Knjigofilka, riječ je to koja uvelike opisuje moju malenkost. U mom svijetu malo je koji predmet vrjedniji od knjige, a malo je koje vrijeme dragocjenije od onoga provedenog pod mucastom dekicom, uz vrući čaj koji se još puši iz starog porculana i s intrigantnom knjigom u rukama, tim prozorom u samu dušu svijeta koji nas okružuje. Bilo kako bilo, teška srca moram ustvrditi da najzanimljivije priče ikad ispričane ipak nisam pronašla u voljenim knjigama, već na jednom drugom mjestu - među koricama moje putovnice. Ondje je uistinu najuzbudljivije!

Putoholičarka, stigosmo tako do druge riječi koja me opisuje jednako precizno. Jednostavno obožavam putovati, pri čemu volim reći da više putujem otvorenog srca nego otvorenog turističkog vodiča čija se svaka numerirana znamenitost mora bezrezervno vidjeti, nerijetko na štetu istinskog uživanja u čaroliji trenutka. Upravo ta putoholičarka u meni razumije ostale putoholičare po vokaciji koji su se, zbog posljedica neumoljive pandemije, našli “u nebranu grožđu” po pitanju svojih potrošačkih prava, tako da moj inbox već godinu dana svjedoči popriličnom broju njihovih upita.

Dio je ljudi onoga moraš-li-baš-putovati-dok-je-pandemija stava, no putoholičarski žar ne pita niti bi trebao pitati dok god se pridržava svih regula propisanih za odnosne situacije i dok god te regule poštuje i druga strana, ona koja njihovo putovanje čini mogućim.

(Mala digresija: Nerijetko me, upravo u kontekstu putovanja, pitaju jesam li se cijepila i jesam li to učinila samo da bih mogla putovati). Da, cijepila sam se i, ne, nije samo zbog putovanja. Cijepila sam se jer poštujem sebe, poštujem ljude oko sebe i poštujem znanost kojoj bez zadrške poklanjam povjerenje, beskrajno udivljenje i zahvalnost na svemu što je kroz povijest učinila za čovječanstvo. Fascinantna mi je, zapravo, količina samodopadnosti u laika koji imaju drskosti gorljivo iznositi neutemeljene koliko i opasne stavove o medicinskim i općenito znanstvenim temama čije čak ni osnove ne poznaju, oslanjajući se na tvrdnje s opskurnih internetskih stranica iz jednako opskurnih ljudskih umova. Sapienti sat.)

No vratimo se mi pravima putnika. Preopširna je to tema kojoj gabariti jedne kolumne ne umiju parirati pa ćemo danas istaknuti prava putnika u zračnom prometu, s obzirom na to da ovo područje izaziva najviše revolta i nedoumica.

Otkaže li zračni prijevoznik let, putnik ima pravo na povrat novca za kupljenu kartu zajedno sa, kad je to primjereno, najranijim mogućim povratnim letom u prvu točku polazišta; ili na preusmjeravanje do konačnog odredišta prvom mogućom prilikom; ili na preusmjeravanje do konačnog odredišta kasnijeg dana, ovisno o dostupnosti slobodnih mjesta.

Ima pravo i na besplatne obroke i osvježavajuće napitke u razumnom odnosu s vremenom čekanja, a u slučaju preusmjeravanja, kad je predviđeno vrijeme polaska novog leta bar jedan dan nakon vremena polaska koje je bilo planirano za otkazani let, ima pravo i na smještaj u hotelu te na prijevoz između zračne luke do mjesta smještaja.

Treće je pravo putnika odšteta od prijevoznika, osim ako je obaviješten o otkazivanju leta: a) najmanje dva tjedna prije vremena polaska, b) u roku od dva tjedna do sedam dana prije vremena polaska i ponuđeno mu je preusmjeravanje koje mu omogućuje da otputuje ne više od dva sata prije vremena polaska i da stigne u mjesto odredišta unutar četiri sata od plani­nog vremena dolaska, c) u roku od sedam dana prije vremena polaska i ponuđeno mu je preusmjeravanje, čime mu je omogućenoda otputuje ne više od sat vremena ranije od pred­viđenog vremena polaska i da stigne u mjesto odredišta unutar dva sata od planiranog vremena dolaska.

Odšteta iznosi 250 eura za sve letove dužine 1500 km ili kraće; 400 eura za sve letove unutar Europske unije duže od 1500 km i za sve druge letove dužine između 1500 km i 3500 km; 600 eura za sve letove koji se ne ubrajaju u prethodno navedene.

Pritom je od osobite važnosti naglasiti da prijevoznik nije dužan platiti odštetu ako može dokazati da je do otkazivanja leta došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nije moglo izbjeći, čak ni ako su poduzete sve razumne mjere. Takvim “izvanrednim okolnostima” mogu se smatrati upravo slučajevi izbijanja bolesti COVID-19 na određenom području, kad mjere javnih vlasti zrakoplovnim kompanijama onemoguće normalan rad, primjerice, zabranom određenih letova ili zabranom kretanja osoba.

Mnogi zračni prijevoznici nude vaučere umjesto povrata novca, što potrošače već poslovično revoltira. Mnogi od njih ne znaju da imaju pravo odbiti vaučer i ipak zatražiti povrat novca. Rado naglašavam da nije na potrošačima, kao ekonomski slabijoj strani, dužnost financirati gubitke aviokompanija koje su se također našle usred nemilih pandemijskih okolnosti, ali nema ništa loše ni u tome da katkad razmisle o prihvaćanju vaučera, ako su uvjeti zadovoljavajući (zaštita u slučaju insolventnosti avioprijevoznika ili mogućnost povrata novca ne iskoristite li vaučer u određenom roku).

Takvom se dalekovidnošću potiče oživljavanje turizma i tijekova novca u tom drastično pogođenom sektoru, uz smanjenje insolventnosti zračnih prijevoznika, što, opet, kao u začaranom krugu, u cjelini utječe na zaštitu prava potrošača čiji su letovi pogođeni pandemijom kako u konačnici ne bi u cijelosti ostali bez svojega novca ode li aviokompanija u stečaj. Katkad, eto, nije naodmet zaviriti iza prvog stabla da bi se vidjelo veličanstvenu šumu.