Poznati hitovi u novim aranžmanima, prvi put odsvirani s bendom, kao i neke nove pjesme - to je ono što donosi “Spomen ploča”, novi album Ede Maajke. Objavljen u izdanju “Menarta”, svojevrsni “best of” album najcjenjenijeg hiphopera na Balkanu, odnedavno je u prodaji. A zašto se odlučio na stvaranje ovog materijala Edo Maajka kaže:
- Zbog toga što sam htio nekako zaokružiti dosadašnji rad, a da ne bih radio neku kompilaciju već slušanih stvari, odlučio sam uraditi nove aranžmane, okupiti novi bend i slušatelje jednostavno naviknuti na novi bend. Bio je to za mene novi izazov.
Je li njego

Situacija je tada bila k'o i sada, toliko sjebana i paradoksalna da se samo možeš dobro nasmijat' svemu, kao nekom filmu Leslieja Nielsena. Ja sam muzičar, i ne bih znao riješiti situaciju u zemlji, jedva riješim onu na bini (smijeh) NISAM JA ZA GLUMCA Posudili ste svoj glas u nekoliko animiranih filmova. Razmišljate li, možda, o nekoj ozbiljnijoj glumačkoj karijeri? Je li bilo ponuda? - Bilo je nekoliko ponuda, ali to nije moj fah i trebalo bi mi mnogo vremena da dobijem samopouzdanje. Mislim da ja nisam za to. Crtići su druga stvar. Veliki sam fan crtanog filma, a sinkroniziranje mi je bio jedan od dječačkih snova.

va koncepcija od ideje do realizacije bila ista ili se priča “putem” mijenjala?
- Neke smo stvari mijenjali “putem”, neke pjesme jednostavno nisu bile za bend, određene pjesme sam htio, al' nisam želio poklapanje tematike s pjesmama koje smo već složili. Najteže je bilo okupiti ljude. Imao sam mnogo proba, a probali smo i varijantu sa sinthom koja mi nije više tol'ko sjedala. Nakon prve probe s brass sekcijom, znao sam da je to ono što želim. Sada znam kapacitete benda, pa jedva čekam raditi nove materijale.
Jeste li zadovolji konačnim rezultatom? Kako biste opisali album “Spomen ploča”?
- Jako sam zadovoljan pločom, i sve je sjelo na svoje mjesto. U miksu i na probama nisam skidao osmijeh s lica, jedva sam čekao da odsviramo koji koncert jer sam se jako zaželio svirke s bendom. “Spomen ploča” je reperska oda exyu zvuku sedamdesetih s upečatljivim brassovima. Eto, to mi je prvo palo na pamet.

Taj zvuk, to sam ja
Rekli ste nedavno u jednom intervjuu: “Taj zvuk na albumu, to sam ja”? Kakav je taj “Vaš” zvuk?
- Taj zvuk je k'o kad vidiš tipa kojeg nisi nigdje upoznao, nit' znaš tko je, a znaš da ga znaš (smijeh)...
Na albumu se nalaze neke nove pjesme što ih je trebao snimiti bend “Trnokop”, koji ste osnovali s tuzlanskim kantautorom i književnikom Damirom Avdićem... Što se dogodilo? Hoće li bend možda ipak zaživjeti...?
- Sumnjam da će bend zaživjet'. Damir ima kamaru drugih prioriteta, ja također, ali nadam se bar nekoliko stvari spasit' s hard diskova i bacit' ih na net. Avdić je čovjek koji jednostavno sipa genijalne rifove i tekstove... Naučio sam puno stvari od njega dok smo radili taj materijal.
Sve su pjesme na ovom materijalu socijalno osviještene, provokativne, angažirane... Pretpostavljam da su oni logična reakcija na svijet oko Vas?
- Naravno. Pjesme su uvijek odraz svijeta oko mene, moja iskustva, nade i strahovi, ali i ljudi oko mene. Kod nas se stvari sporo mijenjaju, što dokazuju neke pjesme stare i po osam godina koje su i dalje aktualne.
I pjesma “Jebo Vladu” vrlo je aktualna... Kad i kako je ona nastala? Kako biste Vi riješili stanje u državi?
- Nastala je u Tuzli kad sam spavao kod jarana, u 30 minuta (smijeh), to su bili dani. Situacija je tada bila k'o i sada, toliko sjebana i paradoksalna da se samo možeš dobro nasmijat' svemu, kao nekom filmu Leslieja Nielsena. Ja sam muzičar, i ne bih znao riješiti situaciju u zemlji, jedva riješim onu na bini (smijeh). Postoje ljudi koji su plaćeni za to, a mi ih biramo i mijenjamo. Tu i tamo se dogodi situacija da, bez izbora i referenduma, netko zamijeni nekog na vlasti, al' opet smo mi ti koji to dopuštamo. Mislim da se ne može ništa promijeniti dok se svijest društva ne promijeni.

Novi album u ožujku 2011.
Je li život doista dobar? Što je najbolje u životu?
- Najbolje je kad se sjetiš kol'ko je dobar, to je ono kad se, recimo, voziš sjeban tramvajem i odjednom na nekoliko minuta osjetiš i znaš da je sve u najboljem redu, sve je usporeno i sve je jasno, smiješ se sam sebi kol'ko ti je dobro, a ljudi te gledaju i misle da si lud (smijeh).
Jeste li dali svoj potpis za referendum o Zakonu o radu?
- Dao sam na pijaci ovdje u Utrinama, rek'o, kad je Seve potpisala, onda mora da valja (smijeh)... Ako iskopaju para, doći će do referenduma.
Koliko kritike utječu na Vas? Događa li se da Vam pohvale “dižu” ego, odnosno da Vas negativni komentari kritičara, fanova, javnosti izbace iz takta i pokvare Vam raspoloženje?
- Ma, ne baš više. Prije se to događalo, ali sad znam k'o sam. Kritike su dio ovog posla, no nemoguće je potpuno zadovoljiti jednu osobu, a kamoli sve.
Jeste li pratili Svjetsko prvenstvo u nogometu? Za koga ste navijali?
- Pa jesam, iako su tekme do knockout faze bile jako nezanimljive, navijao sam za Obalu Bjelokosti, pa za Japan, pa za Njemačku. Najbolji dio Svjetskog je definitivno ispadanje Italije, uvijek su se provlačili nekako s nekim polugolovima.
Što nakon ovog albuma? Radite li na novim stvarima? Kad bi mogao izići novi album te hoće li se tematikom nastaviti na Vaš dosadašnji rad?
- Bit će to nastavak “Spomen ploče”. Imamo mnogo materijala, a planiram ga za ožujak iduće godine. No daleko je to još da bismo već sada pričali o tome.
Što planirate za ljeto, poslovno i privatno?
- Plan mi je odsvirati što više koncerata, i to što više s bendom, ispromovirati ovu ploču, prestati pušiti cigarete, a od kolovoza se konačno odmoriti.

Razgovarala: Ivana KOCIJAN