uglavnom utjecale destruktivno na gospodarstva te na pretjeranom konzumerizmu koji se financirao dugom. K tome, svjedočili smo Brexitu, trgovinskim ratovima, napetostima na Bliskom istoku, a u rujnu 2019. godine i pucanju REPO tržišta međubankarskih pozajmica, i to uz super ekspanzivan monetarni ciklus. Cijeli sustav zapravo je počivao na kuli od karata, a bolest COVID-19 u cijeloj je priči bila samo dodatni katalizator koji je sada nezasluženo preuzeo svu krivnju za trenutačnu krizu. Mislim da sve navedeno nije bila normala kojoj se želimo vratiti.


Od 80-ih godina prošloga stoljeća, od kada je na Zapadu prevladao neoklasični model rasta i neoliberalne ekonomske politike koje promoviraju potpunu privatizaciju, deregulaciju i liberalizaciju te štovanje samoregulirajućeg slobodnog tržišta, svjedoci smo brojnim krizama koje je svaki put izvlačio državni intervencionizam, a cijenu platili građani. U vrijeme rasta profiti su se pretakali u džepove korporativnih i bankarskih elita, a u vrijeme pada građani i mala poduzeća plaćali cijenu. Zapravo, dobili smo najgori mogući sustav - socijalizam za elite i kapitalizam za sve ostale. Benefiti takvog sustava vrlo su vidljivi u činjenici da je zadnjih 30 godina jedan posto ljudi s vrha piramide povećao svoje bogatstvo za čak 21 bilijun američkih dolara, dok je 50 posto svjetske populacije na dnu piramide izgubilo gotovo bilijun dolara. Umjesto investicija i inovacija u realnom sektoru koje bi kreirale šire društvene koristi, poticanja razvoja dinamičnih i tržišno orijentiranih malih i srednjih poduzeća, kreirali smo sustav u kojem su financijske institucije i inovacije preuzele primat te umjesto kreiranja vrijednosti počele se baviti ekstrakcijom vrijednosti iz društva. Tijekom vremena oslabljeni su fiskalni kapaciteti država koje su se morale dodatno zaduživati da bi otklonile socijalne tenzije, a monetarna politika preuzela je kontrolu nad upravljanjem gospodarstava. Špranca je uvijek ista, prvo monetarno-kreditnom ekspanzijom kreirati balone na različitim tržištima (nekretnine/burze) uz enorman porast zaduženosti svih gospodarskih subjekata (država, tvrtki, građana), a onda nakon sloma istih tržišta natjerati države na tzv. strukturne promjene koje uglavnom znače da kroz vrijeme velikim korporacijama i bankama prepustimo ekonomske resurse. U cijelom procesu financijski špekulanti, i oni na vrhu piramide, pokupili bi vrhnje, a društvu je ostalo saniranje šteta. Zbog takvog scenarija prvo je nastradao Japan krajem 80-ih godina koji, eto, i nakon 30 godina ne može izići iz deflacijske spirale, dok centralna banka Japana sada ima bilancu u vrijednosti 100 % BDP-a i dnevno intervenira direktnom kupnjom dionica i obveznica da ne dođe do potpunog sloma burzi. I sve to da bi se Japan natjeralo na tzv. strukturne promjene koje hrvatski kreatori ekonomskih politika i političari nameću kao valjda jedino rješenje problema. Sličan scenarij ponovljen je 1997. godine tijekom azijske financijske krize, potom u Europi od 2000. godine, a nakon 2009. godine i Velike Recesije, i SAD je u potpunosti preuzeo isti model. Nakon što bi se vrijedni baloni ispuhali i kada bi došlo do recesije, krenulo se s tiskanjem novca, tzv. kvantitativno popuštanje, čiji je primarni cilj sanirati banke i ne dopustiti pad burzi u koju najviše ulažu onih 10 % na vrhu piramide. Nisu se kažnjavali nikakvi dionici navedenog moralnog hazarda, dapače, ti isti kreatori takvog sustava postali su savjetnici političkim elitama koje su zakone mijenjali prema njihovim uputama. Nakon 2007. godine svjedočimo enormnom povećanju novčane mase, ali blagoj inflaciji iz razloga što kreirani novac nije kanaliziran u realni sektor i razvoj, nego prema financijskim tržištima, spašavanju banaka i burzi. Koeficijent obrtaja novca konstantno je padao, dok je inflacija realizirana u sklopu vrijednosti burzi i nekretnina. Treba samo pratiti dinamiku kreiranja novca te usporediti s vrijednostima burzi i nekretnina, i bit će svima jasno o čemu se radi. Trenutačna odvojenost financijskih tržišta i realne ekonomije gotovo je nevjerojatna, a sve je to krenulo sa sustavom koji se počeo implementirati početkom 80-ih godina...
HELIKOPTERSKI NOVAC


I što smo dobili, kakav rezultat imamo danas?


