​Hrvatska je glagoljica 2014. proglašena nematerijalnom kulturnom baštinom RH, a od prošle se godine 22. veljače proslavlja kao Dan hrvatske glagoljice. Knjiga akad. Josipa Bratulića o glagoljaškoj duhovnosti, kulturi i humanizmu (treće dopunjeno i prošireno izdanje, 25 godina nakon 2.) predstavlja se u svečanoj dvorani Filozofskog fakulteta u Osijeku, 6. ožujka, u 12 sati.


Na FFOS-u se predstavljanjem 3. izdanja Aleje glagoljaša – Stoljeća hrvatske glagoljice akademika Josipa Bratulića nastavlja slavljenje glagoljice. Tko su sudionici predstavljanja?


- Da, slavljenje glagoljice prigodno se nastavlja jer smo od 21. veljače u Mjesecu hrvatskoga jezika, posvećenoga materinskom jeziku kao jeziku hrvatske pismenosti, kulture i identiteta – a to onda znači i njegovim pismima. Uskoro ćemo, 11. ožujka, ukoračiti i u Dane hrvatskoga jezika kao dijela toga jezikova slavlja. Svoje mjesto u toj višetjednoj manifestaciji što ju je utemeljio Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2014., a koja slavi hrvatski jezik u svim njegovim pojavnostima, prirodno je pronašao i Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva, koji je proglasio Hrvatski sabor, a na inicijativu Hrvatskoga instituta za jezik i jezikoslovlje i niza vodećih znanstvenih i kulturnih ustanova u Republici Hrvatskoj – Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske, Staroslavenskoga instituta, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Društva prijatelja glagoljice. Za blagdan glagoljice odabran je 22. veljače u spomen izlaska iz tiska prve hrvatske inkunabule (editio princeps) pisane glagoljicom – Misala po zakonu Rimskoga dvora iz 1483. Uz autora, akademika Bratulića, u predstavljanju će sudjelovati don Anton Šuljić, katolički intelektualac i svećenik, pjesnik, publicist i glazbenik – jedan od autora pjesama u knjzi Aleja glagoljaša, gospodin Boris Drandić u čijoj je nakladničkoj kući znakovita naziva – Znamen – objavljena Aleja glagoljaša u svom trećem, proširenom izdanju, podnaslovljena Stoljeća hrvatske glagoljice, i ja kao organizatorica predstavljanja na Filozofskome fakultetu.

Aleja glagoljaša nije samo knjiga.


- Aleja glagoljaša nije samo knjiga jednoga od naših najvećih živućih glagoljaša, rođenjem Istrijana iz Svetog Petra u Šumi, akademika Josipa Bratulića, već je i spomenički kompleks posvećen glagoljašima i glagoljaštvu koji postavljen uz odvojak ceste u dužini od 7 kilometara povezuje središta istarskoga glagoljaštva u srednjem vijeku, gradiće Roč i Hum. Akademik Bratulić uz kipara je Želimira Janeša i osmislio taj spomenički kompleks izrastao kao projekt Čakavskoga sabora čiji je idejni začetnik bio Zvane Črnja. Aleju čini 11 postaja, od toga deset kamenih spomenika: 1. Stup Čakavskoga sabora (u obliku glagoljičnoga slova S koje simbolizira logos, um, razlog), 2. Stol Ćirila i Metoda, 3. Katedra Klimenta Ohridskoga (oko koje je osam kamenih stolaca), 4. Lapidarij (kopije najvažnijih glagoljskih spomenika), 5. Klanac hrvatskoga Lucidara, 6. Vidikovac Grgura Ninskoga (kamena knjiga s uklesanim glagoljičnim, ćiriličnim i latiničnim slovima), 7. Uspon Istarskoga razvoda (kamena vrata u obliku glagoljičnog slova L), 8. Zid hrvatskih protestanata i heretika (kamena klepsidra s imenima hrv. Protestanata), 9. Odmorište žakna Jurja (spomen prvoj hrv. tiskanoj knjizi), 10. Spomen otporu i slobodi (tri kamena bloka koji predstavljaju stari, srednji i novi vijek), 11. Gradska vrata – načinjena od bakra (vrata s bukranijem, alkama i kalendarijem koji prikazuje radove u polju u svakome mjesecu kroz godinu). Aleja je spomen-obilježje koje svjedoči o središtima hrvatske srednjovjekovne glagoljske pismenosti i književnosti na području Istre, ucijepljene u tisućgodišnji kontinuitet glagoljaštva/ćirilometodske baštine na hrvatskome tlu, ali upućuje i na slavenske korijene te pismenosti i njezine utemeljitelje – grčke intelektualce Konstantina Ćirila, njegova brata Metoda te njihove učenike.


