Novosti
INTERVJU: OLJA DRUŽIĆ LJUBOTINA

Zapošljavanje je ključna karika u izlasku iz beskućništva, ali na razini sustava taj problem nije riješen!
Objavljeno 29. travnja, 2017.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: BESKUĆNIŠTVO U HRVATSKOJ (I.)

Tek kad ostaneš bez doma, shvatiš da su brave na svemu!

BESKUĆNIŠTVO U HRVATSKOJ (II.)

Lora Vidović: Treba nam nacionalna strategija o beskućništvu

Koliko god beskućnici i beskućništvo bili marginalizirana tema, nepobitno je da taj problem postoji. Što kažu provedena istraživanja, pitali smo doc. dr. sc. Olju Družić Ljubotina, s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu?

- Imala sam priliku prije nekog vremena čuti izjavu jednog bivšeg ministra iz resora socijalne skrbi da beskućništvo u Hrvatskoj “nije ozbiljan problem”, s obzirom na to da brojčano nije znatno zastupljen. No, kao što je poznato, je li neki problem “ozbiljan”, ne određuje jedino njegova incidencija, odnosno brojčana zastupljenost, nego i težina problematike. A beskućništvo po svojoj težini i složenosti u brojnim aspektima zasigurno možemo ubrojiti u sam vrh socijalnih problema. Beskućništvo je oblik ekstremnog siromaštva koji podrazumijeva nemogućnost osiguravanja osnovnih životnih potreba. To znači da su beskućnici često izloženi gladi ili prehrani niskih energetskih svojstava, koju karakterizira manjak vitamina, što može prouzročiti pothranjenost i utjecati na kognitivne i tjelesne sposobnosti. Oni nemaju sredstava za podmirenje potreba za odjećom, obućom i lijekovima. Narušeno zdravlje i bolest utječu pak na radnu sposobnost osobe i to je začarani krug iz kojeg je teško izići bez sustavne podrške i zainteresiranosti društva, odnosno politike i stručnjaka.

I meni se čini da se o toj temi premalo govori, iako je senzibilitet društva nešto veći nego prije, na primjer, deset godina. S druge strane, ovo jest problem kojem nije posvećena dovoljna pažnja onih koji donose politike na razini različitih sustava koji su važni za život ove ranjive skupine naših sugrađana. To su sustavi socijalne skrbi, zdravstva, rada i mirovinskog sustava. Oni koji najviše govore o ovom problemu aktivisti su iz različitih udruga, humanitarnih i vjerskih organizacija, koji udruženi u Hrvatsku mrežu za beskućnike upozoravaju na ovaj problem i osvještavaju donositelje socijalnih politika u kojem je smjeru i na koji način potrebno podržati beskućnike.

Često se znalo čuti kako nema po dataka ni istraživanja o beskućništvu u Hrvatskoj, koja su potrebna da bi se na osnovi njih mogle planirati jasne mjere prema ovim ljudima?

