Otkako je Pečuh 2010. godine proglašen Kulturnom prijestolnicom Europe, obnovljeni trgovi i ulice tog mađarskog grada ispunjeni su stanovnicima, a posebno turistima, u znatno većem broju negoli prije.
Stoga se i ne treba čuditi što je prošle subote u 14 sati na ulazu u Kulturnu četvrt Zsolnay bio dugačak red zainteresiranih građana. Među njima su bili osječki kulturni djelatnici i umjetnici. Budući da su Osijek i Pečuh gradovi prijatelji već gotovo četiri desetljeća, i mi smo imali vodiča kakvog se samo poželjeti može. To je István Komodor, izvršni direktor Kulturne čevrti Zsolnay, koji nam je otkrio sve tajne tog kulturnog blaga, ali i simbola Pečuha.
- Zsolnay je brend Pečuha, jer samo Pečuh ima Zsolnay, nema ga ni jedan drugi grad i stoga se nije moglo dopustiti da to neprocjenjivo blago propadne. Upravo je Zsolnay zaslužan što je Pečuh dobio mogućnost svjetske afirmacije dobivanjem statusa Europskog grada kulture - kaže Komodor.
A gotovo da je propalo, nastavio je naš vodič. Jer, od nekadašnje male radionice i manufakture, utemeljene 1853. godine, Zsolnay je izrastao u svjetskog keramičarskog diva u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. No, 80-ih godina prošlog stoljeća europska je, pa tako i mađarska, industrija keramike zapala u krizu. U to je vrijeme u tvornici Zsolnay radilo 2.000 radnika, a sada ih je zaposleno oko 200.
I upravo je ta kriza rodila ideju stvaranja projekta Kulturne četvrti Zsolnay, koji sada doživljava svoj procvat. “Proizvodnju smo smjestili izvan Kulturne četvrti, a ovdje se nalaze manje radionice za lijevanje bronce i keramike, brojni izložbeni prostori, galerija suvremene umjetnosti, igraonice, a stara je tvornica preuređena u atelijer”, objašnjava Komodor.

TVORNICA - ATELIJER
Tu je i velika knjižnica, smještena u staroj tvorničkoj hali, u kojoj je svaki dio prostora pažljivo iskorišten i lijepo uređen. Sastavni dio ovog velebnog projekta čini Sveučilišna četvrt, koju s ostalim dijelom Kulturne četvrti povezuje pješački most.
- Najveći problem bio je kako premostiti najveću prometnu žilu kucavicu Pečuha a ne narušiti cjelinu projekta Kulturne četvrti. Stoga smo se odlučili za most. Želimo da ova četvrt postane najpopularnije mjesto za okupljanje mladih, stoga smo mnoge prostore prilagodili upravo njima, kaže naš vodič.
Tako smo zavirili u radionicu u kojoj su mladi umjetnici izrađivali zastor za kazališnu predstavu za Kazališni festival, u drugoj su zgradi, u malom teatru za mlade, mladi glumci upravo završavali probu. U planu je i organiziranje partyja za mlade stanovnike Pečuha. Ukratko, svi prostori Kulturne četvrti Zsolnay otvoreni su posjetiteljima. Želja je tima ljudi okupljenih oko projekta Kulturna četvrt Zsolnay da ih godišnje posjeti 150.000 gostiju. Čini se da su blizu tog broja, jer 2011. godine 60.000 posjetitelja vidjelo je samo zbirku Gyugyi, iz zlatnog doba Zsolnay porculana, a nalazi se u obnovljenoj kući Sikorsky.

SLAVNA KERAMIKA
A da će posjetitelja biti, a posebno onih najmlađih, dokaz je i nekadašnji Dom kulture “Doktor Sándor-Zsolnay”, bivši dom obitelji Zsolnay, sada novo sjedište Kazališta lutaka Bóbita, koje je također smješteno u Kulturnoj četvrti Zsolnay.
Po čemu je Zsolnay poseban? I kako je sve počelo? Ukrasnu keramiku pečuške tvornice keramike čini jedinstvenom umjetnička izrada i tehnika. Obitelj Zsolnay svoju slavu stekla je keramikom prevučenom specijalnim emajlom, koju su nazvali eozin, po grčkoj riječi za svitanje. Tvornicu je 1853. utemeljio pečuški trgovac Miklós Zsolnay, ali je ona svjetski glas stekla pod vodstvom njegova sina, Vilmosa Zsolnaya, koji je manufakturu vodio sve do svoje smrti 1900. Uz njegovo ime vežu se tehnička rješenja i patenti, kojima brand Zsolnay može zahvaliti za svoj svjetski glas. Takvi su porculanska fajansa nagrađena zlatnom medaljom na Svjetskoj izložbi u Parizu, ukrasni pirogranit na javnim i privatnim zgradama te eozin. Za uspjeh su zaslužni svi članovi obitelji: dvije Zsolnayeve kćeri, kao arhitektice motiva, zet kao voditelj proizvodnoga procesa, dok je sin Miklós pomagao u radu poduzeća kao trgovac. Godine oko 1900. bile su zlatno doba proizvodnje umjetničkog i ukrasnog keramičkog posuđa. Između 1890. i 1910. razvio se novi stil, secesija, čija su glavna obilježja motivi iz prirode, stilizirano i dekorativno vođenje linije. U znaku secesije nastala su veličanstvena Zsolnayeva djela.
S vremenom je za tvornicu od presudnog značenja postala proizvodnja građevinske keramike. U to vrijeme tvornica angažira brojne mlade stručnjake primijenjene umjetnosti. Tijekom i nakon Prvog svjetskog rata u vrijeme krize u prvi plan dolazi proizvodnja svakodnevnih keramičkih predmeta, odnosno industrijskog porculana.

Vesna LATINOVIĆ