Kada čovjek postane svjestan da je velik dio život već proživio, da mu se približava kraj, htio – ne htio, počne podvlačiti crtu. Pa onda razmišlja da je mogao postupiti ovako i onako, počne žaliti za nečim propuštenim, počne više osjećati tjeskobu zbog počinjenih ludosti… O tome bi vam svećenici i oni koji njeguju starije i teško bolesne ljude mogli puno pripovijedati. Mlad čovjek vidi pred sobom čitav život, a starac osjeća kako se za njim zatvara poglavlje po poglavlje.

Biblijski patnik Job iskusio je to u velikoj mjeri. U svojoj žalopojci on ovako govori Bogu: “Spomeni se: život moj je samo lahor…” Psalmist to opisuje još težim riječima: “Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.” I to je čovjekov život, to je gorčina koja nas može obuzeti kada gledamo gdje smo bili, što smo činili i što nas očekuje…

Biblija ne želi uljepšavati naše životne prilike. Život je koji put doista tvrd, neke životne okolnosti možemo smatrati pravim tragedijama. I Isus je to znao. Zato je “prošao svijetom čineći dobro”. Liječio je bolesne, uskrišavao mrtve, gladne hranio, tješio žalosne. Međutim, Isus je iznad svega naviještao radosnu vijest, radosnu vijest koja daje smisao čovjekovu životu i ovdje u vremenu ali i u vječnosti. Zato je mirno mogao reći: “Blago mirotvorcima, blago krotkima, blago progonjenima zbog pravednosti.” Ono “Blago!” ne odnosi se samo na vječni život. Hoće reći: blago onome koji čini dobro, unatoč nevoljama, jer već sada u ovome trenutku ima u sebi onaj duboki mir, mir koji može dati samo mirna savjest, odnosno vjera da Bog sve vidi i zna, vjera da će Bog ispuniti smislom naš život, kao što je dao puni smisao Kristovoj smrti na križu.

Život naš jest kao lahor. Sve, baš sve će proći. Sve što vidimo i što poznajemo, prolazno je i završit će. I Sunce, i Mjesec, i vjerojatno cijeli svemir. To vrijedi za ovaj svijet. Međutim kršćani vjeruju da ima nešto što je jedino trajno, neuništivo, što je vječno: to su dobra djela učinjena s ljubavlju. Ljubav koju nosimo u sebi neuništiva je. Blago onome kome Bog udijeli tu vjeru.