Magazin
STANISLAV MIDŽIĆ: RADNI JE VIJEK PROVEO NA DALEKOM SJEVERU EUROPE, ALI HRVATSKU I OSIJEK NE ZABORAVLJA...

Slavonskom Šveđaninu i prašina u domovini miriše!
Objavljeno 8. kolovoza, 2015.

Povod za susret i razgovor sa Stanislavom Midžićem, danas 72-godišnjim simpatičnim umirovljenikom koji je invalid praktično od rođenja, a na licu mu se dvadesetak godina vide tragovi doživljenog moždanog udara pa s teškoćama izgovara riječi, bila je - jedna fotografija.

Na njoj su Osječani tridesetih godina prošlog stoljeća, snimljeni za posjeta grobu Stjepana Radića na Mirogoju. Imena, nažalost, nisu zabilježena (na slici), ali se pouzdano zna da je posljednje počivalište lidera Hrvatske pučke seljačke stranke obišla i ta skupina Esekera. Podsjetimo, Stjepan Radić je 8. kolovoza 1928. preminuo u Zagrebu od posljedica atentata koji je na njega i još dvojicu Hrvata u Narodnoj skupštini u Beogradu izvršio Puniša Račić, pedesetak dana ranije.

Midžić je procijenio da bi taj fotografski zapis mogao biti zanimljiv i sadašnjim Osječanima.

- Sliku mi je darovala tetka Paula Pelzer, kad sam posjetio ujaka u Njemačkoj, u Pforzheimu gdje živi, pojasnio nam je Stanislav, te dodao: “Vjerojatno su svi sa slike preminuli, a šteta je i što se ne zna koje su točno godine ugledni Esekeri u povodu toga bili na Mirogoju.

PRAVAC ŠVEDSKA

No, riječ po riječ, Midžić nas je, govoreći o svom životu, vodio od Donje Motičine pa do Švedske i natrag. Zapravo je nevjerojatno kakve su sve sudbine skrivene tu pored nas, u susjedstvu, na trgovima i ulicama Osijeka, eto, i u skromnom prostoru umirovljeničkog okupljališta naših sugrađana.

- Tih šezdesetih godina, u svakodnevnim razgovorima s kolegama, iako nisam bio protiv te Jugoslavije jer ja nadasve volim svoj narod, u to doba u takvoj zajednici često se spominjalo bježanje u inozemstvo, ali baš ja nisam bio za to. Sad, kad sam se vratio, prigovaraju mi što sam upravo ja otišao, a oni ostali! Nakon što sam kratko radio u današnjoj Podgorici, pa kod brata u slovenskoj Gorici, ožujka 1964., ne želeći više biti bratu na teret, prešao sam jugoslavensku granicu i put me odveo u daleku Švedsku, prisjeća se Stanislav, kojem su za života “mijenjali” i ime, pa je zbog činovničkih pogrešaka posta(ja)o Stanko, ali i prezime, jer su ga pisali i Miđić, a u Švedskoj najčešće latinski, nekako Midjich, odnosno Midyicho.

TU SAM SLOBODAN

Premda je u Osijeku izučio tapetarski zanat, na sjeveru Starog kontinenta, u dalekoj Švedskoj, prekvalificirao se i praktično cijeli radnik vijek proveo u vlastitoj tokarskoj radionici, zaslužio i mirovinu, da bi se 1995. vratio u Slavoniju. Kaže, već je sve sredio da bude pokopan u svojoj rodnoj Donjoj Motičini. U selu u kojem je, tek koji mjesec nakon što se rodio, praktično kao novorođenče, ostao trajni invalid teško ozlijedivši kuk.

Midžić je zasnovao i obitelj, supruga mu je iz BiH kao djevojka živjela u Baranji, a podarila mu je trojicu sinova i kći Julijanu. U nekoliko navrata Midžićevi su mijenjali mjesto stanovanja, u različitim dijelovima Švedske (Hallstanammar, Vaernamo, Kalmar), a Stanislav je, svojim stručnim i marljivim radom, zaslužio i mirovinu za koju kaže da je dobra i da ju prima - u Švedskoj!