- Monetarnu politiku koja je ispucala sve moguće alate uz stratosfernu zaduženost svih gospodarskih subjekata gdje je potrebno četiri jedinice duga da bi se stvorila jedna jedinica nove realne vrijednosti. Nulte ili negativne kamatne stope, nulte stope obveznih rezervi, kažnjavanje konzervativnih ulagača (štediša) na štetu špekulanata, enorman rast bilanci centralnih banaka koje tijekom kriza kreiraju sve moguće alate i kanale za pomoć velikim korporacijama i bankama, dok se građanima i malim poduzećima dijele mrvice. Koronakriza dodatno ih je natjerala da implementiraju finalnu soluciju tzv. helikopterski novac prema građanima, jer u takvom sustavu radnici nisu uspjeli kreirati nikakvu štednju i ne mogu preživjeti mjesec dana bez dohotka. Da to nisu učinili onda bi protesti koje trenutačno gledamo po gradovima Amerike postali globalna svakodnevnica, jer balon nejednakosti uglavnom vodi prema revolucijama.


Centralni bankari postale su institucije koje sada posuđuju i kupuju sve na tržištu, tako da možemo reći da je pokušaj implementacije modela samoregulirajućeg slobodnog tržišta završio potpunim fijaskom i beskrajnim državnim intervencionizmom. Nastao je začarani krug nekontroliranog tiskanja novca, dužnička ponzi shema koja se više vjerojatno ne može kontrolirati i zaustaviti. COVID-19 nije krivac za takve politike, one su postojale cijelo vrijeme, nego je samo te procese ubrzao kroz serije monetarnih bazuka u kojem su se spašavala i tzv. zombi poduzeća. Burze, kao ultimativni mehanizam slobodnog tržišta, preko noći su postale žrtve centralno-planskog upravljanja, tj. predmet manipulacije bankarskih oligarha. Te iste vrlo skupo plaćene centralne bankare nitko ne nadgleda i slijepo im se vjeruje, revizije njihovih bilanci vrlo su površne, a većinom upravljaju privatni bankarski karteli a ne država, kako mnogi građani zapravo misle. Nevjerojatno je da još uvijek postoje promicatelji takvog sustava upravljanja gospodarstvom, i da je svaka kritika prema takvom sustavu medijski dočekana na nož. Jedino što se tijekom pandemije brže širilo od virusa jest tiskanje novca, ali uglavnom za spas banaka, velikih korporacija i burzi. Ispada da je ovakav sustav dugo godina bio veći virus od samog koronavirusa. U konačnici, ovu krizu najviše će osjetiti građani te brojna mala i srednja poduzeća koja neće preživjeti posljedice višemjesečnog lockdowna. I tako, dok se narod svađa zbog crvenih ili plavih, crnaca ili bijelaca, ustaša ili partizana, državnog ili privatnog sektora, oni ključni kreatori ekonomskog i društvenog nereda ostaju netaknuti, a aplogeti takvog sustava i dalje najglasniji.
MORALNI HAZARD


Svi govore o nužnosti promjena, prilagodbe na nove okolnosti... Može li se u tom i takvom kontekstu govoriti i o novom načinu funkcioniranja menadžmenta, napose menadžmenta promjena i promjena u smislu organizacijske kulture poslovanja, itd.?


- Svake velike pandemije i gospodarske krize rezultirale su određenim promjenama u ekonomiji i društvu. Uostalom, rad od kuće i digitalizacija poslovanja već su dugo u poslovanju tvrtki, a bolest COVID-19 samo je ubrzala tu transformaciju. Iako su ekonomske krize bolne, one iz ljudi izvlače najveće potencijale i potiču kreativnost, jer tijekom teškog razdoblja dolazi do procesa kreativne destrukcije, gdje tvrtke sa zastarjelim tehnologijama i načinom poslovanja odlaze u povijest, a nastaju nove tvrtke koje kroz inovacije osvajaju tržišta i mijenjaju svijet. Nedvojbeno je da će sljedeća razvojna paradigma biti u području umjetne inteligencije, digitalizacije, svemirske industrije, zelene energije, pa do daljnjeg razvoja robotike, tako da tvrtke koje se danas pripremaju na takve promjene su one koje će biti lideri tržišta u budućnosti. S druge strane, radikalna automatizacija i robotika istiskuje ljudski kapital iz procesa proizvodnje te je vrlo vjerojatno, s obzirom na moguće probleme s nezaposlenosti i siromaštvom, da će se s vremenom pribjegavati implementaciji univerzalnog temeljnog dohotka.