- Upravo kako bi se premostile nedostatne empirijske spoznaje, koje u konačnici mogu poslužiti u kreiranju modela podrške beskućnicima na nacionalnoj i lokalnim razinama, Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu u svojstvu partnera na projektu “ReStart - podrška beskućnicima za ulazak na tržište rada”, čiji je nositelj bio Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom Grada Zagreba, proveo je prvo sveobuhvatno istraživanje o beskućništvu u Hrvatskoj. Dakle, uloga je našeg Studijskog centra socijalnog rada bila dati stručni i znanstveni doprinos definiranju modela podrške beskućnicima. Istraživanje je provedeno 2015. i 2016. godine, pri čemu smo proveli anketno istraživanje “licem u lice” s 266 beskućnika, kao i 28 dubinskih intervjua. U istraživanju su sudjelovale osobe koje su smještene u svih 14 prihvatilišta/prenoćišta u Republici Hrvatskoj, korisnici dnevnih boravaka za beskućnike, stambenih zajednica, kao i oni koji žive u prostoru koji nije adekvatan za stanovanje (napušteni prostori, skladišta, podrumi, tavanski prostori zgrada itd.). Obuhvatili smo čak 72 % svih beskućnika koji su u trenutku istraživanja bili smješteni u prihvatilištima/prenoćištima u Hrvatskoj. Pokazalo se da su beskućnici u Hrvatskoj većinom muškarci (81 %), prosječne dobi 52 godine. Većina njih ima srednje strukovno obrazovanje, a njihova zanimanja uglavnom su iz područja industrijske ili obrtničke djelatnosti. Četvrtina beskućnika je bez ikakvog zanimanja. Većina ih je samaca ili razvedenih, pri čemu više od polovine njih ima prosječno dvoje punoljetne djece. Prosječna dužina beskućništva je pet godina, a najveći udio sudionika je u statusu beskućnika do tri godine. Većinom su beskućnici prije bili podstanari, živjeli su u stanovima s prosječno tri prostorije i prosječne površine od 64 m2. Najviše beskućnika uzdržava se primajući jednokratnu naknadu u Centru za socijalnu skrb, zatim od povremenih poslova i zajamčene minimalne naknade, ali i skupljajući boce. Njihov prosječni mjesečni prihod nešto je iznad 1000 kuna.

Što se tiče njihova radnog statusa i iskustva, pokazalo se da je većina nezaposlena posljednjih deset godina, a prosječna duljina radnog staža iznosi 14 godina. Također, većina ih je prijavljena na Hrvatski zavod za zapošljavanje i nije imala priliku pohađati bilo kakve edukacije, prekvalifikacije, tečajeve ili seminare s ciljem lakšeg pronalaska posla. Pokazalo se da velik broj njih aktivno traži posao, a gotovo njih 80 % nije nikada dobilo ponudu za posao. Kao glavne razloge nezaposlenosti navode manjak poslova u regiji u kojoj žive, ali i stav poslodavaca da ne žele zaposliti beskućnika. Kao glavni problem navode, naravno, nedostatak novca za osnovne životne potrebe, a odmah iza toga ističu probleme nepostojanja razumijevanja i podrške društva, osjećaja nevidljivosti i narušenog dostojanstva, raskida komunikacije s obitelji i narušenog zdravlja.

Problem je i zdravlje, jer živjeti na ulici ostavlja traga...?

- Svaki treći beskućnik procjenjuje svoje zdravlje lošim. Pokazalo se da svaki treći beskućnik ima tešku fizičku ili kroničnu bolest, a svaki četvrti ozbiljnije teškoće mentalnog zdravlja. Kada smo ih pitali što im je najpotrebnije, navodili su prije svega, očekivano, rješenje stambenog pitanja. U Hrvatskoj nema sustavne stambene politike koja bi se doticala i problema beskućništva. U mnogim europskim zemljama postoji vrlo jasna stambena politika usmjerena ciljano prema beskućništvu. Jedan od takvih primjera je usluga “stanovanje prvo” (engl. housing first). To je model koji beskućnicima omogućuje samostalno stanovanje sa sigurnošću stalnog najma, a stanovanje se onda kombinira s pružanjem psihosocijalne podrške, liječenja ili pružanjem drugih usluga koje su im potrebne. Dakle, logika je da je osobama potrebno prvo namiriti ključnu potrebu - stanovanje, koja im donosi mir i sigurnost, a onda se pružaju ostale usluge. Nakon potrebe rješavanja stambenog pitanja slijedile su potrebe vezane uza zdravstvenu skrb, s naglaskom na stomatološku njegu. Također su visoko rangirali potrebu za podrškom u pronalasku posla i za pravnom pomoći. Kao ključnu kariku za izlazak iz siromaštva vide prije svega pomoć i podršku države i društva u rješavanju problema stambenog pitanja i pronalaska posla. U Hrvatskoj, naime, ne postoje aktivne mjere zapošljavanja beskućnika. Zapošljavanje je, logično, ključna karika u izlasku iz beskućništva. Iako ponegdje postoji praksa podrške beskućnicima za uključivanje na tržište rada, to je dosta sporadično i često ovisi o kapacitetu, volji i senzibilitetu pružatelja pomoći beskućnicima. No na sustavnoj razini taj problem nije riješen. Unatoč vrlo teškoj životnoj situaciji i često puta postojanju osjećaja usamljenosti i bespomoćnosti, kada smo pitali beskućnike kako procjenjuju kada će uspjeti izići iz tog statusa, njih više od 70 % odgovorilo je kako vjeruje da će to uspjeti u idućih 12 mjeseci.