- Znate, ja tamo imam stan u Malmoeu, imali smo i kuću, a ovamo dolazim kad god to poželim, i sve češće. Supruga se, međutim, odavno doslovce zaljubila u švedski način življenja, pa ni ona, kao ni moja djeca, ne žele u Hrvatsku. Tamo su rođeni pa ih Hrvatska ne privlači. (Stanislav je, inače, već četiri puta bio djed i dvaput pradjed, nap.D.K.). Za razliku od njih, meni ovdje i prašina miriše - ponovit će nekoliko puta. I još dodati: “Tamo ste, znate, ambasador svog naroda, uvijek morate biti bolji od njih, bez obzira na to što ste stranac i invalid, morate paziti što radite, dok sam ovdje, u Hrvatskoj, u Osijeku, slobodan”.

Od 1971. Stanislav je član Matice hrvatske. Kaže da se učlanio u Švedskoj, gdje su to “svi Hrvati učinili” u vrijeme Hrvatskog proljeća u domovini, a o njegovom ukupnom svjetonazoru svjedoče detalji u podstanarskom retfalačkom stančiću, gdje je mnogo hrvatskih obilježja, knjiga, fotografija, suvenira s “kockicama”... Zanimljivo je i da se 1991. kanio uključiti u Domovinski rat kao dragovoljac. Ali bilo je problema:

- Te jeseni, nekako u vrijeme kad je Vukovar pao, ovdje u Osijeku rekli su mi da “nisam na popisu”, poslali me u Našice, ali me ni tamo nisu primili kako sam se nadao. Odbrusili su mi da im nisam potreban jer bi me “prvo morali naučiti pucati”, aludirajući, vjerojatno, i na moju invalidnost. A želio sam braniti domovinu, odlučno i hrabro, meni nitko ne bi mogao narediti da se povlačim, pucao bih u njega.

Nije Stanislavu ostalo drugo nego da se vrati u Švedsku, ali ne zadugo, jer od 1995. je redovno u Slavoniji, Osijeku i Donjoj Motičini.

- Što se tiče naše samostalne Hrvatske, kad dođem ovamo živim sasvim lijepo, iako vidim da ima onih kojima nije lako. Ne znam što je razlog tomu da, iako imamo mnogo pametnih ljudi, na izborima u pravilu izaberemo one pogrešne!

Dakako, poslije tih bi se riječi svatko pitao zbog čega se Midžić, ustvari, zaželio Hrvatske, gdje želi biti i pokopan? Odgovor mu je jednostavan:

- Znate, ja volim svoj narod. Jer, tamo vani se živi odlično, ali varaju se oni koji misle da se i lako stekne značajan kapital.

Skroman i jednostavan, sa slamnatim šeširom na glavi, povremeno se krećući uz pomoć štapa, vedra duha, Stanislav Midžić skrasio se tu, među nas. Samozatajno skrivajući svoju raznoliku sudbinu, sretan tek što je opet u zemlji, i u narodu, koje toliko voli.

PARTIJE BELE

Gotovo svakodnevno Stanislava Midžića možete sresti u ugodnom kutku namijenjenom osječkim umirovljenicima, u Dnevnom boravku za umirovljenike (AUO), u samom središtu grada nadomak stolarskoj radionici HNK. Obožava tamo redovno “baciti belu” hvaleći pritom uvijek sjajno ozračje među Osječanima u poodmaklim godinama života koji se tamo okupljaju i druže.

Iako ga muči dijabetes, Stanislav se, usprkos invaliditetu i posljedicama moždanog udara, nikad ne tuži. Štoviše, zna i nasmijati sugrađane kao jednu Osječanku u vožnji tramvajom: “Ma, meni je sjajno, ja sam odlično, nije mi ništa, samo sam invalid, malo sam si iskrivio i lice, ali sam inače zdrav k'o dren”.

