Već duže vrijeme internetom kruži fotografija kumice s placa koja prodaje domaći krumpir, luk i grincajg za nedjeljnu juhu i gospođe koja, birajući povrće za svoju trpezu, priupita za cijenu, a kumica joj kratko dobaci: "Inbox!"

Riječ je o parodiji na trgovce koji bi se bavili online prodajom, ali kupcima ne bi rekli cijenu. Koje li drskosti, zanimati se za cijenu! To je, otprilike, kao da zakoračite u prodavaonicu gdje ni uz jedan proizvod nema istaknute cijene pa ste za svaki tetrapak mlijeka koji uzmete u ruke ili svaku vrećicu tjestenine koju okrznete pogledom prisiljeni prodavača naganjati među policama kako biste saznali koliko što košta i donijeli odluku hoćete li to ubaciti u svoju košaricu.

Pritom vas prodavač onako znalački odšacuje, nastojeći nabrzinu procijeniti kolika vam je platna moć, pa sukladno tome odlučiti o cijeni. Pri čemu, mala digresija, volim naglasiti jednu zanimljivost: trgovci mi se žale da "s prstima u pekmezu" najčešće zateknu pojedince za koje na prvu uopće ne biste rekli da imaju potrebu baviti se sitnim lopovlukom jer izgledom djeluju uglađeno, a ponašanjem čak i odviše fino. Tako da izgled nerijetko vara. Možda će neka dobrodržeća gospođa natapirane kose u stilu "Čelične Lady" s niskom bisera oko vrata prije posegnuti za bocom laka za kosu (kojim inače izdašno kroti natapirane vlasi) s obližnje police i kradomice ga ubaciti u svoju lakiranu torbicu elegantno prebačenu preko zapešća nego što će "maznuti" bocu piva neki mladić duge kose u crnoj majici na kojoj je aplicirana naslovnica fenomenalnog albuma rock-sastava AC/DC "Back in Black", a kojeg malograđansko društvo već poslovično strijelja pogledom, pretpostavljajući kako je jamačno riječ o nekakvom delinkventu.

Kako god, Zakon o zaštiti potrošača propisuje da trgovac mora jasno, vidljivo i čitljivo istaknuti iznos maloprodajne cijene koje se mora pridržavati te ujedno zabranjuje nepoštenu poslovnu praksu u koju pripada i tzv. zavaravajuće propuštanje koje navodi potrošača da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio. Ovim se odredbama štiti potrošača koji ima pravo prije kupnje biti informiran i o svojstvima proizvoda i o njegovoj cijeni.

Skrivanje cijene mač je s dvije oštrice. Dio kupaca (među koje pripadam i ja) nonšalantnim će se klikom udaljiti sa stranice tog trgovca i kune ostaviti onome tko ne prodaje s figom u džepu, a da ne moraju gubiti svoje vrijeme i praktički ga moliti da im nešto proda.

Drugi, pak, dio kupaca učinit će upravo ono što trgovac i želi: javiti mu se. Trgovac time u podsvijesti kupca postiže tri cilja. Prvo, čekajući njegov odgovor, kupac stječe dojam da kupuje neku ekskluzivu oko koje se mora potruditi i koja nije za svakoga. Drugo, trgovac ima dovoljno vremena smisliti cijenu prema svojoj subjektivnoj ocjeni potencijalnog kupca i time ga oštetiti u odnosu prema nekom drugom kupcu kojem bi moguće ista roba bila ponuđena po nižoj cijeni. I treće, trgovac se uzda u psihološki učinak zbog kojega dio kupaca, kad napokon sazna Njezino Veličanstvo Cijenu, iz pristojnosti neće odustati od kupnje čak i ako im ta cijena baš i ne odgovara jer imat će dojam da se trgovac "potrudio" oko njih, pa će im biti neugodno priopćiti mu da ipak nisu zainteresirani. Nelojalnu konkurenciju, kao četvrtu stavku, da i ne spominjem.

Dakle, uputi li vas tko na svoj inbox, imajte na umu navedene manipulacije, ali i moguću, nimalo bezazlenu, zamku da uopće nije u pitanju trgovac. Kako molim? Iduća kolumna donosi odgovor.