U zdravim gospodarstvima ključni segment razvoja čine širok spektar malih i srednjih poduzeća koji se brzo prilagođavaju promjenama i djeluju u konkurentnom okruženju. Države koje znaju kreirati okruženja za stimulaciju takvih struktura one su koje su globalno najuspješnije. Međutim, od kada se pribjeglo neoliberalnom konceptu vođenja ekonomije, svjedoci smo apsolutno nepotrebnog rasta financijskog sektora koji je za sobom povukao kreativni potencijal u svrhu stvaranja brojnih problematičnih financijskih inovacija. To je utjecalo i na korporativnu kulturu u ostalim sektorima gdje se preplaćeni menadžment sve više bavio računovodstvenim manipulacijama, zaduživanjem u svrhu otkupa vlastitih dionica (tzv. buybacksi), rezanjem troškova na štetu radnika, a sve manje ulaganjem u istraživanje i razvoj te ljudski kapital. Dugoročne vizije i razvojni ciljevi zamijenjeni su kratkoročnima kako bi se zadovoljilo dioničare i menadžmentu isplatili rekordni bonusi. Zaista je nevjerojatno da su se brojne istaknute svjetske tvrtke, poput Boeinga, McDonaldsa i brojnih aviokompanija, gotovo cijelu svoju dobit trošile, a ujedno se i dodatno zaduživale, za otkup vlastitih dionica u svrhu povećanja cijena dionica kako bi menadžment sebi na kraju balade mogao isplatiti desetine milijuna bonusa. Nije se razmišljalo da se kapital štedi za možebitnu recesiju, ili uloži u ljudski kapital i kreativne potencijale koji osiguravaju razvoj u dugom roku. Danas bi bez enormnih državnih intervencija te iste tvrtke propale u roku mjesec-dva, isto kao i banke u jeku Velike Recesije 2009. godine.


Nažalost, iz krize u krizu opet ponavljamo iste pogreške, pa možemo zaključiti da već 30 godina umjesto kreativne destrukcije imamo sustav koji kreira moralni hazard. Monetarna ekspanzija i financijalizacija gospodarstva producirali su mnogo veće štete nego koristi, pa čak da danas u potpunost nestane bolest COVID-19, te da se možemo vratiti u nekakvu normalu, započeli bismo nekakav novi ciklus uz još veću razinu duga na leđima poduzeća, građana i država. Nastavimo li funkcionirati prema takvim principima dužničkog ponzi sustava i korporativnog ponašanja, moguće je da sve vrijednosti i gospodarski resursi s vremenom završe na bilancama centralnih banaka koje su ujedno ispucali sve svoje alate. U suštini krajnje je vrijeme za reset sustava, jer povijest nas je naučila da tiskanje svježeg novca mora biti opravdano stvaranjem novih proizvoda i usluga, tj. stvaranjem stvarnih vrijednosti, a ne financijskih imaginacija.
Osobno smatram da će se rješenje za koronavirus pronaći već tijekom ove godine, i nadam se da nas je ova kriza naučila da cijenimo segmente ovog društva koje se u navedenim strukturnim reformama često spominju kao problem, a to je dio javnog sektora - od javnog zdravstva, policajaca, vatrogasaca, znanstvenika koji su bili na prvoj crti bojišnice s koronavirusom, pa do nastavnika koji su obrazovanje naše djece u rekordnom roku prebacili na online platforme. Zdravlje, znanje i sigurnost - temelj su stvaranja uspješnih gospodarstva i društva koje treba biti dostupno svima. (D.J.)
IVA TOMIĆ

VELIK DOPRINOS HUP-a JE EVIDENTAN

 

Nova ste glavna ekonomistica Hrvatske udruge poslodavaca. Pretpostavljam da u ovoj koronakrizi to nije nimalo lagodna funkcija... S kojim se problemima ekonomske naravi suočava HUP u sadašnjim okolnostima?

- Moj prelazak u HUP dogodio se paralelno s možda i najvećim izazovima za hrvatsko gospodarstvo još od 90-ih. Uz specifične uvjete rada, od kuće, sve skupa je još izazovnije. HUP je reprezentativni predstavnik poslodavaca na nacionalnoj razini, pa je tako i njegova uloga u ovoj situaciji izazvanoj pandemijom COVID-19 postala još naglašenija. Trebalo je brzo reagirati i tražiti od Vlade da se donesu određene mjere za spas gospodarstva.

