Datum objave: 28. rujna, 2016.
Suradnja među različitim sastavnicama sveučilišta bilo gdje u svijetu, pogotovo na, pomalo i pomodnoj, paradigmi interdisciplinarnosti, sasvim je normalna stvar. Nju propisuju i pozitivni propisi ili smjernice sveučilišta posvuda. I to ne samo između pojedinih sastavnica sveučilišta već i sama sveučilišta po svijetu međusobno hametice potpisuju akte o međusobnoj suradnji. Upamtite dakle riječ – suradnja.
Kolikogod čovjek pokušao shvatiti što se to događa i što je zapravo problem "plenumašima" na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na temelju zdravog razuma ne može se shvatiti. Onda, onako već umoran, vidim ključ podvale. Čitam novinska izvješća i kolumne koji kažu kako se "plenumaši" protive spajanju (!) Filozofskog s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Zagrebu. Dakle, nikada nitko nije govorio o spajanju, već o suradnji (!) Filozofskog i Teološkog, a ta suradnja je i tako odbijena. Zamislite kada student ili profesor Filozofskog fakulteta to odbijanje "argumentira" kako je to povratak u srednji vijek, a srednji vijek je "izumio" sveučilišta!? Što misliti o kvaliteti "znanja" na takvom fakultetu?
Borba protiv utvara
Situacija je tako apsurdna pod više vidova. Prvo, Katolički bogoslovni fakultet ne može se, i da hoće, zbog sasvim specifičnih crkvenih pravila, spajati sa Filozofskim. Plenumaši se bore protiv utvara. S druge strane, suradnja među profesorima s Filozofskog i Teološkog, od zajedničkih simpozija, razmjena razne vrste, pozvanih predavanja, de facto već postoji i bez ikakvog potpisa. Čak i u vrijeme komunizma, od zajedničkih tribina do drugih aktivnost, Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu izvrsno je surađivao s Filozofskim. Šagi Bunić, Bajsić... obilno su surađivali i dijalogizirali s, recimo, praksisovcima. Apsurd je, dakle, u tome da su danas neki studenti i profesori radikalniji od svojih prethodnika iz vremena komunizma. To plaši.
Što je to, uostalom, "plenum", koje mu je zakonsko uporište, kakvo je to uopće tijelo u smislu legalnosti? Nikakvo. Ovom temom, proizvedenim problemom, nekom smjesom paranoje i halucinacije, ne treba se dalje ozbiljno baviti. Budući da su onomad branitelje iz Savske tako pogrdno nazvali, treba ih smatrati šatordžijama esktremne ljevice na "tolerantnoj" matrici "ili mi ili oni", a da ni sami ne znaju više zašto uopće protestiraju osim da protestiraju jer ono protiv čega protestiraju uopće se nije trebalo dogoditi niti je tema bila - spajanje. A suradnja je, rekosmo, još od komunizma de facto na djelu. Takve pobune i buntovnici, kao šezdesetosme, obično završe u Rotary clubu. Tako je smiješno bilo vidjeti među njima neke ministre iz Milanovićeve vlade, kao i Aleksandru Kolarić ili Sanju Sarnavku, koje ćemo "prekrstiti" u Sanju Glogoški i Aleksandru Klemm. Dakle, važno je uočiti da i SDP ima svoje "šatoraše", tako mlade, a tako zadrte i isključive.
Sasvim je jasno da su ti plenumaši zapravo neka vrsta parapolitičke organizacije koji su najprije konstruirali problem koji ne postoji, a onda sebe ponudili kao rješenje. Njihova strategija je slična kao Milanovićeva s Vukovarom, najprije isprovocira problem ćirilice, a onda hoda i buči po svijetu, pa i u Srbiji, prikazujući sebe kao najodlučnijeg zaštitnika manjinskih prava. Tako i plenumaši, pardon, lijevi šatoraši, najprije prošire famu o nekakvom spajanju koje uopće nije na dnevnom redu, a onda se ponude kao brana sekularne države pred nadiranjem klerofašističkih snaga koje im uvode vjeronauk u bastionu progresivnog tkiva i poštene inteligencije u nastajanju.
Vremena na bacanje
Ti ljudi stvarno imaju vremena na bacanje, da im studenti medicine, strojarstva, matematike..., koji za jedan ispit uče mjesecima i nemaju vremena naganjati imaginarnu "klerikalizaciju", samo zavide.
Kao parapolitička organizacija, ovi lijevi šatoraši, očito pripremaju platformu koja bi se, s jedne strane, mogla konkretizirati u nekoj inačici hrvatske Syrize, pokreta koji je započeo s genijalnom idejom da je trošenje tuđeg novca bez odgovornosti i povrata zapravo borba za društvenu pravdu, a ne sasvim perfidan oblik pljačke. Te, s druge strane, budući da ljevica sebi uzima monopol na kulturu i prosvjetu, područja gdje se događa inženjering "novoga čovjeka" prema njihovim aršinima, ovo je pritisak da tamo proguraju svoje ljude koji su tek formalno hadezeovci, ili, najvjerojatnije, "neovisni stručnjaci i intelektualci". Ne bih ja na njih pendrekom, nego Hasanbegovićem kao ministrom...