Psi laju, a karavane prolaze!, dobacio je bivši hrvatski premijer novinarima koji su se početkom tjedna u povećem jatu okupili u malom austrijskom gradu, gdje je došao održati predavanje o BiH, kako bi ga upitali ima li što reći u vezi sa sumnjama da je Hrvatskom upravljao na koruptivan način, da je umiješan u aferu Hypo banka te da bi uskoro mogao biti pod istragom zbog primanja mita od te banke. Psi laju, a karavane prolaze!, veli na sve to Ivo Sanader.
On je, dakako, karavana. Svi koji se bave mrskim mu temama, bili to domaći i strani istražitelji, mediji ili obični hrvatski građani bez operativnih ovlasti, u njegovoj su interpretaciji bijedni psi koji bjesomučno, ali uzaludno laju na tu karavanu, odnosno na "njegovo visočanstvo", i lajat će sve dok od napora ne izgube glas i umorni odu leći. I dok se stručnjaci za neverbalnu komunikaciju trude proniknuti znači li ta arogancija da kuje tajni plan o povratku u politiku i zaključuju da sigurno nešto priprema, ako ne u Hrvatskoj, a ono na međunarodnoj političkoj sceni, malo se govori o prijeziru koji je prema vlastitoj državi iskazao čovjek kojemu su hrvatski birači dvaput darovali povjerenje da ih vodi ne sluteći da će biti izigrani.
U tisućama prigoda Ivo Sanader držao je ponosno ruku na srcu dok je intonirana hrvatska himna. Na mnogim je skupovima pun adrenalina i emocija pjevao "Croatio, iz duše te ljubim...". Sad se vidi da je ljubav nestala i da mu stvarna "Lijepa naša" nije na srcu. Jer, Hrvatska nije misao, nije idealistička ideja i neispunjeni vjekovni san. Svi ti "psi" koji laju na njega čine Hrvatsku. Svi "psi" koji postavljaju neugodna pitanja dio su države kojoj je do lanjskog srpnja bio na čelu. No, on tu "pasju Hrvatsku" ne priznaje. Jer, da je priznaje, odavno bi rekao da je spreman u svakom trenutku odgovoriti na svako pitanje koje bi mu moglo biti postavljeno. Kad je rekao "Psi laju, a karavane prolaze!" Sanader je htio pokazati da mu samopouzdanje ničim nije poljuljano. Postigao je suprotno. Pokazao je nesigurnost čovjeka koji nema petlje (ili argumenta?) reći: "Nevin sam. Želim da se skine ljaga s moga imena i pozivam istražna tijela da što prije istraže sve što se povezuje sa mnom. Stojim im na raspolaganju..."
Ne bi li bilo logično da netko nevino osumnjičen, netko koga se neopravdano povlači po blatu iz dana u dan, postupi tako? Ne bi li bilo logično da želi raščistiti stvari? Ne bi li bilo logično da traži postupanje državnih tijela, umjesto da glumi uvrijeđenu frajlu i s domaćom javnošću komunicira posredovanjem stranih agencija? Kad je ispalio staru poslovicu o psima i karavanama, Ivo Sanader pokazao je da je uvrijeđen i htio je vratiti uvredom. Zaboravio je, međutim, da to što "psi" laju, a što će karavana unatoč tom lavežu možda proći, neće nužno značiti da je on čist. Smetnuo je s uma i da bi u njegovu slučaju "psi" mogli i ugristi, jer on je velika riba, on je onaj krivac čiju glavu mnogi priželjkuju, on je bio vladar kancelarskog tipa kojemu se nitko nije usudio proturječiti, on je upravljao, manipulirao, zapovijedao, obećavao, kršio obećanja... Kad je pobjegao iznevjerio je sve koji su mu se klanjali. Istom strašću kojom su bili uz njega, sad su ga spremni objesiti. Dakle, karavana ovaj put možda i neće proći.
I na kraju, potvrdi li se da su korupcijske afere koje mu se zasad neslužbeno stavljaju na teret uistinu povezane s njime, to neće značiti samo da je Hrvatskom upravljao na mafijaški način, već da je vladao veleizdajnički omogućavajući i štiteći koruptivno rastakanje države stvorene u krvi. Psi laju, a karavane prolaze? Točno, ali ne svaki put.