Veselo i radno. Tako smo nekada zvali srijede šestog kola Lige prvaka, kada smo posljednje nade polagali u kladionicu, ispijali poveće količine piva, crtali tablice i u njih ubacivali stotine imena koja su u konačnici završavala na našim godišnjim listama najboljih - iako smo ih zapravo, sada nam je to jasno, trebali zvati najdražih - albuma godine. Ali nakon dvadeset godina kasno je za promjene, ili možda nije, pa evo nas i ove godine s izborom 33 albuma zbog kojih je ova sumorna, 2020. godina bila još sumornija, posebice kad vidite kakvih bizarnih izdanja imamo na našoj listi. Šalu na stranu, ako ste slučajno pomislili kako su nas oba lockdowna navela da promijenimo svoj stav prema glazbi i krenemo populističkim, da dobro ste pročitali, ne popularnim, nego upravo populističkim, smjerom u kojem se kreće moderna glazba, a samim time i svijet, znajte da ste na krivoj adresi. Naravno, neke od pop-uspješnica sigurno ćete pronaći i na našoj listi, ali ovako bizaran izbor nismo imali još od one godine kada smo odlučili sastaviti listu isključivo od imena koja su se prvi put pojavila u našim godišnjim inventurama. Naravno, osim 33 glavna, koji su ovdje samo u trenu dok ovo sastavljamo, na posljednjoj stranici pronaći ćete još pedeset naslova na koje obvezno trebate obratiti pozornost. Stoga - dobrodošli u uvrnutu avanturu koju su vam i ovaj put priredili Darko Jerković i Nikola Kučar.

Album "Beyond The Pale" zagornut je neobičnom magijom, uznemirujućim osjećajem da smo negdje opasno pogriješili, da bismo se trebali vratiti na početak, u špilju iz koje možda nikada nismo trebali ni izići, nego smo trebali nastaviti plesati oko vatre, crtajući čiča Gliše po zidovima. A opet, s druge strane, ipak su to samo pop-pjesme. Točnije, sedam prekrasno osmišljenih pjesama/poema koje na prvu nikako ne ulaze na uho, no jednom kada zavolite novi bend Jarvisa Cockera, otvorit će vam se vrata čarobnog svijeta većeg od Narnije i Međuzemlja zajedno.


Prema staroj dobroj glazbenoj tradiciji megapolisa kakav je New York, od jazza, preko rocka, punka i hip-hopa, do metala, avangardnih i umjetničkih pokreta, Imperial Triumphant su prvorazredni primjer više razine autorskog intelektualizma, koji kroz svoju viziju nudi eksperiment, s jedne, te referentnost, s druge strane. Eksperiment se odnosi na dekonstrukciju temelja, primjerice, free-jazza, death i black metala i klasike, na čijim ruševinama IT grade vlastiti zvuk, a referentnost se odnosi na preuzimanje simbola i simbolike iz šireg spektra masovne popularne kulture.


Druženje sa "To Love Is To Live", prvim samostalnim albumom Jehnny Beth iz Savagesa, nije ugodno, jer ostavlja gorak okus u ustima i još teži kamen u trbuhu. Nisu to lijepe nježne pjesme uz koje bismo mogli provesti ugodnu večer, nego su poziv na buđenje koje nam je nužno, bez obzira na to koliko uspavani bili. Srednji prst patrijarhatu, katolička grižnja savjesti, osjećaj nemoći i očaj teme su kojima se, između ostalog, bavi Jehnny, koja ne želi pjevati o ljubavi, bar ne onoj koja ne ostavlja ožiljke na duši. Priče i pjesme o agoniji zvanoj život i civilizaciji koja jurca u propast.


Album u prijevodu nazvan "Nasljednici Kaina", čiju naslovnicu krasi grafika Gustava Doréa, odlično je štivo koje ulazi u uho zbog nenametljive produkcije koja slušatelja ne odbija, nego kao da ga želi natjerati da pomnije posluša o čemu Kaseem Ryan repa. A možete si i zamisliti o čemu je album koji se tako zove. Iskreno, zaželjeli smo se kvalitetnog i nezavisnog hip-hopa jer, kada se te dvije stvari poklope, rap-glazba je najdivnija u svoj svojoj ljepoti i nudi konzumentu toliko različitih puteva kojima može kročiti da je to nepodnošljivo.


Možda su Casablancas, Valensi, Fraiture, Moretti i Hammond Jr. nešto i sami naslutili kad su pripremali ovakvo izdanje prije pojave korone, jer se doima kao da im je posljednje, uz Julianovu liriku krcatu rezignacijom, pomirenjem sa sudbinom (i sudnjim danom, u podtekstu, valjda), koliko god u njemu preostalo ljubavi za stare ljubavi i za staro društvo jer ga novo ionako ne podnosi. Album je zvukovno moćan sa svojim retro post-punk-new-wave-garage-rock i synthe-pop referencama i kad je na rubu da skrene u banalnost.