Navedene spoznaje iz istraživanja mogli bismo dugo obrazlagati, no vidljivo je da se zapravo radi o ljudima koji su nekad živjeli tzv. konvencionalnim životom, imali su obitelj, djecu i bili zaposleni. Ono što se pokazalo rizičnim faktorom jest nesigurnost stanovanja, s obzirom na to da je najviše njih živjelo u podstanarstvu, a u kombinaciji s razvodom braka, narušenim zdravljem i gubitkom posla dogodio se pad u beskućništvo.

NOVI OBLICI POMOĆI

Istraživanje daje niz preporuka i rješenja. O čemu se radi?

- Cjelokupno istraživanje, u kojem su prikazani rezultati i preporuke, objavili smo u okviru istog projekta 2016. godine u knjizi “Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj”, koju uz mene potpisuju i docentice Marijana Kletečki Radović i Jelena Ogresta. Ključna intencija ovog istraživanja i objedinjavanja spoznaja i preporuka u knjizi bila je da posluže kreatorima socijalne politike koji se bave područjem beskućništva kao temelj i smjer u osmišljavanju ciljanih mjera prema beskućnicima. Konačno imamo sveobuhvatno istraživanje u koje nisu bili uključeni samo beskućnici, koji ipak najviše znaju o beskućništvu i najmjerodavniji su upozoriti s kojim se problemima suočavaju, nego su bili uključeni i pružatelji usluga za beskućnike na razini cijele Hrvatske.