Neosporni su prinosi akademika Josipa Bratulića poznavanju i populariziranju glagoljice. Njegov je rad obilježen i suradnjama s kiparima i pjesnicima. Približite nam taj jedinstven spoj koji je ostvario akademik Bratulić.

- Akademik Bratulić je institucija i hodajuća enciklopedija, autor nekoliko desetaka knjiga i brojnih znanstvenih radova iz područja hrvatskoga i slavenskog književnog srednjovjekovlja, hrvatskoga glagolizma, hrvatske dopreporodne književnosti te osobitosti hrvatskoga kulturnog stvaralaštva na istarskome tlu. Međuti, svoja golema znanja akademik Bratulić prenosi drugima jednostavnim jezikom i vrlo sugestivno. Zapravo, pokazuje vlastitim primjerom kako su znanost i umjetnost potekli iz istoga izvora – zavičaja duha, pa onda u skladu s tim i surađuje s umjetnicima različitih profila kako bi omekšao jezik znanosti ili kako bi jeziku umjetnosti pružio znanstvenu potporu. Već sam u prethodnome odgovoru navela kako je uz kipara Želimira Janeša te pjesnika Črnju oblikovao spomenički komplekst u srcu Istre – Aleju glagoljaša, dok je u knjigovnoj Aleji otvorio prostor pjesničkim tekstovima na temu glagoljice i glagoljaštva Zvane Črnje, Jakše Fiamenga, Vladimira Nazora, Vlade Pernića, Vjera Reiser, Miroslava Sinčića i Anton Šuljića. Surađivao je akademik Bratulić i u brojnim drugim intermedijalnim projektima, poput pjesničke zbirke Slavka Jendrička, u kojoj se osim s pjesnikom Jendričkom udružio s već spomenutim kiparom Janešom, slikarom, likovnim pedagogom i muzealcem Brankom Čačićem, grafičarom Franom Parom. Veliki kulturološki projekti na kojima je radio povezivali su ga i s brojnim drugim umjetnicima: Pisana riječ u Hrvatskoj, Hrvatski narodni preporod, Dva tisućljeća pisane riječi u Istri, Pavlini u Hrvatskoj, Hrvati – kršćanstvo, kultura, umjetnost (Vatikan) i dr.

Vi u svojoj najnovijoj knjizi "Nova vita glagolitici" 36 puta citirate rad akademika Bratulića. Što uočavate u 3. izdanju „Aleje glagoljaša“ izmijenjeno u odnosu na ostala izdanja?

