Tomislav Karamarko, čovjek koji se u trci do HDZ-ovog vrha, kao jedini kandidat na stranačkim izborima, kleo u pokojnog predsjednika Franju Tuđmana, kojeg je nekoliko puta izdao i napuštao, konačno je počinio i vlastiti politički suicid i zapravo se svojim ponašanjem i djelovanjem sam odmaknuo od Tuđmana. Skučena demokracija pod njegovim vodstvom, more poslušnika koje je okupio oko sebe, stranačka stega partijskog tipa u kojoj se nitko nije suprotstavljao ničemu što bi on rekao i što bi činio, definitivno ga je koštalo pada s političke scene Hrvatske, ma kako ga sada tješili oni koji su ga se odrekli i prije no što je dao ostavku.

Karamarko je zagovarao stalno i uporno preslagivanje, a na kraju je presložio samoga sebe. Na krilima stalnog zarobljenika prošlosti, autoritarnim vođenjem stranke, udaranjem u krive žice, uspio je u onom što bi uspjelo rijetko kome, ali u negativnom smislu. U nekih tridesetak dana bila je to cesta smrti s bezbroj crnih točaka u kojoj je „uspio“ od stabilne većine srušiti vlastitog premijera, Vladu i raspustiti Hrvatski sabor. I uzalud sada priča o kolektivnoj krivici jer su Predsjedništvo HDZ-a i Središnji odbor izglasali rušenje Vlade i pokušaj preslaganja većine. Karamarka nema, a HDZ je možda u još većem problemu nego poslije smrti svog prvog predsjednika Tuđmana. A da je situacija pomalo kaotična i da baš i nema tako snažnog unutarnjeg jedinstva kakvo se prikazuje svjedoči i to da Karamarko još i nije dobro iskoračio iz svoje sobe, a bilo je degutantno gledati kako su ga neki već počeli napadati.

No, ti će obračuni i „cipelarenja“ pričekati, jer HDZ treba novog vođu, treba lidera, treba nekog tko će ga voditi do novih pobjeda. Jer kako spriječiti ono što ni jedan HDZ-ovac neće niti pomisliti, a kamoli doživjeti – da se na vlast opet vrati Zoran Milanović sa svojom SDP-ovom svitom. A Karamarko i ekipa oko njega su mu zapravo širom otvorili vrata. I dok već u redu stoje potencijalni kandidati za Karamarkovog nasljednika, vrijeme neizbježno teče, idu izbori u rujnu, a naša najveća stranka je obezglavljena, a navikla na vođu. U redu za fotelju velikog vođe već stoji njih nekoliko – uz Andreja Plenkovića, predvodnika europarlamentaraca, koji su već pisali o svojem nezadovoljstvu nekim odlukama, tu su Oleg Butković, Miro Kovač, Ivana Maletić, Ivan Domagoj Milošević, Tomislav Tolušić, Darko Milinović... A pitanje svih pitanje je hoće li HDZ doživjeti političku i ideološku čistku i početi se razvijati kao prava europska, demokratska, konzervativna, demokršćanska stranka desnog centra, ili će ostati u okvirima rigidne populističke retorike u okvirima manje ili veće nacionalističke i klerikalne orijentacije, drugujući s najradikalnijim desnim skupinama s kojima su i u prošlom sazivu, zahvaljujući Karamarku, osvajali vlast. Jer, grubo rečeno HDZ će svoj novi put birati između osobnosti i svjetonazora jednog Plenkovića i u posljednje vrijeme omiljelog člana Hasanbegovića, kojeg je stvorio Karamarko svojim pogledom na stranku i politiku kakvom se, prema njegovu mišljenju, osvaja vlast u Hrvatskoj. I ne može se zanemariti kako je najveći broj članova HDZ-a, njih gotovo 100 tisuća, dao podršku upravo vođi s takvim svjetonazorom, takvoj nazadnoj i suvremenoj politici kratkovidnoj politici. A to su, zna se, dvije i te kako oprečne opcije oko kojih će unutar stranke sigurno biti bure. Prema mnogim procjenama HDZ bi se morao vratiti svome centru, a riješiti se radikalnih elemenata koji mu stalno samo štete. Ali, hoće li to prepoznati oni glavni u HDZ-u, koji uz Milijana Brkića sada vuku konce, veliko je pitanje. Može li prema „receptu“ - jedan član jedan glas, pobijediti Plenković koji nudi novi put, nove ljude oko sebe, teško je vjerovati. Čini se kao da je on na neki način, osluškujući bilo HDZ-a uglavnom izvana, iz širokog svjetonazora svijeta zalutao u taj zatvoreni svijet čije su granice i međe u stranačkoj i izbornoj bazi postavljene drukčije, prema mjeri politike kakvu je vodio Karamarko. Zato se već sad čuje kako određene grupe guraju u fotelju neke druge, manje „opasne“.