Polazeći od činjenice da još uvijek ne postoji sveobuhvatan i koordinirani sustav podrške beskućnicima, zatim od definiranih ciljeva u nacionalnim strateškim dokumentima vezanim uz borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti koji se odnose na ranjive skupine te uzimajući u obzir nalaze ove istraživačke studije i izvještaja o mapiranju socijalnih usluga za beskućnike, predložili smo niz preporuka za ublažavanje i suzbijanje beskućništva te kreiranje cjelovitih politika prema beskućnicima. Jedna od ključnih je osiguravanje smještaja, adekvatnih stambenih uvjeta i novih oblika stanovanja za beskućnike. Naime, posljednjih desetak godina dogodili su se znatniji pomaci u osiguravanju smještaja beskućnicima osnivanjem prenoćišta ili prihvatilišta u hrvatskim gradovima i podizanjem razine kvalitete smještaja. Unatoč tome, potrebno je u skladu s praćenjem broja beskućnika i procjenom potreba i nadalje osiguravati smještajne kapacitete na teritoriju cijele zemlje, posebice uzimajući u obzir potrebu osiguravanja kreveta i stambenog prostora za žene beskućnike. Također je potrebno podizati standarde kvalitete stanovanja, odnosno osiguravati adekvatne stambene uvjete u prenoćištima/prihvatilištima koji omogućuju dostojanstveno stanovanje i ispunjavanje životnih potreba beskućnika. Potrebno je razvijati nove oblike stanovanja za beskućnike kao što su stambene zajednice kao model podrške pri izlasku iz prenoćišta/prihvatilišta i prvi korak k osamostaljivanju i izlasku iz statusa beskućnika. Stanovanje u stambenim zajednicama trebalo bi biti upotpunjeno pružanjem sveobuhvatne stručne psihosocijalne podrške i podrškom za uključivanje na tržište rada osposobljavanjem za rad (dodatno obrazovanje, prekvalifikacija) i zapošljavanjem. Sljedeća važna preporuka je poticanje beskućnika za aktivno uključivanje u tržište rada. Naime, mjere i aktivnosti trebaju biti usmjerene na sustavnu podršku beskućnicima za ulazak na tržište rada, što podrazumijeva koordiniranost sustava i znatniji angažman Zavoda za zapošljavanje, posebice u obrazovanju odraslih i osposobljavanju za zanimanja tražena na tržištu rada. Beskućnici su većinom osobe bez kvalifikacije ili one obrtničkih zanimanja za koja ne postoji potražnja na tržištu rada. Također, radi se o osobama koje su dugotrajno nezaposlene i koje su izgubile dio vještina koje su nekada posjedovale. Stoga je potrebno s ciljem uključivanja na tržište rada razviti i osigurati usluge i aktivnosti usmjerene na osnaživanje radnih sposobnosti beskućnika. Potrebno je razvijati programe usmjerene unapređivanju osobnih i radnih vještina beskućnika u kojima bi se oni osposobljavali i osnaživali za, primjerice, pretraživanje ponude i potražnje radnih mjesta, pisanje životopisa i javljanje na natječaj za posao, unapređivanje ili usvajanje samoprezentacijskih vještina i slično. Također to su podizanje razine radnih vještina beskućnika rehabilitacijom postojećih vještina i kvalifikacija, osposobljavanje za konkretne poslove za kojima postoji potražnja na tržištu rada, prekvalifikacija ili druge vrste obrazovanja za odrasle. Beskućnicima koji aktivno rade na pronalasku zaposlenja potrebno je pomoći u osiguravanju konkretnih čimbenika vezanih uz samoprezentacijski aspekt, kao što je, primjerice, osiguravanje adekvatne odjeće i obuće za razgovor s potencijalnim poslodavcem odnosno za radno okruženje. Kao jedan od oblika zapošljavanja potrebno je razvijati socijalno poduzetništvo, koje ima za svrhu integraciju i uključivanje u tržište rada društveno ranjivih skupina. Senzibiliziranjem šire društvene javnosti i poduzetnika o problemu beskućništva i ranjivosti koja proizlazi iz nezaposlenosti potrebno je potaknuti djelovanje poduzetnika koji prepoznaju društveni problem i na profesionalan, inovativan i održiv način organiziraju područje rada u kojem će svoj uspjeh valorizirati kako ostvarivanjem profita tako i utjecajem na društvene promjene, odnosno životnu situaciju beskućnika.

POSTOJE RJEŠENJA

Što činiti da se broj beskućnika ne povećava, a sadašnji prestanu biti bez doma, stana, posla...?

- Socijalno poduzetništvo treba promovirati, poticati i potpomagati financijskom podrškom pružateljima usluga skrbi o beskućnicima (udrugama civilnog društva, vjerskim ili humanitarnim organizacijama, javnim ustanovama) u inicijalnom pokretanju konkretnih poduzetničkih aktivnosti. Također, potrebno je poticati osnivanje socijalnih zadruga i projekata socijalnog poduzetništva kod malih i velikih gospodarskih subjekata s naglaskom na uključivanje i radno aktiviranje beskućnika. Također je potrebno poticati pružatelje usluga skrbi o beskućnicima, odnosno prenoćišta/prihvatilišta, na razvijanje novih oblika socijalnih usluga za beskućnike usmjerenih na njihovo zapošljavanje. To se posebno odnosi na razvijanje programa socijalnog poduzetništva kojima se može ostvariti profit za reinvestiranje i osiguravanje novčane naknade (plaće) za beskućnike. S obzirom na to da se u razgovoru s najvećim brojem beskućnika pokazalo da im je velik problem isključenost iz društva i nedostatak podrške, nužno je osigurati na sustavnoj razini sveobuhvatnu psihosocijalnu podršku i pomoć beskućnicima. Potrebno je u prenoćištima/prihvatilištima, stambenim zajednicama i dnevnim boravcima osigurati profesionalne stručnjake koji mogu pružati kvalitetnu psihosocijalnu pomoć - socijalne radnike i psihologe, te zajedno s korisnikom izraditi individualni plan promjene. Individualni pristup, tzv. pristup usmjeren na osobu, nužan je u radu s beskućnicima kao specifičnom skupinom korisnika, koja živi u ekstremnom siromaštvu, izložena je riziku socijalne isključenosti i stigmatiziranosti u društvu. Neke od preporuka odnose se i na nužnost osiguravanja besplatne pravne pomoći, primjerice, ugovorima o suradnji između pružatelja usluga skrbi o beskućnicima i odvjetničkih ureda, Pravne klinike i sl.

