Anđela VIDOVIĆ/Saša DRINIĆ

Kada je Tracey Crouch postala prvom ministricom usamljenosti u Velikoj Britaniji, sve se više počela osvještavati nužnost intime, bliskosti, ali i boli u svakodnevnom životu. Riječ je o našoj nutrini, nečemu što ne možemo tek tako ‘‘popraviti‘‘. &TD-ova ‘‘Kad tad‘‘ u režiji mlade Marine Pejnović nastala je prema duhovitim zapisima s Facebooka iz cvjećarnice Ide Jurjević. Ta mala cvjećarnica na trešnjevačkom placu postaje sjecištem različitih karaktera, emocija i humornih epizoda obilježenih osobnim komentarima. Na tim su fragmentima glumice Mia Biondić, Nataša Kopeč i Ivana Krizmanić tehnikom improvizacija gradile tri ženska lica u različitoj dobi, koja će se prema kraju predstave stopiti u jedno. Svaka nesebično donosi osobnu perspektivu u ispovjednom modusu.

Iako su u izvedbi razvidni dramaturški problemi, mlada glumačka snaga daje sve od sebe iznoseći različite mete prosuđivanja. Kopeč ne želi zauzimati mnogo prostora, Biondić mora biti vesela premda je izgubljena i poražena, a Krizmanić izražava buntovništvo naspram nametnute krivnje. Prevladava klaustrofobija na sceni natrpanih kovčega (Igor Pauška), ali i u samim licima. Olakšanje nastupa tek kad se priče podijele.
‘‘Kad tad‘‘ uz suvremenu i ne isključivo žensku usamljenost, bol i gubitke, postavlja i pitanje kako u današnjem društvu polarizacija (karijera/ne-karijera, majka/ne-majka) ne izgubiti sebe ako odbijemo igrati prema zadanim pravilima nametnute krivnje. Dramaturški zapetljana, no glumački iznimno nijansirana predstava.
Nezavisni Teatar to go, osnovan 2014., jedna je od onih vrijednih, neumorno entuzijastičnih umjetničkih organizacija koje obogaćuju zajednicu. Uz Filmsku rundu do sada su producirali nekoliko predstava za djecu i odrasle. U ‘‘Majstorima‘‘, nastalima u suradnji s Hrvatskim kazalištem Pečuh, ogledaju se sve vrline i mane domaće nezavisne scene. U postavljanju semafora na prometnici, šegrt (Dejan Fajfer) i šef (Goran Smoljanović) nailaze na bezbroj karakternih i situacijskih prepreka u kojem živo sudjeluju djeca pomažući u prvom redu šegrtu. Predstava se tako neizostavno gradi s publikom. Njezina se mana ogleda u igri na sigurno i predvidljivosti te pokojim dramaturškim nezgrapnostima. S obzirom na materijalne i tehničke uvjete, nezavisna scena rijetko ima ‘‘luksuz‘‘ građenja, razvijanja i eksperimentiranja te se stoga valja veseliti vremenima kada će se to napokon promijeniti.
Punoljetni OLJK u svom knjiškom programu ima zrelo ukoričenje - "Glumačko sazrijevanje" glumice Mire Perić.
- Pisala sam desetak godina, samo u trenutcima nadahnuća, jer si to mogu dopustiti. Ovakva mi je knjiga nedostajala za vrijeme studija, jer nismo imali literaturu kroz koju progovara glumac sa svojim iskustvom - kaže autorica.
Knjiga odgovara na bazična pitanja tko je glumac, tko je njegov lik, tko je kada lik, a kada privatna osoba. Zanimljivo je da uz autoricu koja piše u 1. licu jednine redatelji govore o lutkarstvu, a glumci o glumi.
- Molila sam kolege da sa mnom razgovaraju o glumi, jer mislim da je to važno. Ja, pak, pišem u 1. licu i tako se duhovno ogoljujem. To nije nimalo lako, ali rekla sam si: ‘Perićeva, ti to možeš i trebaš baš sad‘ - iskrena je glumica.
Na kazališnim daskama odigrala je više od sto uloga, a publika pamti i njezinu duodramu "Hana i Hana".
- Kada me pitaju zašto gluma, uvijek kažem da ne znam. Vodila me uvijek neka nadnaravna sila, a kao mala voljela sam osjećaj boli. To mi je bilo zanimljivo promatrati i shvatila sam da moram ići tim putem - otkriva Perić.
Izdavač knjige je Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti, a recenzenti redatelji Joško Ševo i Robert Raponja.
- Naslov knjige otkriva jedan dugotrajan proces, jer u svakom od nas čuči znatiželjno dijete koje razotkriva svijet oko sebe - kaže Raponja.