Objavljeno 20. listopada, 2012.
Đuro Palinna bio je iz moćne plemićke obitelji, poznate u Hrvatskoj
ĐAKOVO – Dok su prije nekoliko dana ljubitelji turske sapunice o osvajaču Sulejmanu II., zvanom Veličanstveni, pratili bitku na Mohačkom polju 1526. godine, mali je broj onih koji su znali kako je ondje među 200.000 stradalih bio i đakovački biskup Juraj II. de Palinna - Đuro Palinna. O njemu u svojoj knjizi “Đakovački spomendani” piše dr. Zvonko Benašić, vrsni poznavatelj đakovačke povijesti.
Benašić opisuje vrijeme kada su Turci sagradili most preko Drave, te piše: “U to vrijeme bosanski biskup u Đakovu bio je Đuro Palinna podrijetlom iz plemićke i moćne obitelji koja je bila vrlo poznata u Hrvatskoj. Za biskupa u Đakovu imenovan je 1524. godine, te je s kaločkim nadbiskupom Pavlom Tomoryjem surađivao na obrani od Turaka. Kao takav odazvao se pozivu kralja Ljudevita II. s tristo konjanika i 420 crno-bijelih pasa Canis dalmaticus”, piše Benašić. Zanimljivo je, kako je riječ o poznatoj pasmini pasa – dalmatincima, koja se ubraja među najstarije na svijetu. Ovdje se isprepleće još jedna zanimljivost. Naime, stručni časopisi o psima kada govore o ovoj pasmini izdvajaju sljedeće: “Vjerojatno najvrjedniji pisani podaci o uzgoju i namjeni dalmatinskih pasa mogu se naći u arhivu Đakovačke biskupije. Ondje je početkom 16. stoljeća postojalo uzgajalište s 420 dalmatinskih pasa. Đakovački biskup Petar Bakić 1719. godine u manuskriptu 'O životu ljudi te uzgoju goveda i ovaca u Đakovu i okolici' detaljno opisuje ovoga psa i ističe kako ga najviše drže plemići u Dalmaciji, za lov i osobnu obranu, no uzgaja ga i običan puk. U velikoj bitci protiv Turaka na Mohačkom polju 1526. godine biskup Juraj (Đuro) Palinna predvodio je banderij od 300 konjanika, a svaki vojnik vodio je sa sobom u borbu jednog ili dva dalmatinska psa. Svi su izginuli, a preživjele pse skupili su Turci. Neki od njih završili su u Češkoj i Engleskoj, pa odatle pogrešna pretpostavka češkog pisca Bartoša Pisara da je riječ o turskoj pasmini”, navodi se u jednom od časopisa.
Benašić, pak, u svojoj knjizi, opisujući Mohačku bitku i smrt biskupa Đure Palinne, navodi: “Mnogi su poginuli ili su se utopili u močvarama. Tu je nađeno i tijelo dvadesetogodišnjeg kralja Ljudevita II. Drugi dan Turci su odrubili 1.500 glava zarobljenicima kraljeve poražene vojske. Tijelo đakovačkog biskupa Đure de Palinne kao i tijela njegovih konjanika poginulih 29. kolovoza 1526. ostalo je među tisućama nesretnih kraljevih vojnika”, navodi Benašić.
Kako velik broj Đakovčana prati sagu o Sulejmanu Veličanstvenom, tako se sve češće spominju poznati Turci s našeg područja koji su ostavili traga u turskom carstvu. Jednog od njih povijest spominje kao velikog osmanskog velikaša. On je Hasan Paša Jakovali, a džamija koju je 1630. godine sagradio u Pečuhu danas se smatra najbolje očuvanom džamijom nastalom na području osmanske Ugarske. “Pridjevak Yakovali dokazuje pašinu povezanost s mjestom Yakova. Pod tim imenom su u Osmanskom Carstvu postojala dva grada. Jedan leži u zapadnom dijelu Kosova (danas: Đakovica), a drugi se nalazio u prekodravskoj Baranji, mađarsko mu je ime bilo Diakovár, a danas se zove Đakovo”, navodi Balazs Sudar iz Instituta za povijesnu znanost mađarske akademije znanosti, Budimpešta.
Maja MUŠKIĆ
Jakovali Hasan džamija
Džamija Jakovali Hasan je najbolje očuvana džamija u Mađarskoj. Soba za molitve i minaret daju autentičan dojam o osmanskom vremenu. Njen osnivač, Jakovali Hasan iz Đakova, 1633. postao je paša od Kanjiže. Međutim, on je izabrao Pečuh za glavni grad svojega pašaluka. Medresa (vjerska škola) i samostan s dervišima mevlevi reda također su bili dio džamije. Oni su Pečuh pretvorili u centar mistične poezije, perzijske kulture i klasične turske glazbe. Danas je džamija muzej, a od 1989. je i muslimansko mjesto za molitvu. Vjerska zajednica je u jednom trenutku imala 1.000 članova, a danas samo 175. U vrijeme balkanskih ratova džamija je potpomagala bosanske izbjeglice. Trenutačno, oko polovine vjernika su iz Mađarske, a ostatak iz inozemstva.