Problem zdravlja jedan je od gorućih problema znatnog broja beskućnika te je jedna od preporuka i osiguravanje boljeg pristupa zdravstvenim uslugama i podizanje razine zdravstvene zaštite. Unutar svih pružatelja usluga smještaja za beskućnike nužno je osigurati primarnu zdravstvenu njegu, a za one koji nisu zdravstveno osigurani, odnosno onima koji nemaju svog liječnika, ovlastiti jednu zdravstvenu ustanovu odnosno ambulantu unutar lokalne zajednice za trajnu besplatnu zdravstvenu zaštitu beskućnika. Važno je povećati razinu dentalne skrbi i omogućiti besplatan popravak zuba dodatnim programima zdravstvene zaštite ranjivih skupina. Ono što je preduvjet da bi se uopće promjene mogle dogoditi u smislu prevencije beskućništva odnosno što ranijeg izlaska iz tog statusa jest senzibilizacija stručne i opće javnosti. Rezultati ovog istraživanja pokazali su da je jedan od velikih problema s kojima se beskućnici susreću osjećaj da ne postoji dovoljna zainteresiranost i usmjerenost društva na teškoće s kojima se suočavaju. Stoga je važno poticati stručnjake i druge zaposlene u programima skrbi o beskućnicima na kreiranje i provođenje inovativnih, beskućnicima prilagođenih usluga i mjera, posebice onih usmjerenih na osnaživanje radnih sposobnosti i uključivanje na tržište rada.

BRIGA LOKALNE ZAJEDNICE

Beskućništvo u Hrvatskoj dugo nije bilo obuhvaćeno Zakonom o socijalnoj skrbi ni drugim zakonskim propisima, a beskućnici su većinom registrirani kao korisnici usluga sustava socijalne skrbi. Kako to komentirate?

- Beskućnici su tek prije šest godina prepoznati kao kategorija korisnika u Zakonu o socijalnoj skrbi pa su im do te, 2011., godine mnoge lokalne zajednice praktički pružale pomoć u prihvatilištima i prenoćištima gotovo bez zakonskog uporišta. No najviše zaslugom i zalaganjem udruga i organizacija koje se bave problemom beskućništva oni su bar u zakonu navedeni kao kategorija korisnika. Neke lokalne zajednice zaista se brinu o beskućnicima, kao i različite udruge, vjerske i humanitarne organizacije. Ipak, problem beskućništva nije dovoljno prepoznat od najviših struktura, onih koji donose zakone i strategije. Mi još uvijek nemamo neku konzistentnu politiku prema ovoj kategoriji ljudi. Uglavnom je sve prepušteno lokalnim zajednicama. Ono što je nepravedno i čini ogroman problem za osobe smještene u prihvatilištima jest odluka zakonodavca da u Zakon o socijalnoj skrbi iz 2013. godine unese odredbu prema kojoj beskućnici u prihvatilištima nemaju pravo na zajamčenu minimalnu naknadu. To znači da oni ne dobivaju nikakvu novčanu pomoć, osim ponekad jednokratnu naknadu. Tadašnji zakonodavac išao je logikom da su u prihvatilištima beskućnicima ispunjene osnovne životne potrebe (hrana, smještaj, odjeća i obuća) pa im stoga nije potrebna nikakva novčana naknada. To u realitetu znači da nemaju mogućnost, primjerice, kupiti autobusnu kartu i doći, na primjer, iz Velike Kosnice (prihvatilište Crvenog križa Grada Zagreba) do Zagreba, jer nemaju novca za to. Ako govorimo o traženju posla, oni opet nemaju kune u džepu da bi mogli doći do potencijalnog poslodavca, koji ne mora biti u istom gradu gdje su oni smješteni. U razgovoru s beskućnicima doznali smo i da je za neki potencijalni posao potrebna određena odjeća, koju si oni ne mogu priuštiti jer nemaju nikakav izvor novčanih primanja. Neke beskućnice su navodile da ne mogu posjetiti svoju djecu koja žive u nekom drugom mjestu, jer nemaju pravo na novčanu pomoć pa ne mogu kupiti, primjerice, autobusnu kartu. Korisnicima prenoćišta nisu osigurane osnovne životne potrebe, s obzirom na to da oni samo prenoće u nekoj ustanovi pa imaju pravo na zajamčenu minimalnu naknadu. Ipak, zaslugom aktivista i djelatnika iz različitih organizacija, ali i lokalnih samouprava koje se bave ovom problematikom, vide se određeni pomaci i ova kategorija ljudi ipak postaje nešto vidljivija i kod zakonodavnih struktura koje utječu na mjere i politike.

Mnogi beskućnici žive bez zdravstvenog osiguranja, jer bez prebivališta nema ni zdravstvenog. Može li se to stanje promijeniti, i kako?

- Problem prebivališta bio je jedan od ključnih problema beskućnika do donošenja odredbe u Zakonu o prebivalištu 2012. godine kojom se rješava problem prijave prebivališta beskućnika. To znači da se mogu prijaviti na adrese ustanova ili drugih pružatelja usluga smještaja, no i to i dalje zna biti otežano. Ipak, većina nema više problem s ishođenjem osobnih dokumenata na osnovi kojih mogu ostvariti i različita druga prava, pa tako i zdravstveno osiguranje. No mnogi još zbog različitih razloga nemaju pristup adekvatnoj zdravstvenoj skrbi. Kao što sam već navela, bilo bi važno za sve osigurati primarnu zdravstvenu njegu, a za one koji nisu zdravstveno osigurani ovlastiti jednu zdravstvenu ustanovu odnosno ambulantu unutar lokalne zajednice za trajnu besplatnu zdravstvenu zaštitu beskućnika. No tu je potrebna međuresorna suradnja socijalne skrbi, zdravstva i lokalne zajednice da bi se postigao takav dogovor. To je iznimno važan aspekt, jer je jasno da je problem zdravlja vrlo izražen kod ovih ljudi.

BEZ TOČNE EVIDENCIJE

Koliko zapravo ima beskućnika u Hrvatskoj? Imate li takve podatke?

- To je vrlo često pitanje, na koje nije moguće jednoznačno odgovoriti. Jedan od razloga je problem evidentiranja ovih korisnika, jer postoji određeni broj onih koji nemaju regulirano prebivalište odnosno boravište. Također taj je broj gotovo nemoguće utvrditi jer postoje različiti načini definiranja beskućništva. Iz važeće definicije u Hrvatskoj vidljivo je da se problemu beskućništva pristupa s aspekta apsolutnog beskućništva, koje podrazumijeva uvjete u kojima ljudi nemaju krov nad glavom (nemaju tzv. fizički zaklon), koji spavaju na otvorenom, u vozilima, napuštenim zgradama ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. Kod relativnog beskućništva osobe imaju krov nad glavom (fizički zaklon), ali im nisu osigurani osnovni standardi zdravlja i sigurnosti kao što su adekvatna zaštita od elementarnih nepogoda, pristup pitkoj vodi i sanitarnom čvoru, osobna sigurnost, pravo vlasništva, mogućnost privređivanja itd.

