Magazin
PORAZ DEMOKRACIJE

Ekstremisti ne razumiju da sućut zaslužuje svaka žrtva
Objavljeno 23. svibnja, 2020.

Sarajevsko održavanje svete mise zadušnice za žrtve bleiburškog pokolja izazvalo je nezabilježeno negodovanje nacionalističkih bošnjačkih krugova te tamošnjih ultraljevičara, titoista i paleokomunista koji sebe nazivaju antifašistima, ali i nezapamćenu medijsku harangu. Odjednom su se svi natjecali u tome tko će se s više blata nabaciti na malobrojnu zajednicu hrvatskih katolika, optužujući ih za tobožnju rehabilitaciju ustaškog režima.

DIVLJAČKA HAJKA
Kada je bilo više nego jasno da je masovni prosvjed na Marijinu dvoru organiziran kako bi bijesna svjetina naposljetku upala u katedralu Presvetog Srca Isusova i nasilno prekinula misu zadušnicu, vlasti su donijele mudru odluku da blokiraju prostor oko katedrale uoči i tijekom održavanja mise zadušnice. Bila je to ujedno i središnja komemoracija žrtvama masovnih pokolja koje su jugoslavenski partizani počinili u svibnju 1945., kada je svuda u Europi Drugi svjetski rat već završio, nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima, bacajući njihova trupla u kraške jame, masovne grobnice i tenkovske rovove. Da stvari izmiču nadzoru bilo je jasno onoga trenutka kada su preko društvenih mreža poput YouTubea i Facebooka sarajevskom kardinalu mons. Vinku Puljiću upućene prijetnje smrću. Bojeći se za ugled Bosne i Hercegovine u civiliziranome svijetu odgovoran netko zaustavio je planirani linč.

Nakon što je sve završilo ostao je gorak okus na svim stranama, a bosansko-hercegovačko društvo opterećeno nedostatkom elementarnog konsenzusa i kohezije još od vremena posljednjeg rata i brojnim političkim sukobima doživjelo je nove podjele. U našim medijima prošla je gotovo nezapažena vijest da su užasnuti sadržajem i tonom “Prosvjednog pisma protiv najavljene komemorativne mise za Bleiburg” iz redova bosansko-hercegovačkog PEN Centra, između ostalih, izašli književnici Miljenko Jergović, Ivan Lovrenović i Ivica Đikić.

Želeći se pridružiti divljačkoj hajci na kardinala Puljića i njegove vjernike, pisci iz Bosne i Hercegovine te nekih susjednih zemalja okupljeni oko svoje cehovske udruge između ostaloga napisali su i ovo: “… Smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju. Antifašistička pozicija koju zastupamo je bolja i humanija strana povijesti, i u to ime, iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, zahtijevamo da se planirana misa otkaže”. Nevjerojatnom lakoćom karakterističnom za kriminogeni boljševički narativ (koga zanima nešto više o tome neka pročita “Pitanja lenjinizma” Josifa Visarionovića Staljina, u tom vrhunskom dokumentu ljudske mržnje sve vrvi od zločinačkih citata Hazjajinovog životnog uzora Vladimira Iljića Ljenjina!) pisci iz Sarajeva i okolice desetine tisuća hrvatskih civila koje su bez ikakvog grizodušja u krvavom pobjedničkom ludilu pobili Brozovi partizani nazivaju “fašističkim simpatizerima”. Pokušavajući naći neku drugu riječ za brutalni pokolj nedužnih civila (zaboravimo na trenutak hrvatske vojnike koji su također likvidirani bez suđenja), ova skupina mahom bošnjačkih pisaca eufemistički kaže kako su oni “nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga “. Bosanski “penovci” očito nalaze riječi opravdanja za masovne poslijeratne pokolje zarobljenih hrvatskih vojnika i civila. Možemo im samo zahvaliti kada svoje stajalište posve iskreno nazivaju “antifašističkom pozicijom”. Važno je znati da jugoslavenski partizani nisu bili samo pobjednici nad zloćudnim fašističkim režimom. Ti isti antifašisti izvršili su također i masovne likvidacije nad pripadnicima poraženih postrojbi i članovima njihovih obitelji, koristeći se potpuno istim metodama kao i njihovi protivnici. To je bila ta tzv. osvetnička “ruka pravde” kojom se u svibnju 1945. u Ljubljani slavodobitno hvalio Josip Broz. Kako je ta “bolja i humanija strana povijesti” funkcionirala u praksi najbolje opisuju svjedočanstva samih antifašista objavljena u knjizi “Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija”. Ne računajući da će njezinu korespondenciju jedanput netko javno objaviti, nova vlast je pedantno zabilježila partizansku likvidaciju skupine Dubrovčana u danima nakon “oslobođenja” 1945. presijecanjem grkljana uz uporabu noža! Naravno da je taj čin bio kvintesencija antifašizma kao osvetničke ideologije. Nažalost, ne samo u Sarajevu, danas postoje ljudi koji slave takve zločine. Posebno zabrinjava da u 21. stoljeću neki pojedinci i skupine razmišljaju o zabrani nekog vjerskog obreda. Ono što se uporno prešućuje i skriva da su ti isti antifašisti nakon svoje krvave pobjede na vlast doveli komunističku diktaturu koja je trajala punih 45 godina. Zahvaljujući uznapredovaloj kolektivnoj amneziji, danas nitko više i ne spominje da je partizanska pobjeda 1945. značila svaki kraj priče o demokraciji!

Začuđuje da je za poruku koja slavi zločin upotrijebljena jedna takva institucija kao što je PEN, osnovan 1921. kako bi promicao prijateljstvo i intelektualnu suradnju među piscima diljem svijeta. Ono što PEN svuda u svijetu zagovara, osim u Bosni, jest sloboda izražavanja i zauzimanje za pisce koji su zbog svojih stajališta zlostavljani, zatvarani ili čak ubijani.

TRAGEDIJA SEFARDA
Naravno, cijela ova priča nepotpuna je bez strašne žrtve koju su podnijeli sarajevski Židovi Sefardi i Aškenazi tijekom Drugog svjetskog rata. Njih više od 9000 zajednički su istrijebili Treći Reich i njihovi ustaški saveznici na terenu. Sama činjenica da su u toj tragediji sudjelovali brojni Hrvati čini ovu priču osobito teškom. Nažalost, i u nas ima prevelik broj “debelokožaca” koji misle da nas se sudbina Židova i Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj uopće ne tiče. To što su tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega ubijani i Hrvati ne znači da se tadašnji ustaški režim nije ogriješio o osnovna pravila čovječnosti. Isto tako, to automatski nije bio argument Brozovim antifašistima da poubijaju tolike hrvatske vojnike i civile u Teznom, Kočevskom rogu, Hudoj jami ili Maclju, bez da su im utvrdili identitet. Svi oni koji se danas zauzimaju za ustaški pozdrav ZDS, pokušavajući ga podvaliti kao jedan od simbola Domovinskog rata, ponašaju se kao da su operirani od svake savjesti. Sudjelovanje mnogih Hrvata u patnjama i nestanku Židova 1941. - 1945. ne daje nam na to pravo.

Piše: Draško CELING
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TEMA TJEDNA: HRVATSKA U EUROPSKOJ MONETARNOJ I BANKARSKOJ UNIJI (I)

S kunom dobro, s eurom još bolje

2

INTERVJU: ZDENKO ADROVIĆ

U godini uvođenja eura efekti poskupljenja u pravilu su vrlo mali

3

MRTVA PROŠLOST POKAPA ŽIVE

Demokracija ili demonstracija: Beskrajni činovi američke drame