U listopadu će Stanislav opet odletjeti na krajnji europski sjever, na krštenje svoje druge praunučice Linnee. Prisjetio se istog događaja priređenog maloj Emmi, otprije pet godina nedaleko od Stockholma. Bila je to i prigoda da Stanislav ovjekovječi krštenje pozirajući sa svom trojicom sinova.

Sve u svemu, zanimljiva i poučna priče iz našeg, domaćeg, osječkog susjedstva. Vjerujemo da sličnih, ali i različitih takvih ljudi i takvih priča ima još. Samo ih treba otkriti...

Piše: Dragutin KERŽE

RATNA DRAMA
Izbjegao lomaču, stradao mu kuk

Tek što je rođen, kao mala beba u obiteljskoj kući u Donjoj Motičini, od oca Đure i majke Katice u šesteročlanoj obitelji, Stanislav je obilježen za cijeli život. O tome priča: “Mirko Vidović iz Gornje Motičine poznavao je naše selo i sve koji u njemu žive. Partizanima je prokazao one kod kojih bi se nešto moglo opljačkati, a moj otac Đuro bio je jedan od tih 'dobro stojećih'. Partizani su prvo sve opljačkali, a potom i zapalili kuću. U tom metežu, kad su članovi moje obitelji spašavali živu glavu tražeći spas u bijegu, ja sam kao najmanji bio zaboravljen. Kad je majka shvatila što se događa, pohitala me spasiti s prave lomače, ali me prije nje ščepala partizanka zadužena za čuvanje zapaljene kuće i grubo dobacila majci. Od tada imam poteškoća s kukom, ostao sam invalid, mnogo kasnije želio sam se operirarti u Švedskoj kako bih majci dokazao da je Bog uslišio njene dugotrajne molitve i strogi post na kruhu i vodi, čak i ako bi Božić bio petkom. U posljednji trenutak sam od toga odustao. Vidović? Taj zločinac kasnije je dobio što je i zaslužio”.

TEMA ZA KAZALIŠTE

Midžić nam je pokazao i podeblju knjigu, s tekstom pentologije Stjepana Miletića “Hrvatski kraljevi”. Predmnijeva kako bi to mogao biti dramski hit na osječkim kazališnim daskama. “Za izvođenje bi to bila jako zahtjevna predstava, s dosta glumaca, ali volio bih taj tekst pokazati odgovornima u našem HNK-u”. Tko zna, eto izazova za gospodu Šnajdera i(li) Čabraju.

OSJEČKA MLADOST
S Kićom igrao kauboja i indijanaca

Pod vodstvom učitelja Ferde Šišića, učenici završnog razreda osmogodišnje škole u Donjoj Motičini nizali su zapažene uspjehe u međuškolskim odbojkaškim utakmicama. Među njima bio je i mlađahni Midžić, ali i još jedan kasnije poznati Osječanin. Naime, Stanislavov vršnjak je i Nikola Kapetanović, danas donjogradski umirovljenik, dugogodišnji nastavnik u Ugostiteljskoj školi i jedno vrijeme zamjenik direktora Hotela. Od Nikole smo saznali i da je Stanislav imao nadimak Braco...

Midžić nam se pohvalio da je, također kao pučkoškolac, pohađao isti razred s još i danas popularnim Esekerom: “Pohađao sam peti i šesti razred u Osijeku, u razredu zajedno s Krunoslavom Kićom Slabincem. Bilo je to u zgradi na 'ćošku' Gundulićeve i Dubrovačke, u Gornjem gradu. Razrednik nam je bio profesor povijesti Bekir Krupić, a s Kićom sam tih godina ranog djetinjstva često igrao 'kauboja i indijanaca', s primjetnom nostalgijom pokazuje Stanislav fotografiju kao dokaz svoje priče. “Šulkolega” bio im je i Krunoslav Cindrić, popularni Cindro, umirovljeni domar dvorane Zrinjevac. “Od Kiće ću tražiti autogram, a Cindru bih svakako posjetio, čujem da je jako bolestan”, kaže Stanislav.

Supruga se odavno doslovce zaljubila u švedski način življenja, pa se ni ona, kao ni moja djeca, ne žele vratiti u Hrvatsku...

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana