Možda će rečenica iz naslova - Je suis président?, izazvati sumnju među čitateljima moje kolumne, posebice među onima koji na svaki način žele u njoj pronaći nešto negativno, odnosno nešto što njima nije po ukusu.

Za one koji prate tekuća zbivanja ne samo u Hrvatskoj nego i šire ta rečenica zasigurno će biti povod za obuhvatno shvaćanje uloge predsjednika, ili nekih drugih državnih, gradskih, sindikalnih ili športskih čelnika. Mene je na tu rečenicu ponukala vrlo neukusna i neprimjerena medijska i druga halabuka oko odlaska i boravka hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u SAD-u. Ono što me posebno iznenadilo jest reagiranje nekih mojih kolega (koje poštujem i cijenim), a koji su nastojali svim silama pokazati i dokazati kako predsjednica zapravo nije bila u SAD-u radi lobiranja za Hrvatsku, nego zbog osobnih razloga. Uz njih se na malim ekranima i drugim medijima pojavilo nekoliko bivših hrvatskih diplomata koji uvijek imaju nešto za reći. Lijepo je to, ali dobro znaju kako se u diplomaciji često koristi termin tzv. “tiha diplomacija”, kako bi se neke stvari bolje kanalizirale. Dobro znaju da postoji “non-paper”, ili “nepostojeći papir” (dokument na koji se službeno ne može pozvati, ali koristi se kako bi se neke stvari izrekle bez obveze). Nije mi ni na kraj pameti nikoga braniti ako je učinio nešto što je negativno i loše. Dosta mi je godina i u mirovini sam pa ne preferiram na neku funkciju i ne dodvoravam se. Jednostavno, kao novinar i hrvatski građanin moram reagirati na razne uvrede, objede, vrijeđanja ne osoba nego institucija hrvatske države. Gledajući samo neke poruke koje su upućene predsjednici na društvenim mrežama, moram se zapitati tko smo mi zapravo? Toliko ružnih, vulgarnih poruka od “normalnih građana” nisam vidio nigdje i ni za koga u svijetu, pa koliko god se netko s nekim drugim ne slaže. Zapravo pitam sebe, ali i našu javnost, nismo li takvim uvredama pogođeni i mi koji smo svoj glas dali za tog ili tu osobu na izborima? Za nekoga poruke na društvenim mrežama mogu biti satira, ili neki dokaz kako sada u demokraciji možemo i uvredama pokazati slobodu svog izražavanja. Primitivno i glupo, zaključio bi neutralni promatrač. Postavljam otvoreno pitanje svim hrvatskim nevladinom udrugama, posebno onima koje se bore za ravnopravnost spolova, je li neka od njih bilo kada reagirala na otvorene uvrede upućene našoj predsjednici kao ŽENI? Koliko ja znam - nitko i nikada! No, vratimo se onome što je predsjednica učinila, ili nije učinila, u SAD-u. Sjetite se samo pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana koji je u najtežim danima borbe za opstojnost Hrvatske rekao kako će razgovarati i pregovarati i s crnim vragom ako treba, kako bi došlo do mira. Možda će netko reći - pa nije sada takva situacija! Da, nije rat, ali došlo je do velike promjene u jednoj od najvećih i najmoćnijih država svijeta. Godinama smo kaskali u politici i diplomaciji i čudili se srbijanskim političarima koji su uvijek bili korak ispred nas kako oni uspijevaju, a mi ne. Napokon je netko pokazao da se može raditi i na drugačiji način. Koristeći svoje osobne kontakte i poznanstva u svijetu, političari dolaze do najboljih rješenja za dobrobit svoje države. Zašto to pravo osporavamo našim političarima? Bivši predsjednik Mesić svoj je image koristio kako bi činio nešto dobro za svoju zemlju. Pogoduju li oni takvim svojim djelovanjem sebi osobno, pitanje je koje traži konkretne dokaze, a ne pusto trabunjanje. Pitam moje poštovane kolege i iz novinarstva i iz diplomacije: Što bi zapravo bilo da Kolinda Grabar Kitarović nije otišla u Ameriku i učinila to što je učinila? Kritičari svih vrsta bacili bi se na to kako hrvatska predsjednica nije sposobna ništa učiniti, nego samo putuje i izmješta svoj Ured po Hrvatskoj. Nama kao da baš ništa nije dobro i pozitivno već više od 25 godina. Kada ćemo odrasti? Punoljetstvo je davno prošlo, a mi još uvijek mislimo da ima vremena. Dragi moji, vremena nema. Dok drugi hitaju mi kaskamo. Trump je u svom obraćanju ovih dana rekao kako će obnoviti američku autoindustriju i pozvao sve velike automobilske koncerne na povratak u SAD. Bivši predsjednik Obama napravio je prije toga prvi korak. Njemački koncern mora platiti golemu kaznu radi softverske prijevare u SAD-u, ali ne odustaje od tog velikog tržišta. Ima li prilike za neku hrvatsku tvrtku da bar neki vijak ili vjetrobransko staklo ugradi u neko od tih vozila o kojima govori Trump? Zasigurno ima. Ali ako ostanemo kod kuće onda zaboravimo na sve i bavimo se kritikama i postavljanjem pitanja zašto je predsjednica išla u SAD i tko joj je to dopustio. Vađenje na to kako to sve plaćaju porezni obveznici ne pije vodu, jer ako je tako onda najbolje da nemamo ni predsjednika, ni Sabor, ni Vladu, ni političare, jer ionako nemamo novca! Pokazalo se i ovaj put kako smo mi jedan čudan narod. Mislimo da baš svi možemo biti predsjednici države, parlamenta, suda, nogometnog saveza, selektori reprezentacije, sindikata, mjesnog ureda ili neke nevladine udruge. Zbog tih razloga imamo i “pravo” tako žestoko biti antiprotivni svemu što netko drugi radi. Pustimo vremenu koje će pokazati je li ovo ili ono bilo pravo. Na kraju moram konstatirati kao brojni novinari i bivši diplomati nisu reagirali na uvrede izrečene tijekom domjenka Srpskog narodnog vijeća koji je zapravo bio dernek s godinama istim scenarijem i režijom onih koji su izgubili svoje pozicije i privilegije. Zanimljivo je i to kako si netko dopušta svaki put učiniti isto, a ti mu dolaziš svake godine ponovno kako bi te ošamario! Do kada ćemo okretati i drugi obraz da nas šamaraju? Dernek je dernek, i tamo ne idem! Tako treba reći. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović o tome se javno i jasno izjasnila. Ali se i dalje pita što je radila u SAD-u bez da “nas nije pitala i obavijestila”.