Magazin
NESTALO GOSPODARSTVO POKOPALO I URBANU VELIČINU

Samo trgovine bez proizvodnje,
a Osijek je nekoć bio vodeći
industrijski grad u regiji
Objavljeno 23. studenog, 2013.

Na razmeđu 19. i 20 stoljeća, otprilike prije stotinu godinu, Osijek i njegova bliža okolica bilježili su kao rijetko gdje i kada viđen gospodarski razvitak. Kao da mu je pritom sve išlo naruku.

Njegov zemljopisni položaj u okviru Austro-Ugarske Monarhije, početak gradnje cestovnih i osobito novih željezničkih pravaca, razvijena plovidba Dravom i Dunavom, a poglavito prirodna bogatstva u području poljoprivrede i šumarstva, bili su plodno tlo za rast obrtničkih radnji i tvornica.

Upravo suprotno od onoga što se događa na razmeđu 20. i 21. stoljeća, odnosno posljednjih tridesetak godina, kada gotovo i nema tvornice koja nije doživjela ekonomski krah ili se pak njezina djelatnost umnogome smanjila, naravno uz rijetke iznimke.

POLJOPRIVREDA JEZGRA RAZVOJA

Na temeljima tada razvijajuće poljoprivredne proizvodnje Osijek je imao zarana vrlo razvijenu mlinarsku industriju. Kako bilježe osječke povjesnice, već 1869. godine osnovan je Prvi paromlin na valjke d.d. s dnevnim kapacitetom od 7,5 vagona meljave. Njegovi proizvodi prodavani su na tržištima Austrije, Češke i Tirola. Osnovani su i drugi mlinovi, među njima i Karolina d.d. s tvornicom tjestenine sagrađen 1905. godine, a koji od 1931. godine djeluje pod imenom Croatia. Njih danas više nema, a to da u Osijeku više nema ni industrijske proizvodnje tjestenine može se svrstati u rubriku “vjerovali ili ne”.

Među veće tvornice tog vremena pripadala je i Tvornica šećera, koja je u rad puštena u rujnu 1906. godine. Oko 250 radnika dnevno je, prvih godina rada, uspijevalo preraditi i do 70 vagona šećerne repe. Ne treba objašnjavati što je to značilo ne samo za Osijek nego i za njegovo neposredno ruralno okružje, ali i za prometno povezivanje s okolnim poljoprivrednim područjima. Tvornica je bila iznimno uspješna, pa su dioničari Prvog hrvatsko-slavonskog dioničkog društva za industriju šećera u Osijeku bili pozivani da savjetima, znanjem i iskustvom pomognu u gradnji novih šećerana koje su nicale na području srednje i južne Mađarske i Vojvodine.

Osijek je imao i bogatu kožarsku industriju. No štavljenje koža već 15-ak godina ne širi svoje mirise Donjim gradom, a grandiozne proizvodne hale nekadašnje Tvornice koža Osijek danas stoje sablasno prazne, bez ikakvih izgleda da u njima svoje radno mjesto ima i nekoliko stotina radnika, kako je to bilo u zenitu njezina razvitka.

DUGA TEKSTILNA TRADICIJA

Osječko područje imalo je i tradiciju uzgoja dudova svilca, a posljednji uzgajivači dudova svilca na Zelenom polju u Osijeku nestali su početkom 1950-ih godina. Osječka svilara bila je i najstariji prerađivački kapacitet u Osijeku - osnovan krajem 18. stoljeća od strane države. Godine 1926. braća Scheil iz Beča osnovali su tvornicu svile koja je uskoro imala 100 tkalačkih razboja i 130 radnika. Kasnije se ona i dodatno proširivala, a u razdoblju od 1971. do 1978. godine u njezinoj sljednici, Svilani Osijek, obavljene su ozbiljne rekonstrukcije i tehnološko osuvremenjavanje tako da je kapacitet tvornice dosegao čak šest milijuna dužnih metara tkanina od umjetne svile i sintetičkih materijala. Svilana je, poput svih drugih osječkih tvornica, doživjela značajna oštećenja u vrijeme Domovinskog rata. Godine 1995. otišla je u stečaj, što je bio i kraj proizvodnje tekstila u Osijeku, koja se nikada više nije obnovila. Gotovo tisuću radnika završilo je na Zavodu za zapošljavanje, suvremena proizvodna oprema je prodana, a poslovni prostori pretvoreni u trgovine.