- Nova vita glagolitici uistinu se na mnogim mjestima obraća Aleji akademika Bratulića kao inspiraciji i znanstvenoj ovjeri. Knjiga govori o glagoljici iz prerspektive znanstvenih, kulturnih i kreativnih praksi, pa joj je leksikonski tekst Aleje vrlo blizak. Međutim, postoji i poseban razlog za velik broj spominjanja imena akademika Bratulića u toj knjizi: jedno poglavlje posvećeno je linvostilističkoj analizi intermedijalne zbirke/projekta Slavka Jendrička pod nazivom Svečanost glagoljice, već spomenutoj u prethodnom odgovoru, objelodanjenoj u biblioteci Slovo – Duh – Misao Centra za kulturu „Vladimir Nazor“ u Sisaku i Muzeja „Sisak“ 1989., a kojoj su urednici akademik Bratulić, Branko Čačić, Želimir Janeš, Slavko Jednričko i Frane Paro. Zbirka je neposredno posvećena Aleji glagoljaša kao spomeniku, a posredno, intertekstualno, hrvatskoj glagoljskoj baštini – „istarskom glagoljaškom krugu“, napose glagoljskome pismu, na što se kao izravna uputnica referira i sam naslov, koji je i ispisan glagoljicom. Osim Jendričkovih pjesničkih tekstova u zbirci su i „likovno plastički znakovi“ koje je oblikovao Želimir Janeš, uvodni tekst Branka Čačića Kako je glagoljica pala s neba, tabla s uputama za pisanje glagoljice (duktus, pravilan nagib pisaće daske i položaj ruke s perom, pravilno šiljenje pera, stupanj pod kojim se ispisuju debeli – vertikalni i tanki – horizontalni potezi, ligature, način pisanja brojeva) autor kojoj je Frane Paro i na koncu citatni signali iz znanstvene (paleokroatističke) literature o glagoljaštvu (Eduard Hercigonja, Srednjovjekovna književnost) i Svetoj Braći (Josip Hamm, Staroslavenska gramatika) koje je odabrao Josip Bratulić. Pjesme iz te zbirke izravno komuniciraju s pojedinim postajama/spomenicima Aleje glagoljaša, ali i s koncepcijom oblikovanja Bratulićeve knjigovne Aleje. Bez tih dviju Aleja nemoguće je razumjeti Jendričkovu intermedijalnu zbirku, a onda i njezino mjesto u (naj)novijoj povijesti glagolizma. Koliko je treće izdanje Aleje drukčije od prethodnih vidi se već iz broja stranica – posljednje je izdanje opsega 288 stranica, dok prethodna broje svega 88! Od starih izdanja ostali su neki temeljni orijentiri, ali ovom knjigom sagrađena je jedna posve nova, stamena zgrada – katedrala duha – u okrilju suvremenoga hrvatskog glagoljaštva.

U predstavljanju će sudjelovati Boris Drandić direktor nakladničkog poduzeća Znamen koje je u 3. izdanju objavilo „Aleju glagoljaša“ te je urednički oblikovao 288 stranica s 96 priloga, 231 fotografija i 24 pjesme (autora pjesama je 7, Anton Šuljić je samo jedan od njih). Kako komentirate oblikovanje 3. izdanja „Aleje glagoljaša“?

- Četvrto je izdanje Aleje glagoljaša vrlo komunikativno – i vizualno i tekstualno. To je knjiga koja želi biti bliska mnogima; koja želi biti vodič i suputnik posjetiteljima Aleje glagoljaša, priručnik zavičajne nastave Istre i Hrvatskoga primorja kao tvarnoga zavičaja, a glagoljaške Hrvatske kao zavičaja duha za učenike starijih razreda osnovne škole i srednjoškolcima, kompendij glagoljice i glagoljaštva studentima društvenih i humanističkih znanosti, dar svima koji žele upoznati hrvatsku glagoljašku duhovnost, kulturu i humanizam – kako stoji u njezinu uvodu. U ime njezine komunikativnosti na svim nabrojanim razinama govori i 96 raznovrsnih priloga što produbljuju ili obogaćuju osnovni sadržaj teksta, 231 slika koja ilustrira tekstove, 24 pjesme na temu glagoljice i glagoljaštva, brojne unakrsne uputnice što povezuju sadržaje u knjizi, imensko i predmetno kazalo na 24 stranice s više od 1500 imena i pojmova, pojmovnik s nekoliko desetaka ključnih pojmova i osoba važnih za glagoljicu, tablica s oblom i uglatom glagoljicom, tablica s duktusom. Treće izdanje Aleje žanrovski je višeglasno. To je s jedne strane slikovnica za odrasle, a s druge pravi suvremeni lucidar u kojem dijalog vode autor kao učitelj i svaki njegov zamišljeni i profilirani recipijent kao učenik. Nije ovdje slučajan ni odabir boja koje se koriste u tekstu: crvene i crne. One sugeriraju način oblikovanja misalskih tekstova u kojima su rubrike (upute) ispisane crvenom bojom, a temeljni tekst crnom. A onda, u skladu s tim, upućuju i na sakralnost same teme i njezinu važnost za hrvatsku kulturu.


Predstavljanje će se održati u Svečanoj dvorani FFOS-a na čijem je središnjem zidu Bašćanska ploča. Je li Bašćanska ploča pronašla svoje mjesto i u „Aleji glagoljaša“?

- Bašćanska ploča kao spomenik koji stoji u temeljima hrvatske pismovne i književne kulture, i glavni je spomenički reprezentant hrvatskoga glagoljaštva, njegov simbol, pa je nezaobilazna kada se govori o „stoljećima hrvatske glagoljice“, kako je podnaslovljeno treće izdanje Aleje glagoljaša. Dakle, Bašćanska ploča dijelom je Glagoljskoga lapidarija, koji predstavlja jednu od postaja u spomeničkom kompleksu Aleja glagoljaša, a smješten je uz crkvicu Gospe od Snijega u istarskom selu Brnobići. Na tome spomen-obilježju – zidu nalik istarskome suhozidu nalazi se jedanaest replika starih glagoljskih – epigrafskih – spomenika među kojima počasno mjesto zauzima upravo Bašćanska ploča. Jednako je tako i u knjigovnoj Aleji, gdje se o Bašćanskoj ploči piše u okviru istoimenoga poglavlja, četvrtog po redu, na dvadesetak stranica: predstavlja se njezin tekst u latiničkoj transliteraciji, kako ga je pročitao povjesničar umjetnosti i glagoljaš Branko Fučić (koji je i osmislio Glagoljski lapidarij), te u prijevodu na suvremeni hrvatski jezik; govori se potom o njezinu jeziku, metrici i poetici, plejadi onih koji su ju tijekom stoljeća i pol pokušavali pročitati te drugim važnim pojedinostima vezanim uz taj „dragi kamen“ hrvatske pismenosti i književnosti, kako je Bašćansku ploču nazvao hrvatski jezikoslovac Stjepan Ivšić.


Kako studentima opisujete „Aleju glagoljaša“?

- Priča o istarskom spomeničkom kompleksu Aleja glagoljaša sastavnicom je predavanja iz hrvatskoga glagoljaštva koje svoje mjesto nalazi i u temeljnom kolegiju Staroslavenski jezik 2 te izbornim kolegijima kao što su Slavenska pisma ili Jezik srednjovjekovnih simbola, koji se slušaju na studiju hrvatskoga jezika i književnosti. Knjiga pak Aleja glagoljaša Josipa Bratulića izbornom je literaturom na tim kolegijima. Ponekad je to, kada nam prilike dopuštaju, terenska nastava, što je i najučinkovitiji i najzanimljiviji način i poučavanja i učenja, jer se tada temu upoznaje u njezinu matičnom prostoru, okruženu bojama, mirisima i zvukovima koji su tekstu, kolikogod sugestibilan bio, nedostupni, a znanstvenome tekstu i zabranjeni. Kada ostajemo u učionici, medijski putujemo u Aleju – slikom, dokumentarnim filmovima, znanstvenim, stručnim, ali i umjetničkim tekstovima. Najbolji primjer takva umjetničkog teksta kojem se obraćamo jest spomenuta intermedijalna zbirka S. Jendrička Svečanost glagoljice inspirirana spomeničkom Alejom glagoljaša. Nije nam strano ni odglumiti Aleju, pretvoriti ju u performans ili kakvu drugu umjetničku praksu, a to znači u medij „pojačane komunikativnosti“... Sve su to načini koji omogućuju da se kroz „igru“ usvajaju složeni sadržaji, da se učine dostupnijima i studentima kao budućim stručnjacima, ali i da se populariziraju u kulturnoj javnosti kao temelji našega kulturnog identiteta.