U nastavku serijala “S Inom na kavi” naša suradnica razgovarala je s Ji Suk Baek, korejsko-hrvatskom umjetnicom, svojevrsnom kulturnom ambasadoricom, koja je prije uspostave diplomatskih odnosa između RH i Južne Koreje vodila brojne političke, ekonomske, kulturne susrete i sastanke između dvije zemlje. Glavna je prevoditeljica za HRT te je prevela desetak reality showova koji su doveli brojne turiste iz te zemlje.

Odrasli ste i završili Likovnu akademiju u Seulu. Jeste li tamo imali umjetnički uzor?

- Moj uzor u slikarstvu se mijenjao. Kad sam bila mlađa, nisam znala puno o umjetnicima. Upoznala sam neke kroz enciklopedije likovne umjetnosti, poput Michelangela, Augustea Renéa Rodina, Jean-Françoisa Milleta… U to vrijeme u mojoj domovini nismo imali pristup informacijama i nije bilo specijaliziranih knjiga o umjetnosti do kojih bih mogla lako doći. Tijekom studija zavoljela sam Van-Gogha, Amedea Modiglianija, Gustava Klimta, Egona Schielea. I dalje sam facinirana njima.

Dobili ste nagradu za najtalentiraniju likovnu umjetnicu u Seulu. Je li ta nagrada stimulativno djelovala na Vaš rad?

- Zapravo to i nije bila neka posebna nagrada. Bila je to preporuka mojih profesora da mogu sudjelovati na grupnoj izložbi, kao najbolja mlada umjetnica 1989. godine. Dakako, za mene kao studenticu bilo je to više negoli neka formalna nagrada jer mi je otvorila vrata galerija u kojima sam mogla izlagati svoje prve umjetničke radove. Smatram da je moj prvi uspjeh bila diplomska izložba u uglednoj galeriji u Seulu. Tada sam već radila slike većih dimenzija. Moja slika bila je toliko velika da je jedva prošla kroz vrata galerije. Izložena je u središnjem prostoru galerije i pobudila je veliko zanimanje drugih umjetnika.

Što Vas je privuklo u Hrvatsku?

- Prvi susret s mojim suprugom Antom Tomasom dogodio se u blizini Beča 1992. godine. Tada sam živjela i radila u Njemačkoj. Dijelili smo ista načela, a naše poznanstvo pretvorilo se u ljubav, tako da smo se 1996. vjenčali. I danas u braku živimo u istom duhu, a tradicionalna načela prihvatile su i naše kćeri. Ranije nisam planirala obitelj, ali sam znala da ne smijem izbjegavati osnovati vlastitu obitelj, biti supruga i majka, što je danas najveći izazov za mene. Kad se prisjetim našeg korejskog vjenčanja i moga supruga odjevenog u tradicionalnu korejsku odjeću, i danas, nakon toliko godina, srce mi zaigra. Nakon vjenčanja odlučili smo osnovati obitelj u Zagrebu. Zbog situacije u Hrvatskoj, neposredno nakon rata, imali smo priliku emigrirati u Ameriku ili Australiju. Ali nisam željela da moj suprug i djeca odlaze iz svoje domovine i žive negdje vani ne znajući za svoje korijene, baku i didu... Dovoljno je velika šteta da nemamo priliku živjeti u Koreji i dijeliti život s mojom obitelji. Izabrali smo ostanak ovdje umjesto da tragamo za boljim financijskim uvjetima. Na kraju ja sam postala prva Korejka koja je ostala ovdje i dobila državljanstvo Hrvatske. To je ipak nešto posebno, zar ne? Nakon četvrt stoljeća braka mogu reci da je život s Antom plod odluke da ćemo se voljeti i stvoriti dobru obitelj, a ne rezultat velike romanse.

S obzirom na to da već dugo živite s obitelji u Hrvatskoj, održavate li i dalje kontakte sa svojom domovinom?

- Da. Prije nekoliko godina bilo je teško imati redovite kontakte, ali danas je to jednostavno jer se možemo vidjeti preko društvenih mreža. Toliko se često čujemo i vidimo da mi se pri nedavnom posjetu Koreji učinilo kao da živimo blizu. Danas uopće ne osjećam da smo toliko daleko jedni od drugih. Gotovo da nismo imali što jedni drugima reći, jer novosti zapravo i nije bilo, toliko se često čujemo.

Što potiče Vašu kreativnost i koji su Vaši inspirativni izvori?

- Prizori poput šume, vode ili bilo čega što ima oblik i boje, posebno priroda koja nas okružuje. Često mi pomaže glazba da iz sebe prebacim osjećaje na platno. Ali to bi bio vanjski poticaj i izvor moje inspiracije. Smatram da moj stvarni izvor kreativnosti dolazi prirodno iz mene kao čovjeka, jer mi smo sukreator uz Boga koji je kreator. Odmalena voljela sam crtati i slikati. Kad nisam imala mogućnosti doći do papira za crtanje, otvorila sam knjige na polici i koristila sav prazni prostor unutar knjige. Naravno, to je jako naljutilo mog oca, kad je to nakon dugo vremena otkrio. Suvremeni roditelji bi mislili kako je njihovo dijete jako nadareno ili čak genije, ali u moje vrijeme ja sam dobila batine zbog šaranja po knjigama. Očito sam imala prirođenu sklonost i potrebu izražaja kroz slikarstvo. No, da želim biti slikarica bila je više moja svjesna odluka jer sam smatrala da čovjek mora iza sebe ostaviti nešto vrijedno. Ta odluka je donesena kad sam bila u ranoj mladosti, još u osnovnoj školi. Od tada sam vodila svoj život na način da steknem obrazovanje i da budem slikarica. Tek kad sam postala malo zrelija, nakon osnivanja obitelji, kad se nisam više opterećivala mišlju “jedino me slikarstvo čini vrijednom”, mogla sam uistinu biti kreator. Sada mogu pouzdano reći da su moja senzibilnost i zahvalnost prema ljepoti prirode najveći pokretači mog stvaralaštva.

Doista ste dobri u “pričanju priča” o godišnjim dobima. Koje likovne tehnike koristite?

- Prije sam koristila ulje na platnu, ali posljednjih desetak godina uglavnom koristim ugljen, akril na platnu s puno vode. To je za mene najbolji medij koji može iskazati moje trenutačne osjećaje i ideje koje nastaju jako brzo. Moje spontano raspoloženje najbolje je izraženo kroz akrilik. Kad radim, to je trenutak visokog intenziteta jer teško dugo čuvam inspiraciju u sebi. Zato slikam intenzivno, bez prekida i brzo završavam sliku.

U Hrvatskoj ste imali brojne samostalne izložbe. Koju smatrate najznačajnijom za Vašu umjetničku karijeru?

- Svaka izložba ima svoje značenje, ali mogu reći da sam bila presretna kad sam imala izložbu u Mimari 2015. godine, zbog kvalitete mojih radova i velike posjećenosti. Bila sam oduševljena kada su kustosi Mimare produžili trajanje izložbe zbog velikog interesa. Umjetnik zatvara cijeli krug kad publika ima priliku vidjeti radove. Kad umjetnik stvori odnos s publikom kroz svoje radove, može krenuti u novi drugi ciklus stvaranja umjetničkih dijela. To je kompletan krug, što je pokazatelj da su umjetnici javni djelatnici i snose odgovornost u kreiranju mišljenja. Smatram da su umjetnici ti koji vode, mijenjaju misao i život kroz povijest.

Što je ključno da biste ostali aktivna i kreativna slikarica?

- Bitno je da budem inspirirana i trebam se odmicati od onoga što već znam raditi i onoga što sam već radila. Moram ići dalje prema otkrivanju nečeg nepoznatog i nečeg istinski novog. Moram izlaziti iz komforne zone ako želim otkriti nove mogućnosti. Mislim da je to općenito najveći izazov za umjetnika.

Surađujete s Korejskim veleposlanstvom u RH. U čemu se suradnja ogleda?

- U Korejskom veleposlanstvu u Zagrebu ima nekoliko mojih slika. Te slike vesele veleposlanika i njegove suradnike. Naravno da su ponosni da mogu prezentirati moj rad i život u Hrvatskoj uglednim posjetiteljima i gostima iz Koreje, stranih zemalja i iz Hrvatske. Kad god imam veliku izložbu, veleposlanik rado dolazi i daje mi podršku kroz prikladan govor na otvorenju. Osim toga prevoditelj sam za potrebe Veleposlanstva.

Poklonili ste šest slika Veleposlanstvu RH u Seulu. Koja je bila Vaša ideja?

- Kad sam čula da je otvoreno Veleposlanstvo Hrvatske u Seulu, bila sam presretna. Odlučila sam pokloniti slike za uspješnu suradnju između dvije moje domovine. U 2019. godini imala sam čast pratiti nekoliko uglednih gostiju u Koreju na UPF Svjetski samit. Zbog dolaska bivšeg predsjednika RH, gosp. Mesića u Seul na Sumit imala sam priliku družiti se s veleposlanikom i posjetiti Veleposlanstvo RH u Seulu. Tada sam odlučila pokloniti šest mojih slikam koje su sada izložene u prostorijama Veleposlanstva. Vjerujem da će biti prilike napraviti izložbu u Seulu kako bi se prezentiralo moje stvaralaštvo u Hrvatskoj, kao dobar primjer povezivanja između Hrvatske i Koreje.

Je li korona unijela neke promjene u Vaš izričaj?

- Korona ograničava mnoge mogućnosti i ne pruža nam puno izbora. Sada razmišljam o bitnim stvarima koje ne smijem izgubiti unatoč svemu. To je obitelj, pravo prijateljstvo... I svakako neću odustati od slikanja, što je moja najveća životna radost.

Na kraju, recite nam kako život u Hrvatskoj utječe na Vaš umjetnički rad?

- Mogu lako naći prirodu oko sebe. Premda ne slikam pejzaže, mora i otoci me fasciniraju i potiču moju senzibilnost. Lagani ritam života u Hrvatskoj daje mi opuštenost, za razliku od užurbanog života u Koreji. U Seulu svi žele dostići vrh i razgovaraju samo o uspjehu. U Hrvatskoj ljudi zahvaljuju na umjetnosti u svakodnevnom životu, vole posjećivati galerije i imati slike u svom domu. Vesele se mojim radovima koji im daju energiju i unose radost u njihov život.