HUP je od samih naznaka krize aktivno pridonosio prijedlozima i zahtjevima prema Vladi kako bi se ublažio utjecaj na gospodarstvo. Dnevnim ritmom se pregovaralo s Vladom RH, resornim ministarstvima i jedinicama lokalne samouprave te je, u dogovoru s članstvom, predloženo niz mjera i programa. To se prvenstveno odnosi na očuvanje radnih mjesta dok traje potpuno ili djelomično ograničavanje rada za mnoge gospodarske djelatnosti, ali i omogućavanje povoljnih kredita za obrtna sredstva i održavanja likvidnosti poduzeća, otpis poreznih davanja i općenito smanjivanje opterećenja za gospodarstvo.

Međutim, posao nije gotov. Tek predstoji borba za očuvanje ekonomije i povratak na staze rasta. Iako su mjere ograničenja popustile i gospodarskim subjektima je ponovno omogućen rad, mnogi od njih i dalje rade smanjenim kapacitetom, dok su mnogi drugi na udaru zbog reduciranih narudžbi te očekuju smanjenje proizvodnih aktivnosti u mjesecima koji dolaze. Stoga glavni fokus u nadolazećem razdoblju treba biti na osiguravanju likvidnih sredstava poslovnom sektoru, očuvanju radnih mjesta te poticanju potražnje uključujući i osobnu potrošnju i investicije. Pritom nikako ne treba zanemariti dugoročne prioritete i aktivnosti prijeko potrebne hrvatskom gospodarstvu, a koje uključuju reformu i digitalizaciju javne uprave, teritorijalni preustroj, Zakon o radu, reformu zdravstvenog i mirovinskog sustava kao preduvjet daljnjeg poreznog rasterećenja rada i kapitala te smanjivanja neporeznih nameta, reformu pravosuđa kao osnove za pravnu sigurnost poduzetništva i investiranja i dr.

FONDOVI I KREDITI
Vlada je najavila i novi, treći, korigirani paket mjera za očuvanje radnih mjesta i pomoći gospodarstvu od lipnja nadalje. Koji bi u tom kontekstu trebali biti prioritetni sektori kojima ide pomoć? Vidimo da se raspravlja o tome hoće li mjere biti ograničene samo na turizam, ugostiteljstvo i prijevoz ili i na neke druge djelatnosti...

- Iako je gospodarskim subjektima tijekom svibnja ponovo omogućen rad, Vlada je ocijenila da je zbog posljedica pandemije određenim djelatnostima i dalje jako ugroženo poslovanje te će se upravo njima nastaviti isplaćivati dosadašnje potpore za očuvanje radnih mjesta i nakon lipnja. Prema ocjeni Vlade, to se prvenstveno odnosi na djelatnosti u turističkom sektoru, ali i određene djelatnosti unutar sektora poljoprivrede, prijevoza, organizacije putovanja i različitih događaja i sl. HUP je u radu Gospodarsko-socijalnog vijeća podržao ovu ocjenu Vlade uz čvrst stav da je poslovanje i mnogih drugih djelatnosti također ugroženo te da treba osmisliti mjere kojima će se pomoći i prerađivačkoj te srodnim industrijama. Upravo se radi na modelu tzv. skraćenog radnog vremena kojim će nastaviti s potporama za očuvanja radnih mjesta u teško pogođenim poduzećima u djelatnostima i izvan turističkog sektora.

Hrvatskoj je iz EU fonda za pomoć ugroženima od koronakrize predviđeno 10 milijardi eura. To vjerojatno neće biti dostatno pa će RH morati u nova kreditna zaduženja... Vaš komentar?

- Iz EU-a je u proteklih nekoliko mjeseci odobreno nekoliko različitih programa u borbi protiv pandemije COVID-19, čija sredstva može koristiti i Hrvatska. To, između ostalog, uključuje i tzv. SURE instrument koji je Komisija najavila još početkom travnja. Iako još nisu ispunjeni svi uvjeti za njegovo korištenje, iz Vlade su najavili da bi se mjera skraćenog radnog vremena mogla financirati upravo preko tog izvora. Osim toga, Hrvatska na raspolaganju ima i sredstava iz EU fondova. U tom kontekstu, mi smo i dalje netoprimatelj sredstava, odnosno u mogućnosti smo povući znatno više sredstava nego što moramo uplatiti u zajednički proračun. Naravno, stvar je administrativnog i ljudskoga kapaciteta u kojoj ćemo mjeri to i ostvariti.