Od 1901. naveliko se prerađivao i lan, nakon što je podignuta tvornica koja će poslije, osobito nakon Drugog svjetskog rata, biti jedna od važnijih - tada poznata kao Lanena industrija Osijek ili LIO. Danas od nje postoje tek tragovi, a njezine porušene velebne građevine zamijenili su, što bi drugo nego prostori velikih robnih kuća.

Na razmeđu 19. i 20. stoljeća počela je i proizvodnja trikotaže, a poduzeće 1932. godine dobiva ime Mara. Tvrtka je u to vrijeme bila poznata po proizvodnji kvalitetnih muških čarapa, koje su se i izvozile. Nakon 2. svjetskog rata Mara je nastavila tradiciju proizvodnje kvalitetne trikotaže, a zanimljiv je podatak da je 1963. godine u tadašnjoj Jugoslaviji bila najveći izvoznik trikotažne konfekcije na zapadno tržište, a kasnije i na tržište tadašnjeg SSSR-a. Tvrtka je privatizirana u studenome 1994. godine. Zbog nedostatka domaćeg tržišta ona se sve više okreće tzv. lohn-poslovima za poznate talijanske modne tvrtke, što je zbog iscrpljivanja od strane naručitelja poslova dovodi do stečaja. Rasprodani su tada njezini iznimno kvalitetni strojevi i ona nikad više nije obnovila proizvodnju. Njezine u to doba najmodernije sagrađene proizvodne hale danas služe prodaji namještaja, a odnedavno njihov manji dio zakupila je talijanska tvrtka Antonazzo, kooperant također talijanskog Benetona, zapošljavajući približno 170 radnika.

Uz ranije ugašenu tekstilnu tvrtku dječje konfekcije Tekos, nedavno je ugašena proizvodnja i u nekadašnjem ponosu osječke tekstilne industrije Slavonija. Tekstilne industrije u kojoj je nekad posao imalo oko 7.000 radnika praktički više i nema.

SAPONIA - SVIJETAO PRIMJER

Posebno poglavlje u razvitku osječke industrije kemijska je tvrtka Saponia, koja je izrasla iz obrtničke radionice Samuela Reinitza u kojoj je 1894. godine na sadašnjoj lokaciji u Donjem gradu započela prva proizvodnja sapuna u Osijeku. Nakon 2. svjetskog rata tvornica je konfiscirana i počinje djelovati pod imenom Prva osječka tvornica sapuna, a od 1953. godine pod imenom Saponia. Od 1956. godine ulazi u proizvodnju deterdženata. Intenzivno razvijani istraživački rad u tvornici omogućio je lidersku poziciju Saponiji na tadašnjem jugoslavenskom tržištu dugi niz godina, posebno u proizvodnji deterdženata, sapuna, sredstava za čišćenje, pasta za zube, krema za brijanje i lakova za kosu. U Domovinskom ratu Saponia je doživjela teška ratna razaranja, posebno na novosagrađenim proizvodnim kapacitetima u Nemetinu. Kompanija je, u okviru osjetno smanjenog tržišta, održala proizvodnju svih ratnih godina, iako na razini kapaciteta od 30 do 45 posto. Privatizirana je 1998. godine, od kada bilježi stalan rast proizvodnje, prodaje na domaćem tržištu i u izvozu, tako da je već prije nekoliko godina, za razliku od mnogih drugih osječkih tvornica, nadmašila sve dotadašnje parametre uspješnosti poslovanja i zapošljava oko 900 radnika.

KRAJ METALNE INDUSTRIJE

Na razmeđu 19. i 20. stoljeća u Osijeku je započela i metaloprerađivačka industrija. Iako daleko od tadašnjih željezara, odnosno sirovine, gdje bi takva industrija bila i logičnija, iskorišten je potencijal ovdašnje poljoprivrede te je započela ozbiljna proizvodnja poljoprivrednih strojeva, prije svega onih za predsjetvenu obrdu tla, peći na kruta goriva, emajliranih kupaoničnih kada, ali i vrlo složenih strojeva i metalnih konstrukcija.

Osnovana 1912. godine, Osječka ljevaonica željeza i strojeva (OLT) već 1930. godine bila je i najveći industrijski kapacitet Osijeka, ne bojeći se tada velike konkurencije inozemnih proizvođača. Kasnije, u socijalističko vrijeme, OLT je zapošljavao i više od 3.000 radnika i velik dio vlastite proizvodnje izvozio čak i na susjedna, ali i azijska i afrička tržišta. Teškoće pred Domovinski rat, a kasnije i ratno stradanje, ali i izmijenjeni tržišni uvjeti, tvrtku su doveli do sadašnja samo 92 zaposlena radnika i praktički radioničke proizvodnje. Sada se ta tvrtka nalazi u procesu predstečajne nagodbe. Nekadašnji obujam proizvodnje i zaposlenosti, posvema sigurno, nikada više ni približno neće dostići.

UGAŠEN PLAMEN ŽIGICA

Tvornicu žigica Osijek 1856. osnovao je Osječanin Adam Reisner, što znači da su se žigice u Osijeku industrijski počele praviti samo dvadesetak godina nakon što je 1832. u njemačkom gradu Darmstadtu počela njihova prva proizvodnja u svijetu. Tvornica žigica, koja danas više ne postoji - zatvorena je prije desetak godina kada je zapošljavala čak 317 radnika. Zanimljivo je da je još u poratnim godinama proizvodila i milijardu kutijica žigica godišnje i prodavala ih u gotovo svim zemljama svijeta. Njezine velebne proizvodne hale, kao nijemi svjedoci osječke industrijske arhitekture, i danas zjape prazne, a da im nije određena nova namjena.

OSIJEK (BIO) OPEKARSKI GRAD

Osijek ima i osobito bogatu tradiciju opekarstva. Nakon ukidanja gradskog monopola na tu proizvodnju 1860. godine, spretni poduzetnici na svojim su zemljištima podizali privatne ciglane što je preporodilo i tadašnje osječko graditeljstvo tako što se sve više počelo zgrade zidati od pečene umjesto prijesne opeke ili od zemljanih naboja. Talijan Plazzeriano bio je jedan od prvih značajnijih opekarskih poduzetnika na Čepinskoj cesti. Danas radi samo jedna tvornica opeke “Opeka” d.d. Osijek, preteča 1917. godine osnovanog opekarskog poduzeća u vlasništvu Ivana Lajpziga, čiji je kasniji vlasnik postao poduzetnik Alferd Kolar, koji je godišnje proizvodio 7 milijuna komada opeke i oko 500 tisuća crjepova. Iako je u Sarvašu osamdesetih godina prošlog stoljeća sagrađena moderna tvornica osječke Opeke kapaciteta 50 milijuna jedinica cigle normalnog formata, opekarska industrija u Osijeku nikad više nije zauzimala značajniji udjel u ukupnoj industriji. Nikad nije razjašnjeno zašto se čak i stambeni objekti u Osijeku grade od betona i željeza na račun logičnije opeke, ali to je već posvema druga priča.

TRADICIJA PIVARSTVA

Osijek baštini i bogatu tradiciju više od 300 godina pivarstva. Nakon takve sporadične proizvodnje, prva slavonska parna pivovara i tvornica slada i leda, u vlasništvu obitelji Šeper, podignuta je u Šamačkoj ulici 1856. godine s početnom proizvodnjom od 600 hl piva godišnje da bi se ona do II. svjetskog rata udeseterostručila, a kasnije dosezala i 230 tisuća hektolitara. Od 1972. do 1979. godine gradi se nova tvornica na Zelenom polju i proizvodni kapaciteti podižu na čak 500 tisuća hektolitara piva godišnje, čime ona postaja jedna od najvećih (čak osma) među 28 u tadašnjoj Jugoslaviji. Godine 1990. Osječka pivovara proizvela je 425.900, a lani tek oko 150 tisuća hektolitara piva. Gubeći tržišnu utrku s multinacionalnim kompanijama koje su ovladale hrvatskim pivarstvom, njezin novi vlasnik stalno otpušta radnike i smanjuje proizvodnju, čak do granice kada se pred upitnik stavlja njezina budućnost. I na razini Hrvatske ona s takvom proizvodnjom ulazi u rang malih, iako je u jugoslavenskim razmjerima bila u rangu velikih pivovara.

Nikola VUKADINOVIĆ
1910. GODINA
25 tvornica i tisuću obrtnika

Na razmeđu 19. i 20. stoljeća Osijek je imao više od tisuću obrtnika, od kojih se gotovo polovina bavila proizvodnjom odjeće i obuće. Bilo je čak 130 ugostiteljskih obrta, što svjedoči o postojanju građanskog sloja koji si je mogao priuštiti izlaske u gostionice, kavane i restorane. Činjenicu da je 1910. Osijek imao 25 tvornica u kojima je radilo 2.057 radnika, te da je prema popisu stanovništva provedenom te godine imao 28.505 stanovnika, treba gledati u svjetlu sadašnjih odnosa: bilo bi to kao da današnji, gotovo četiri puta 'brojniji' Osijek ima - stotinu tvornica!

DRVNA INDUSTRIJA
Od Povischila do Mobilije

Osijek ima i bogatu tradiciju drvoprerađivačke industrije. Tvornica pokućstva Povischil, jedan od najnaprednijih pogona za proizvodnju namještaja toga vremena, bila je među najnaprednijima u cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji, a njeni proizvodi na brojnim izložbama i sajmovima toga vremena svojim dizajnom i kvalitetom izazivali su uzdahe i imućnijih kupaca. Poticaj proizvodnji namještaja osobito je dao dovršetak tzv. Gutmannove uskotračne željeznice koja je na početku 20. stoljeća od Belišća stigla i do Osijeka, prevozeći trupce za izradu pokućstva iz brdskih dijelova Slavonije do kojih su dopirali kraci te pruge, zahvaljujući mađarskom poduzetniku Salamonu Heinrichu Gutmannu. Gašenjem tvrtke Mobilia d.d. zabijen je i posljednji čavao u kovčeg drvoprerađivačke industrije.

KOZMOPOLITSKI GRAD
Na pariškoj izložbi još 1855. godine

O Osijeku kao nekadašnjem snažnom industrijskom središtu i razvijenosti njegova gospodarstva svjedoči i činjenica da su se na Svjetskoj izložbi u Parizu 1855. godine, koju je vidjelo više od pet milijuna ljudi, našli i proizvodi njegovih tvrtki. Grad je tada imao i solidnu gospodarsku osnovu koja je omogućavala razvitak prometa, građevinarstva, kulture, zdravstva, sporta i bogatog društvenog života. Takve prilike u gradu, u koji je napredak industrije i tadašnjih novih tehnologija brzo stizao iz razvijenijih dijelova Europe, svakako su bile poticajne. Mješavina stanovništva, Hrvata, Mađara, Nijemaca, Srba, Židova i dugih, razmjerno razvijeni kontakti s ostalim dijelovima Monarhije, ali i izvan nje, odakle su dolazili stručnjaci nužni za rad industrije koja je nicala, te sve razvijenije prometne veze činili su Osijek uistinu multietničkim i multikulturnim, a na određeni način i kozmopolitskim gradom.

Imati 25 tvornica, gledano u svjetlu sadašnjih odnosa, bilo bi kao da današnji, gotovo četiri puta 'brojniji' Osijek ima - stotinu tvornica

Sve navedeno ne baš jako davno činilo je Osijek uistinu multietničkim i multikulturnim, a na određeni način i kozmopolitskim gradom

To da u Osijeku više nema ni industrijske proizvodnje tjestenine može se svrstati u rubriku “vjerovali ili ne”

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DR. SC. ŽELJKO PAVIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKU

Laž se i ne mora često ponavljati, dovoljno ju je dobro upakirati

2

TAJVAN: MALI OTOK U SJENI VELIKE KINE

Pacifička zona nervoze

3

DAVOR GJENERO, POLITIČKI ANALITIČAR S KRKA

Medijsku interpretaciju kaosa u državi stvara predsjednik Milanović