Četvrto studijsko izdanje dvojca El-P i Killer Mike je potentan, precizan, moderan, iskren, brutalan i agresivan album, čija uvjerenja, ideje, mišljenja i svjetonazor dokazuju kako je snimljen totalno u duhu vremena u kojemu živimo, koji vam neće dati mira, nego će vas natjerati da mu se neprestano vraćate i pozorno slušate što njih dvojica, ali i brojni gosti na albumu, imaju reći. Svih jedanaest pjesama Run The Jewelsa savršen je dokaz kako rap može istovremeno biti hitoidan i društveno osviješten. Žalosno je što smo svi mi, glazbenici, ali i njihova publika, to zaboravili.


U svijetu jeftinih senzacija, prizemne kulture i nekulture, trendova i hypeova svakojakih vrsta, smeća i nesreća unutar i izvan zapadnjačkog korporativnog glazbenog biznisa, čuti i vidjeti Lovebites na djelu, bilo u formi audioizdanja, bilo u videospotovima ili pak na snimkama s nekog koncerta, jedinstven je užitak bez zadrške, jednak onome kakav vas pogodi, recimo, u vrijeme i nakon gledanja nekog od filmova Sion Sona, Takashi Miikea ili dok pokušavate proniknuti u magiju japanske mange i anime, unikatnog svijeta autentične i samosvojne estetike i poetike.


Svaki susret s Wolf Paradeom je poput odlaska na pivo s prijateljima koje poznajete nekoliko desetljeća. Sve priče već smo stotina puta pretumbali, sjećanja na zajedničke trenutke odavno smo pretvorili u legende, cinični smo i sarkastični jedni prema drugima, a, opet, ti trenutci provedeni s njima jedna su od onih stvari koje moj život čine ispunjenim. Spencer Krug, Dana Boeckner i Arlen Thompsons, srećom, još uvijek zvuče kao supijani glazbenici koji pokušavaju svojim sintićima, gitarama, bubnjem i basom stvoriti nešto za pamćenje.


Kad se radi o preobrazbama, mijenama stila i stava u glazbi i umjetničkim pokretima koji inspiriraju, u usporedbi s norveškim velikanima (i veteranima) Ulver (Vukovi) David Bowie doima se kao puki konzervativac. Album "Flowers Of Evil" fascinantna je posveta koliko Charlesu Baudelaireu toliko i Shūzōu Oshimu, japanskom manga majstoru. Od uvodne "One Last Dance" do završne "A Thousand Cuts" Ulver ponovno briljiraju.


Dvanaest novih pjesama toliko je zarazno, moderno i beskompromisno u svemu što nam Arca želi poručiti svojim idejama koje šamaraju konkurenciju, koristeći se prošlosti elektroničke glazbe kao ishodištem svoje odiseje, koja očito ne misli posustati. Arca od svojeg debija "Xen", preko "Mutanta" i "Arce", nailazi samo na pozitivne kritike, no nikada nije bila ovoliko zanimljiva, raznovrsna i, što je najvažnije, pristupačna.​


Vermilia stiže iz Finske, i možda ćemo pretjerati s pohvalama, ali kad netko napiše, sklada i na finskom otpjeva takvu magičnu stvar kakva je uvodna pjesma, naslovljena "Hauras, Kuollut, Kaunis", onda je posve jasno da se radi o istinskoj, unikatnoj glazbenici i umjetnici ne samo nordijskog, sjevernjačkog kruga nego i šire, svjetskog značenja. Kalevala odsad ima soundtrack kakav i zaslužuje.


Evokativno hipnotički norveški post-punk-wave Karla Mortena Dahla pod pseudonimom Antipole. Ovaj je album fascinantni remiks prethodnog izdanja "Radial Glare" (2019.), no sad u dodatno iznijansiranim pjesmama u kojima glasnije participiraju Dahlovi redoviti suradnici Paris Alexander i Eirene. Ritam je zarazan, sintesajzeri magični, a atmosfera kao iz druge dimenzije. Hladan sjever topla srca!


Shabaka Hutchings (Sons Of Kemet, The Comet Is Coming) u ovome je bendu okupio sedam južnoafričkih glazbenika i stvorio album na kojemu slušatelj može pronaći mnoštvo glazbenih slastica. "We Are Sent Here By History" meditacija je o ratu, smrti i otporu koji su stvorili prema svijetu u kojemu danas živimo. Na slušatelju je, odnosno na svima nama, da naučimo lekciju kako sljedeći put stvari opet ne bi otišle u krivom smjeru.


Slušajući "Fetch the Bolt Cutters", bezbroj puta ćete se uhvatiti kako vam se na desnoj strani lica zadržao osmijeh. Jer od prve, kabaretski vesele, ali i mračne, "I Want You to Love Me", koja na klaviru nosi melodiju i njezine animalne zvukove koje proizvodi dok pjeva, do posljednje jezovito intimne "On I Go" ovo je jedna neočekivano iskrena priča o ljubavi i ostalim katastrofama koju vam Fiona Apple želi otpjevati.


Kao prvo, prepoznatljivi su po tome što su Grci, daklem tradicija im je u krvi, a sirtaki u srcu. Kao drugo, nevjerojatno su vješti u spajanju grčkog melosa sa zapadnjačkim rock-elementima na razmeđu trivijalnosti i pompoznosti. Treća važna osobina VIC-a jest njihovo skladateljsko umijeće, koje i temama većim od života udahnjuje narativnu pristupačnost unutar jednostavnih, ali sugestivnih aranžmanskih rješenja.


Iza tajanstvenog pseudonima Sault krije se britanski kolektiv koji nas je ove godine oduševio dvama moćnim albumima u kojima miksaju svu glazbu koje se možete dosjetiti. Moćna, potentna djela koja progovaraju o svim nepravdama protiv kojih se trebamo boriti, a ne zabijati glavu u pijesak tražeći crve koji su već odavno nagrizli ovu civilizaciju, koja ima lažne nade u budućnost, istovremeno nudeći slušatelju nadu i utjehu za bolje sutra.


Sjećate li se uopće dobrih starih vremena kada vaš dnevni boravak nije morao biti nadomjestak subotnjim plesnjacima? Na petom albumu Róisín Murphy poziva nas da joj se pridružimo na eskapističkom putovanju u utopijski svijet gdje zadovoljstvo i fantazija idu ruku pod ruku. A u tom utopijskom svijetu glazba je ono što bi nas trebalo održati živima, zbog koje ćemo provoditi besane noći tražeći utjehu koju ne nalazimo u "stvarnom" svijetu.


Savršeni trendovski (synthwave) pop-album koji u svom minimalizmu baštini i punk, i post-punk, i tzv. tamni zvuk s početka 80-ih prošlog stoljeća, i darkwave, i britanski synthpop. Sve se to načelno može percipirati i kao ordinarni retro, cijepljen od bilo kakve originalnosti, no magična privlačnost Vandal Moon pjesama temelji se na autorskoj kompetentnosti i emocionalnom učinku. Crni poljubac prije kraja svijeta...


Mračniji i kompleksniji album od prvijenca "Dongrel", novo izdanje mladih Dublinaca subverzivnije je i moćno djelo koje od slušatelja traži da iziđe iz svoje zone ugode i prihvati činjenicu kako smo možda na putu bez povratka. "A Hero's Death" je hrabar i uspjeli iskorak prema novim spoznajama o nama samima, jer uvijek je ljepše sebe prepoznati u nečijoj pjesmi nego si priznati da si postao nihilistički licemjer, kakve si oduvijek prezirao.


A. A. Williams jedna je od trenutačno najvećih kantautorskih nada u žanru dark-folk-rocka, odnosno death-gospela, oliti "tamnog zvuka" dekoriranog s ponešto metal i post-rock elemenata, koji savršeno odgovara ne samo njezinu autorskom pismu nego i liku (pojavi). Dama u crnom, sudeći prema novom LP-ju "Forever Blue", kompletna je glazbenica dojmljive "egzorcističke lirike" i savršene eterično-elegične vokalne interpretacije.


Za sve je kriv taj jedan od najljepših singlova godine imena "Lost Day", koji nas je uveo u prekrasni svijet jednog benda iz Oklahome. Dramatičan, ranjiv, teatralan, filmski, sanjiv i, ono najvažnije, gotovo bez prosječne pjesme, četvrti album Other Livesa oduševljava slušatelja svojim aranžmanima i idejama kakvih se, primjerice, neki drugi dragi nam bendovi, koje namjerno ne želimo imenovati, nisu sjetili već nekoliko izdanja.


U puna dva sata "Éons" Neptunian Maximalism povezuju teške tribalne ritmove s meditativnim drone trenutcima dok u svojevrsnom free-jazz ludilu isporučuje konceptualnu ideju probocena - postljudskog svijeta u kojemu vladaju superinteligenti slonovi. Zamislimo li raspojasane Sunn O))) koji obrađuju Johna Coltranea, još uvijek nismo ni blizu atmosfere koju stvaraju Belgijci Guillaumeom Cazaletom i Jean-Jacquesom Duerinckxom.


Oni dolaze iz Japana, njihova glazba je uznemirujući spoj anarhizma, eklekticizma i soničnih gitara koje u jednom trenu koračaju mračnom stranom post-rocka, a već u sljedećem istu tu pjesmu uljepšaju nekakvim dub-ritmovima. Zamislite si otuđenost Killing Jokea koji su otkrili Asian Dub Foundation, bas-dionicu Fugazija koji presviravaju Ministry u svemiru, gdje je sve dopušteno, pa i lajanje na bubnjara.


Dobiti prvi samostalni studijski album četiri i pol godine nakon smrti nije baš uobičajeno na glazbenoj sceni, više je bizarno i gotovo nadrealno, kao u slučaju pokojne Julie Liane Stanbridge, poznatije kao Aleah. Sve pjesme na ovom postumnom izdanju dokazuju njezin fascinantni singer/songwriterski opus, autorski i izvođački talent koji ostavlja bez riječi, uz naklon do poda, dok poneka suza žalosnica curi niz lice svakom njezinu fanu.


Triángulo de Amor Bizarro, taj čudnovati galicijski postpunk bend, nazvali su se prema pjesmi New Ordera, čiju baštinu čuvaju u svojem zamku i dijele ju samo zainteresiranim slušateljima. Prvih desetak godina nismo bili među njima, no od našeg slučajnog susreta njihov iskren spoj shoegazea, postpunka, industriala, neopsihodelije, noisea, indiea i najljigavijega popa postao je neizostavni dio naše glazbene biblioteke.


Nakon pet godina na sceni Eric Whitney aka GhosteMane nametnuo se kao relevantni autor, rapper i singer/songwriter, sklon koketiranju s nizom žanrova uključujući noise-rock, black-metal, industrial, hardcore-punk i dance-elektroniku, pri čemu je umnogome postao sinonim i za trap-metal, koji je u mainstreamu kurentna roba. Razorni američki trap-metal i više nego prikladan za opaka i bijesna vremena u kojima živimo i umiremo.


Neobvezno zabavan, glazbeno hrabar, čak i pomaknut prema undergroundu, soul koji nam Sean Bowie isporučuje rijetko smo imali prilike sretati, a njegova ludost-hrabrost daje ovom izdanju poseban šarm. Lud, britak i beskrajno zaljubljen u sebe, Yves Tumor baš je zabavan tip i ima odličan novi album na kojemu je dvanaest zaraznih pop/soul/psihodeličnih refrena koje nećete prestati pjevušiti.


Novi album australskih hard rock-veterana posveta je preminulom bratu Malcolmu Youngu, "odrađena" s mnogo energije, poleta i svježine, uz vrlo dobar ukupni dojam što se tiče novih pjesama i povratka benda u preostaloj živoj postavi iznova s Brianom Johnsonom, Philom Ruddom i Cliffom Williamsom, uz glavnog pokretača svega, legendarnog Angusa Younga, i dalje, naravno, u kratkim hlačicama, i sa 65 godina na plećima.


The Midnight, odnosno Jamison Tyler Lyle i Tim Daniel McEwan, prerasli su dječje bolesti od kojih je bolovala njihova karijera i zakoračili prema adolescenciji, u kojoj su pronašli vrelo s kojega dolazi 15 sjajnih pjesama njihova posljednjeg studijskog albuma. Synthwave album koji se bavi romantikom, izgubljenim ljubavima i nostalgijom dok kričavim ružem ispisuje ljigave poruke preko ogledala.


Bristolski black-metalci Svalbard proveli su prvih osam godina karijere tražeći svoj zvuk, negdje na razmeđu ljepote i brutalnosti, sirovosti i katarze koju ćemo doživjeti jednom kad objeručke prihvatimo činjenicu kako je svijet u kojemu živimo brutalno i nehumano mjesto. O takvom svijetu, ali do najsitnijih detalja i o najvećim gadostima, pjevaju Svalbard na svojem moćnom trećem albumu.


Dugo smo joj se odupirali, bezobrazno zanemarivali sve hvalospjeve kojima su je obasipali mediji s obje strane Atlantika. A onda smo popustili, i dobro da jesmo, jer osmi, ali i deveti album Taylor Swift, pružaju neopisivo zadovoljstvo slušatelju koji je spreman otvoriti vrata svojeg doma i pustiti ju da vas raznježi, nasmije, oduševi i rasplače. Zbog Taylor smo i proširili ovaj izbor na neobičnu brojku, 33, jer ne možemo ju prestati slušati od onog trenutka kada smo spustili gard, odnosno, prestali biti snobovi.


Na svojem prvom samostalnom albumu britanski jazz glazbenik Moses Boys uspješno nam je pokušao "prodati" džez-improvizaciju, iako je zapravo sve na "Dark Matter" izdanju savršeno orkestrirano i oragnizirano. No, na našoj se listi našao prije svega zbog činjenice da mu je album inteligentno eklektično putovanje kroz povijest otočke glazbe, na kojemu se povijest, daleka, ali i bliska, susreće s budućnošću u kojoj će, nadamo se, sva glazba biti ovako odvažna i hrabra.