Prema posljednjem prijedlogu EU-a o instrumentu za oporavak pod nazivom NextGeneration EU (EU sljedeće generacije) u ukupnom iznosu od 750 milijardi eura, Hrvatskoj bi trebalo pripasti oko 10 milijardi, od čega oko sedam u vidu transfera, a tri kao povoljni kredit. Ta sredstva bi se, prema najavama, mogla početi koristiti tek početkom 2021., s tim da se o prijedlogu tek trebaju usuglasiti sve države članice i Europski parlament. Ono što svakako ohrabruje je da je jedan od tri glavna stupa instrumenta NextGeneration EU upravo poticanje privatnih ulaganja. Naime, dobar dio EU financijskih sredstava do sada je odlazio izravno u javni sektor te samo dijelom u privatni. Ovo je sada prilika da se ubrza investicijski ciklus u privatnom sektoru koji je zapravo osnovna poluga cjelokupnog rasta gospodarstva. Ipak, izgleda da sredstva iz EU-a neće biti dovoljna pa je Vlada još krajem prošlog mjeseca (21. svibnja) pokrenula postupak za sklapanje dva ugovora o zajmu s Međunarodnom bankom za obnovu i razvoj (IBRD, dio Svjetske banke), i to za oporavak nakon potresa i mjere protiv epidemije koronavirusa, u ukupnom iznosu od 475,9 milijuna eura. Nakon parlamentarnih izbora i uspostavljanja nove vlade, nije isključeno da će se morati uzimati i dodatni zajmovi, posebice ako se ne restrukturira rashodna strana proračuna.

Kad sve uzmemo u obzir, a najviše neizbježnu krizu i recesiju u svijetu, uključujući i RH, te svakako i očekivani (nakon izbora) rebalans proračuna, koliko je realno mogući pad BDP-a do kraja godine, ali i što očekivati iduće godine, što se tiče ekonomskog razvoja, gospodarstva, financijske stabilnosti zemlje...?

- Teško je dati precizne prognoze u ovom trenutku, ali većina svjetskih i europskih institucija predviđa pad hrvatskog BDP-a u 2020. u iznosu do 10 %. On bi, naravno, mogao biti i veći, a to će uvelike ovisiti ne samo o ovogodišnjoj turističkoj sezoni nego i o tome kako će Vlada dalje reagirati u cilju ublažavanja posljedica pandemije. Što se tiče 2021., očekuje se značajan oporavak u odnosu prema 2020.; međutim, i dalje nedovoljan rast da bismo se do kraja godine vratili na razinu gospodarske aktivnosti iz 2019. Kako je 2019. bila prva godina u kojoj smo premašili razinu BDP-a iz 2008., to bi značilo da ćemo na kraju 2021. biti na razini gospodarske aktivnosti iz doba prije Velike recesije.

KVALITETNE MJERE
Zaključno - istaknite neke evidentno pozitivne stvari koje su se dogodile ili se događaju, a koje su rezultat intervencije Vlade RH, donesenih mjera...?

- Načelno, mjera potpore za očuvanje radnih mjesta koja je korištena u sklopu isplate plaća za ožujak i travanj (u travnju i svibnju) već se pokazala relativno uspješnom u ispunjavanju svojeg osnovnog cilja, a to je očuvanje radnih mjesta. Primjerice, broj registriranih nezaposlenih osoba pri HZZ-u na kraju svibnja iznosio je 157.839 te je bio manji 0,9 % (ili 1395 osoba) u odnosu prema kraju travnja. Ipak, taj je broj bio veći 10,0 % (ili 14.378 osoba) u odnosu prema kraju ožujka; međutim, ipak znatno manji u odnosu prema očekivanjima na samom početku ove krize. Podatci DZS-a o broju zaposlenih čak sugeriraju da se dogodio blagi rast u odnosu prema ožujku.

S druge strane, podatci o padu prosječne netoplaće za ožujak 2020. u iznosu od 1,1 % u odnosu prema veljači (rast za 1,4 % u odnosu prema ožujku 2019.) sugeriraju da je unatoč gotovo trećini zaposlenih koji su primali subvenciju države u ožujku većina poslodavaca isplaćivala plaće u punom iznosu. Određene izmjene u mogućnosti korištenja ove mjere nastupile su već tijekom prijave za korištenje potpore za svibanj, dok su značajnije izmjene na redu od lipnja nadalje. (D.J.)
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana