Magazin
TEMA TJEDNA: HRVATSKA I EGALITARNI SINDROM (II.)

Velimir Šonje: Hrvatska kasni
u svemu pa i u idejama
Objavljeno 19. kolovoza, 2017.

Prije godinu i nešto mjeseci povela se oštra rasprava o istraživanjima Burića i Štulhofera kojima su "testirali" teoriju egalitarnog sindroma. Kakvo je Vaše mišljenje o njihovim istraživanjima?

- Štulhofer i Burić predstavili su prve pokušaje empirijskog testiranja raširenosti radikalnih egalitarnih vrijednosti među građanima Hrvatske. Radi se o iznimno važnom i vrijednom znanstvenom doprinosu.

Koliko su i jesu li uopće teme koje je Josip Županov otvarao od kraja šezdesetih do osamdesetih, pa i u svojim radovima iz devedesetih, i danas aktualne, napose u Hrvatskoj?

- Vrlo su aktualne. Bez obzira na protek vremena i promjenu društvenih i gospodarskih okolnosti, vrednote ili takozvane norme dugog trajanja ne mijenjaju se tako brzo.

Koliko je zapravo egalitarni sindrom bio i ostao kočnica koja negativno djeluje na razvoj društva, koja sustavno priječi pokušaje modernizacije?

- Teško je govoriti o uzrocima i posljedicama kada je riječ o ovoj temi. Radikalni egalitarizam možete gledati kao neku vrstu autonomne sile, kao duboko ukorijenjene stavove, naslijeđene iz prošlosti, koji stvaraju otpor promjenama. Međutim, taj tip vrednote možete promatrati i kao spontanu reakciju na loše institucije i politiku. Na primjer, ako ljudi ne vole “glave koje strše” (bez obzira na to je li riječ o bogatima i uspješnima ili o političarima, bankarima, ili nekom trećem istaknutom društvenom sloju), onda to može biti slučaj i zbog toga što ljudi smatraju da su društveni položaj ili bogatstvo stekli u nepravednoj igri, igri s lošim institucijama, koje pristrano funkcioniraju. I to je tragedija, bar prema onima koji su položaj i bogatstvo stekli na temelju sposobnosti i inovativnosti. Ponekad se stječe dojam da se to priznaje samo sportašima, čak i onima sa sumnjivim poreznim bilancama, jer kod njih se vide pravila igre i suđenje. A nisu oni jedini koji su uspjeli zato što su se trudili i natjecali.

Županov se koristio terminom “politički kapitalizam” da bi opisao društvo u kojem je menadžment poduzeća povezan s vrhovima vlasti, tržište lažirano, prevelika socijalna uloga države, a prevelik udio javnog sektora u BDP-u?

- Velika je “ponuda” pojmova kojima se pokušava opisati takav sustav. Ortački ili kronistički kapitalizam, nedemokratski kapitalizam, klijentelizam, oligarhijski kapitalizam, pa i taj Županovljev politički kapitalizam. Izbjegavam neku konačnu definiciju jer važno je znati o čemu govorimo. Na tom tragu može proći i taj Županovljev politički kapitalizam. Pojam je dobar i zbog toga što upućuje na snažnu društvenu dominaciju tzv. političke elite, dok su autonomno građansko društvo i u njemu ukorijenjeni ekonomski odnosi prilično slabi. Pojam je dobar jer opisuje i hrvatsku fascinaciju, rekao bih, zarobljenost, politikom.

Koliko je to usporedivo s današnjim stanjem u RH?

- Posve je usporedivo.

Uzimajući u obzir i radikalniju varijantu egalitarnog sindroma (“teorija jednakih trbuha”), neki na socijalizam gledaju i kao na “mentalni problem”?

- Socijalizam je odigrao važnu ulogu u reprodukciji i pojačavanju ove norme, no problem radikalnog egalitarizma ne može se svesti na socijalizam. Hrvatska je kasno izišla i iz feudalizma, Hrvatska se vrlo sporo modernizirala i u drugoj polovini 19. i prvoj polovini 20. stoljeća kasnila za zapadnom Europom s opismenjavanjem, smanjivanjem dječjeg mortaliteta, urbanizacijom i drugim procesima modernizacije. Samim time kasnile su i ideje. Ne umanjujući negativnu ulogu socijalizma, želim naglasiti kako je ovdje riječ o posljedicama vrlo dugih povijesnih procesa, koji prerastaju problem samog socijalizma.(D.J.)

Mr.sc. Velimir Šonje, ekonomski analitičar i direktor tvrtke Arhivanalitika

MARKO GRDEŠIĆ

Ponašamo se kao provincija: Vrtimo film koji se drugdje već prestao gledati

 

Radovi Aleksandra Štulhofera i Ivana Burića imaju neke metodološke probleme. Na primjer, u posljednjem svom radu, s mlađim kolegom Vukom Vukovićem, radili su tzv. regresijsku analizu na 21 hrvatskoj županiji.

Moram priznati da mi je izuzetno neobično da su se u tako nešto upustili jer svatko tko je prošao nekoliko statističkih predmeta na prijediplomskom ili poslijediplomskom studiju reći će vam da 21 jednostavno nije dovoljno. Potrebno je bar stotinjak jedinica da bi se takva analiza mogla napraviti. Po mogućnosti i mnogo više. Štulhofer i Burić imaju mnogo iskustva, tako da to znaju, a mlađi kolega Vuković je inače kompetentan kada je riječ o upotrebi statističkih alata. Tako da zaista ne razumijem zašto su to učinili.

Može se činiti kao sitnica, pogotovo čitatelju koji je laik i ne razumije se u statistiku, ali upućuje na dublji problem koji se provlači kroz njihove radove. A to je da su previše spremni podešavati svoje operativne definicije kako njima odgovara. Previše je prečaca. Anketna pitanja, primjerice, mogu značiti jedno ispitanicima, a sasvim drugo istraživačima. Na primjer, neke teme koje su interesirale Josipa Županova, primjerice, “opsesija o privatniku”, danas nisu sasvim razumljive, osim ako čovjek nema određeno znanje o socijalističkom razdoblju. Odgovori koje dobijemo na takva pitanja ne moraju značiti ono što mi mislimo da znače. A u jednom svom radu oni rade anketu sa studentima, koji najvjerojatnije ne razumiju takva pitanja jer su se rodili nakon raspada socijalističke Jugoslavije. U tom slučaju istraživači trebaju nekako pokazati da pitanja kojima se koriste zaiste mjere ono što oni tvrde da mjere. A toga nema dovoljno kod Štulhofera i Burića. Korektnije bi bilo da su napisali: ako odaberemo definiciju ili metodu A, rezultat je ovakav, ako odaberemo B, rezultat je onakav.

DVOJBENE TEZE

Previše je netransparentnih odluka pri kojima od nas traže da im vjerujemo na riječ, da im vjerujemo da je postupak opravdan. I da je zaključak koji slijedi iz neke statističke analize upravo taj koji oni sugeriraju. To si jedan kredibilan rad može dopustiti jednom ili dva puta, ali ne više od toga. Osim toga, statistička analiza mora biti konzervativno podešena, moramo si sami postaviti što je više moguće prepreka u utvrđivanju neke veze. Istraživač mora sve podesiti tako da ispita je li možda u krivu. A kod njih je obrnuto. Sve je podešeno tako da Županov bude u pravu. Zapravo se zaključak zna unaprijed. A zaključak u znanosti mora biti neizvjestan, mora biti otvoren.

Moram priznati da mi je nejasno zašto su odlučili braniti Županova pod svaku cijenu. Mogu shvatiti da je u jugoslavenskom kontekstu osamdesetih godina Županov bio neka vrsta autoriteta. Bio je provokativan. Osim toga, on je zaista pokušavao nešto mjeriti. Nije samo govorio o načelnim i teorijskim pitanjima. Za sve društvene znanstvenike koji su isto htjeli nešto izmjeriti, koji su htjeli nešto rigorozno reći o društvu oko njih, on je bio neka vrsta intelektualnog heroja. Ali čini mi se da takav odnos zasljepljuje istraživače, da ih pretvara u sljedbenike umjesto da budu autonomni istraživači. To je šteta. Ovom se problemu moglo pristupiti a da si ne vežemo jednu ruku iza leđa. Sigurno je da nekakvi kulturni modeli utječu na način na koji ljudi razmišljaju i na njihovo ponašanje. Postoje neke vrijednosti, neki stavovi koji su u glavama ljudi. Ali mislim da nećemo uspješno zahvatiti i mjeriti te mentalne modele raspravom o egalitarnom sindromu. Mislim da će nam trebati i bolje teorije i bolji podaci.

Rasprava o egalitarnom sindromu je stara, ali kompatibilna s nekim trenutnim predodžbama o “socijalističkom mentalitetu”, odnosno o danas popularnoj tezi da su ljudi još uvijek zarobljeni u prošlosti, da nisu spremni razmišljati onako kako moderno društvo zahtijeva. Ta je teza izuzetno problematična. Prvo, socijalizam je taj koji je modernizirao ovu zemlju. Prije socijalizma ljudi su bili nepismeni, živjeli su relativno kratko i bavili su se poljoprivredom. Socijalizam je stvorio moderno društvo: obrazovanje za sve, pristojno stanovanje u gradovima, industrijalizaciju itd. Drugo, reći da je problem u mentalitetu znači zauzeti elitističku poziciju. Sugerira se da su ljudi glupi, da prosvjećena elita zna što ljudima treba. Takav je stav otvoreno protudemokratski, ali je čest kod domaćih liberala. Riječ “sindrom” također je problematična. Sugerira bolest ili neko slično štetno stanje. A zapravo ljudi u brojnim europskim zemljama imaju slične stavove.

Primjerice, kada se u anketama ljude pita jesu li za to da jednakosti bude više ili manje, većina u gotovo cijeloj Europi kaže da treba biti više jednakosti. Hrvatska je, što se toga tiče, sasvim prosječna zemlja. U bogatim zapadnim zemljama ljudi također imaju egalitarne stavove. Zar ćemo i njih optužiti da pate od “egalitarnog sindroma” ili od “socijalističkog mentaliteta”?

Što se tiče teze da egalitarnost sprječava razvoj, novije rasprave sugeriraju upravo suprotno. Od osamdesetih godina tvrdilo se da je potrebno više nejednakosti, jer će onda poslovna elita stvoriti bogatstvo koje će kapati prema dolje. To je tzv. “trickle down” pristup. Međutim, sada na Zapadu čak i mainstream ekonomisti napuštaju tu tezu. Dugo se mislilo da moramo birati između jednakosti i efikasnosti. Ako hoćemo jednakost, moramo zaboraviti efikasnost. I obrnuto. Ali novije analize sugeriraju da ta dilema ne postoji. Možemo imati i jedno i drugo. To je zapravo dobra vijest. Samo je pitanje što je dobro za manjinu koja je na vrhu društvene piramide. Također, sada čak i mainstream studije pokazuju da će ekonomski rast biti robusniji ako počiva na visokim plaćama, na velikoj srednjoj klasi. Veća nejednakost privredu čini samo nestabilnijom. Ali kod nas još uvijek ima mnogo komentatora i analitičara koji misle da nam treba veći broj bogataša, koji će onda stvoriti poslove za nas ostale. Misle da nam treba još nejednakosti. Ako se pogledaju najuspješnija razdoblja ekonomskog rasta, kao što je bio onaj nakon Drugog svjetskog rata, vidi se da su to bila razdoblja komparativno visoke jednakosti, razdoblja u kojima se srednja klasa širila. Danas se sve češće kritiziraju liberalne ekonomske politike, koje generiraju nejednakost. I mislim da se to neće zaustaviti, domaćim liberalima usprkos.

Dapače, uskoro bismo se mogli vratiti na tezu da za obnovu modernizacijske energije trebamo postaviti egalitarnost kao temeljnu vrijednost. Ako se pogledaju neke tendencije na Zapadu, primjerice, politički entuzijazam mladih oko političke platforme koju nude Bernie Sanders ili Jeremy Corbyn, ljevica ima razloga da bude optimistična. Hrvatski javni prostor, međutim, ima svoju vlastitu dinamiku, koja je povezana sa širim trendovima, ali i djelomično neovisna o njima. Kod nas su razni liberalni komentatori izuzetno utjecajni, a slaba, neefikasna i korumpirana država daje im mnogo materijala. Naše nas rasprave zapravo vraćaju u prošlost, što je pomalo ironično, jer je cilj bio da nas se iz prošlosti izbavi.

KOPIRANJE ZAPADA

Domaći liberali kao da žive u Americi kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina. Bore se za to da nam, poput Ronalda Reagana, skinu državu s grbače. Zapravo kod nas se vrti film koji se drugdje već prestao gledati. Ponašamo se kao provincija. To je čak pomalo neobično, jer je u socijalističkoj Jugoslaviji bilo mnogo želje za eksperimentiranjem i smišljanjem novih društvenih aranžmana. Čak i previše. Edvard Kardelj je stalno pisao novi ustav. A sada se samo kopira što dođe sa Zapada. Trendove uvozimo, ali s odgodom. Tako bi moglo biti i s egalitarizmom. U jednom bismo trenutku mogli izvana uvesti tezu da je egalitarizam zapravo dobar, umjesto da tu platformu gradimo na domaćim temeljima.(D.J.)

Dr. sc. Marko Grdešić, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DR. SC. ŽELJKO PAVIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKU

Laž se i ne mora često ponavljati, dovoljno ju je dobro upakirati

2

TAJVAN: MALI OTOK U SJENI VELIKE KINE

Pacifička zona nervoze

3

DAVOR GJENERO, POLITIČKI ANALITIČAR S KRKA

Medijsku interpretaciju kaosa u državi stvara predsjednik Milanović