Zadovoljstvo ponedjeljkom počinje lijepo provedenom nedjeljom, kaže stara poslovica. Nisam sigurna koliko bi se s njom složili dežurni mrzitelji ponedjeljka, kao što nisam sigurna u to koliki broj ljudi nedjelju uistinu provodi LIJEPO, makar im bila i neradna. No jedno je sigurno: od 1. srpnja kupci će nedjeljom "poljubiti vrata" svojih omiljenih prodavaonica.

Novost je to iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini koja je u javnosti izazvala gorljive polemike pristaša i protivnika nedjeljnog rada trgovina, čak više od sveprisutne Mame ŠČ!, pobjedničke pjesme riječkog benda Let 3 na ovogodišnjoj Dori. Trgovci će moći samostalno 16 nedjelja u godini odrediti kao radne, a postojat će i iznimke od zabrane, poput benzinskih postaja, kioska ili prodaje vlastitih poljoprivrednih proizvoda na štandovima i klupama na tržnicama na malo.

Kao savjetnica iz područja zaštite potrošača, u bliskom sam kontaktu s potrošačima, ali i trgovcima, jer obje skupine podjednako nisu upućene u svoja prava i obveze (što je sramota koju bi država trebala rješavati želi li si tepati da je iole civilizirana). Tako sam, igrom slučaja, neposredno upućena u stajališta obiju strana i o pitanju zabrane rada nedjeljom. Dakako, uz mišljenje prodavača i potrošača, ta se problematika može (i mora) promatrati i iz drugih aspekata: gospodarskog, turističkog, pravnog, socijalno-političkog..., ali ne i religijskog jer kler nema što tražiti u krojenju sudbine jedne sekularne države, što je jasno istaknuto i u čl. 41. Ustava RH, kakva god bila moja ili vaša intimna uvjerenja.

Mnoštvo prodavača pozdravlja zabranu rada nedjeljom, neovisno o tome jesu li žene ili muškarci. Iscrpljeni od smjenskog rada tijekom tjedna, kad nerijetko dolaze kući nakon što već padne mrak, željni su bar jedan dan u tjednu vidjeti svoju obitelj na okupu ili se jednostavno posvetiti sebi. "Nema tih novaca", kažu, "koji mi mogu zamijeniti moj slobodni dan." S druge strane, poznajem prodavače koji tvrde da ima tih novaca koji im mogu zamijeniti njihov slobodni dan. Ljudi su to kojima je, zbog njihovih, posve legitimnih, razloga, svaki euro dobrodošao, pa žele raditi i nedjeljom, pod uvjetom da su za taj rad adekvatno plaćeni i da se ne krše njihova prava. Istodobno i jedni i drugi strahuju od posljedica najavljene zabrane rada nedjeljom i poteza koje bi u budućnosti mogli povući njihovi poslodavci.

I među potrošačima mišljenja su podijeljena. Jedni nemaju ništa protiv zatvorenih dućana nedjeljom jer, kako kažu, suosjećaju s prodavačima. Suosjećanje je divna stvar, ali pitam se suosjećaju li i s dežurnim policajcima, vatrogascima, liječnicima ili, pak, radnicima koji rade na održavanju infrastrukture, s obzirom na to da i ti ljudi imaju svoje obitelji. Suosjećaju li možda s konobarima, jer će kafićima, kojeg li paradoksa, biti dopušteno raditi? Zašto je ispijanje kave veća nužda od kupnje haljine? Ili kruha, jer, kako čujem, nedjeljom neće smjeti raditi ni pekarnice? Ili da zatvorimo sve pa kud koji mili moji? Kažu potrošači i da podržavaju zatvaranje trgovina nedjeljom jer se groze provođenja vremena u zagušljivim prostorima trgovačkih centara (tko te tjera?). Činjenica jest da su trgovački centri već odavno postali poprište obiteljskih "izleta", gdje majke sumanuto lete po trgovinama, očevi nervozno cupkaju uz kriglu piva u kafiću, a djeca, tutnuta u igraonice, skaču po trampolinima premda je vani sunčan dan i sva raskoš prirode čeka svoje ljude da ju dožive. No neće zatvoreni trgovački centri izmamiti u prirodu ljude koje ta priroda ionako ne zanima. Izglednije je da će takav profil ljudi, umjesto odlaska u trgovački centar, kod kuće obiteljski sjediti pred ekranima, svatko zabuljen u svoj otuđeni svijet.

Drugim, pak, potrošačima ova zabrana nije po volji. Radne dane provode na poslu, često i do kasnih poslijepodnevnih sati, pri čemu mnogi rade i subotom, pa dok skoknu po kruh, dođu kući, skuhaju ručak, na brzinu pospreme i izvade rublje iz perilice, bace pogled na to što dijete ima za zadaću ili ga odvezu na neku od izvanškolskih aktivnosti, hop, dan je proletio! Ističu da im preostaju jedino dani vikenda da obiđu poneku trgovinu ili odu u veće nabave, osobito oni koji žive u manjim mjestima, pa moraju putovati do većeg grada ne bi li što kupili. "A i zašto ne bismo u 21. stoljeću", kažu, "imali tu komociju kupovanja nedjeljom, kao što taj dan imamo komociju opskrbe strujom i vodom ili komociju cjelodnevne dostupnosti hitne pomoći, ako zagusti? Kad te službe mogu dežurati, zašto ne bi mogli i trgovci, osobito ako težimo maknuti se iz društva najsiromašnijih država u Europskoj uniji?"

Ja? Protivnica sam suludih paradoksa i striktnih zabrana koje često donose više štete nego koristi. Zagovornica sam promišljenih, umnih rješenja, prilagodbe specifičnostima na terenu i slobode izbora, koju država treba omogućiti pa ju potom beziznimno štititi. Zaista, zašto se kafićima rad dopušta, a pekarnicama ne? Zašto se onim radnicima koji žele raditi nedjeljom ne bi omogućilo da rade i zarade, ali uz propisane izdašne satnice i uz maksimalnu kontrolu nad svakim pojedinim poslodavcem da te satnice ispoštuje, kao i da pritom posredno ne kažnjava one radnike koji nedjeljni rad odbiju? Upravo bi tome trebale služiti inspekcije, a ne da pale lomače za obrtnike koji su cijenu svoje usluge podignuli za poneki cent. Na kraju, zašto se kod nas tradicionalno tolerira skupljanje jeftinih političkih poena populističkim odlukama, šupljim poput švicarskog sira, na dugoročnu štetu građana i države?