Smrt Veljka Kadijevića, bivšeg ministra obrane SFRJ, ali i čelnika JNA u vrijeme napada na Vukovar, Osijek, Vinkovce, Dubrovnik i druge gradove, jedna je u nizu onih koje su spriječile izvršenje pravde za zločine počinjene nad hrvatskim građanima tijekom Domovinskog rata.

Protiv Kadijevića, koji je umro u Rusiji, u Hrvatskoj su podignute tri optužnice za zločine protiv civilnog stanovništva - u Vukovaru, Osijeku i Bjelovaru. No sigurnost “majčice Rusije” nije dozvolila da ga se ovdje izvede pred lice pravde. U sjećanju će nam taj zločinac ipak ostati po jednoj tragikomičnoj situaciji. U vrijeme dok je vihor rata već naveliko puhao ovim prostorima, tijekom jednih od niza beskorisnih pregovora između sukobljenih strana, Kadijeviću je ispalo jedno staklo iz tamnih naočala, koje je neuspješno pokušao vratiti natrag.

Kadijević nikako nije jedini koji nije odgovarao za zločine koje su počinile postrojbe pod njegovim zapovjedništvom u srpskom pohodu na Hrvatsku. Tek su rijetki presuđeni, a većina onih u glavnim ulogama nije odslužila kaznu do kraja. I protiv Kadijevićeva nasljednika, načelnika Generalštaba JNA Blagoje Adžića također su podignute optužnice u Osijeku i Vukovaru, ali je preminuo 2012., bez izlaska pred sud.

Milan Babić od 1991. do 1995. bio je samozvani premijer tzv. Republike Srpske Krajine, područja koje je, nakon izlaska Hrvatske iz SFRJ i nasilnog protjerivanja Hrvata, nezakonito proglasilo nezavisnost. Nasilje nad Hrvatima bila je svakodnevica. Pred “Olujom” je Babić pobjegao u Srbiju i o njemu se čulo tek kada su ga otkrili na farmi pilića u Vojvodini. Kad ga je Haški sud 2004. optužio za ratni zločin, bio je prvi koji se dogovorio s tužiteljstvom. Osuđen je na 13 godina zatvora za zločin protiv čovječnosti. Na suđenju drugom zločincu, Milanu Martiću, rekao je da su prema njegovim saznanjima Srbi prvi upotrijebili silu tijekom rata. Pronađen je mrtav 2006. u pritvoru, nakon što je počinio samoubojstvo. “Izlazim pred sud s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati, a ne Srbi”, rekao je na suđenju kninski stomatolog.

To nije bilo prvo samoubojstvo. U lipnju 1998. u ćeliji se u Haagu objesio Slavko Dokmanović, bivši predsjednik Skupštine Općine Vukovar i gradonačelnik Vukovara tijekom okupacije. Bio je optužen za zločin nad civilima na Ovčari u studenome 1991. (za što su poslije osuđeni Šljivančanin i Mrkšić), a objesio se mjesec dana prije presude, pa je optužnica povučena.

Kreator zla koje se 90-ih sručilo na zemlje bivše SFRJ, posebice Hrvatsku i BiH, predsjednik Srbije Slobodan Milošević je, pak, umro u ožujku 2006. od srčanog udara u haškom pritvoru a da nije dočekao kraj suđenja, započetog četiri godine prije. Od njegova “Niko ne sme da vas bije” 1987. godine na Kosovu pa sve do sredine 90-ih godina njegova se sjena nadvila nad tisuće ubijenih, zlostavljanih, zatočenih i protjeranih ljudi. Isto kako je narastala, Miloševićeva se suluda ideja o Velikoj Srbiji pod svaku cijenu posve urušila u srazu sa zakasnjelom reakcijom i intervencijom međunarodne zajednice. Njegova smrt ipak je ostavila ratnu priču na Balkanu bez smislene završnice i presude koja bi u povijesno-pravosudnom smislu stavila neke stvari na svoje mjesto i zaokružila cijelu priču.