Službeni relevantni podaci o broju beskućnika u Hrvatskoj ne postoje. Naime, prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz popisa stanovništva Republike Hrvatske iz 2011., evidentirano je 215 beskućnika. Iako se radi o službenim podacima Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske, već na prvi pogled vidljivo je da taj podatak nije relevantan i ne prikazuje realan broj beskućnika. Informatizacija sustava socijalne skrbi dovela je do stvaranja različitih baza o korisnicima i pravima koje ostvaruju, ali ne mogu se pronaći podaci koliko je beskućnika korisnika u sustavu socijalne skrb jer ih baze ne prepoznaju pod kategorijom beskućnika, nego primatelja određenih novčanih naknada. To je također problem koji će trebati rješavati kako bismo imali jasnu sliku bar o broju ovih korisnika unutar sustava socijalne skrbi. Postoje samo hipotetske procjene koliko je beskućnika u Hrvatskoj i kreću se od 1000 do 10.000. Oni koji procjenjuju da ih je 1000 uzimaju u obzir kapacitete svih prenoćišta i prihvatilišta u Hrvatskoj te “tamnu brojku” onih koji nisu evidentirani, jer nemaju prijavljeno boravište ni prebivalište te žive u ruševinama, na otvorenom, u napuštenim objektima i sl. Stručnjaci koji procjenjuju da ih je nekoliko tisuća pod beskućnicima podrazumijevaju i osobe koje imaju krov nad glavom, ali žive u neadekvatnim uvjetima (skučene sobice u podrumima ili tavanima zgrada, bez osnovne infrastrukture; u skloništima za žrtve obiteljskog nasilja; u prenapučenim stanovima i kućama i sl.).

TKO SU KRIVCI?

Može li se govoriti o objektivnoj i subjektivnoj odgovornosti za beskućništvo? Drugim riječima, može li se reći da su neki sami krivi za svoje beskućništvo, da su druge pak na to prisilile okolnosti (deložacije), treće nebriga države...?

- Kada se radi o siromaštvu, vrlo često oni koji govore o osobama koje žive u siromaštvu počnu vrednovati ove ljude iz konteksta jesu li sami krivi za svoju situaciju ili su krivi neki vanjski faktori. Riječ “krivnja” jedna je od najčešćih riječi koja prati siromašne ljude. Zato se vrlo često ovi ljudi osjećaju stigmatizirano, srame se svog položaja i nerijetko govore kako se osjećaju odbačenima od društva. To bi značilo da društvo na siromaštvo gleda kao na individualni, a ne društveni problem. Vrlo često naš vrijednosni sustav određuje na koji ćemo način promatrati siromašne osobe. Puno je toga “u očima promatrača” i naši stavovi, a osobito stavovi onih koji donose politike prema ljudima koji žive u siromaštvu, mogu znatno utjecati na njihov položaj. Prije 90-ih godina prošlog stoljeća beskućnika nije bilo mnogo, a uzroci su uglavnom bili vezani uz faktore problema mentalnog zdravlja ili boemskog života. No nakon rata, tranzicije i nesigurnosti na tržištu rada problem beskućništva postao je sve zastupljeniji i vidljiviji. Što se tiče objektivne i subjektivne odgovornosti za beskućništvo, naši su rezultati pokazali da su u najvećem broju strukturalni uzroci, odnosno objektivne okolnosti, doveli ljude u status beskućnika. Glavnim uzrocima beskućništva pokazali su se problemi nezaposlenosti i financijski problemi. Kod beskućnika najčešći su uzroci gubitak posla, posljedice rata, boravak u zatvoru, dugotrajna nezaposlenost i ovisnost o kockanju. Kod beskućnica su to smrt supružnika, zlostavljanje i zanemarivanje unutar obitelji te samohrano roditeljstvo. Kao uzroci tu su se pokazali i narušeno tjelesno zdravlje, narušeni obiteljski odnosi i nedovoljna obiteljska podrška u trenutku životnih problema. Beskućnici uzroke vide i u nedovoljnoj brizi države za najranjivije socijalne kategorije društva. Moje je mišljenje da je nedostatak obiteljske ili prijateljske podrške karika koja presuđuje o “padu” ljudi u beskućništvo.

(Doc. dr. sc. Olja Družić Ljubotina, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana