U svom odnosu prema drugima često griješimo jer smo usredotočeni na same sebe, jer, evo, mi se trudimo, a nama se čini nepravda... I pri tome ne primjećujemo druge oko sebe koje smo mi zanemarili ili čak povrijedili. I onda takav oblik ponašanja znamo imati i prema Bogu, pa kažemo: "Ni Bog neće pravo", jer, evo, daje onome koji ne zaslužuje...

Apostol Ivan želi nam pokazati da je stvarnost posve drukčija. U svojoj Prvoj poslanici piše: "U ovom se očitova ljubav Božja u nama... ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše." Pomislimo. Bog je Bog. Sve ima, sve može, oduvijek je, vječan je, ništa mu ne nedostaje. I onda, evo, Bog Otac šalje svoga Sina – njemu jednaka u božanstvu – da uzme našu ljudsku narav. Zašto? Što Bog time dobiva? Naravno, Bog time ne dobiva ništa, jer ne postoji ništa što bi Bogu nedostajalo. Pa zašto onda šalje svoga Sina da se gnjavi s nama ljudima, da hodi prašnim stazama Palestine, da govori tvrdokornim ušima? Zašto? Ivan veli sasvim kratko: Bog je time pokazao svoju ljubav prema nama. Učinio je to iz ljubavi. A tko može objasniti ljubav i sažeti je u neku definiciju? Upravo to govori Pjesma nad pjesmama: "Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti. Da netko daje za ljubav sve što u kući ima, taj bi navukao prezir na sebe."

Ljubav Božja prema nama ide još dalje. Utjelovljeni Sin Božji postao je žrtva pomirnica za nas. Za nas je samoga sebe prinio na križu. Zašto? Iz duboke, a ipak nerazumljive ljubavi. Jer ljubav je uvijek "nerazumna", ona je "luda", ona ne traži sebe ni svoj probitak. A mi – vjernici! – u svojoj zaslijepljenosti znademo Boga pozivati na odgovornost, jer, evo, nema pravog osjećaja za nas. On da nema ljubavi za nas? Pa samoga je sebe za nas predao!

Na kraju nam Ivan, dobrohotan kakav već jest, upućuje završnu riječ: "Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga." Budemo li nastojali iskazivati ljubav drugim ljudima onako kako to Bog čini prema nama, postat ćemo Bogu slični, bogoliki. Veli Pavao kako će u vječnosti sve uminuti: i mudrost, i sila, i proroštva, i čudotvorstva, pa i sama vjera. Jedino što ostaje isto i na zemlji i u vječnosti jest ljubav. Ona je vječna. Jer, reče Ivan, Bog je ljubav.