Jednom je Isus svoje učenike upravo šokirao. Navijestio je da će otići u Jeruzalem, gdje će biti uhićen, osuđen i ubijen, da bi na kraju uskrsnuo. Učenici su bili preneraženi. Kako? On, Mesija, onaj koji ima spasiti cijeli narod da bude osuđen i ubijen? Nemoguće. Konačno, što će onda biti s njima, apostolima? Ispast će da je to što su toliko vremena slijedili Isusa bilo uzaludno. I onda Petar, spontan, kakav je već bio, uze Isusa na stranu i počne ga odvraćati: “Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!” I sada Isus posve tvrdo i neuvijeno odgovara Petru: “Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!”

Upravo tako. Istina je katkada strašno bolna, često nepopularna, često zataškavana, ali uvijek ostaje - istina. I onda se događa da okolišamo. Ne želimo čovjeka povrijediti, pa zaobiđemo ili “ublažimo” istinu. I onda dolazi ono što se danas nesretno naziva “politička korektnost”. Pa onda ispadne da nije isto bude li fizički napadnut piljar na tržnici ili, ne daj Bože, novinar. Pa će biti veoma poželjno - hvala Bogu! - govoriti o razvrstavanju otpada, ali ne nužno o tome da mediji i društvene mreže itekako zagađuju naše životno okruženje. Istina je nepopularna i o njoj se rijetko govori, kao ona istina da je nemoralno prisiljavati ljude da nedjeljom rade u trgovačkim centrima, kao i ona druga istina da nikakve odgojne ustanove ne mogu nadomjestiti roditeljski odgoj i zagrljaj majke, one majke koja radi u trgovačkom centu do poslije 22 sata...

Kako god bilo, važno je znati da Isusova istina jest istina izrečena s ljubavlju. Tako i nas Isus poziva da istinu ne govorimo naduto, ne da bismo povrijedili i ponizili, ne da bismo sami sebe uzdigli. Evo. Mogu li ja u jednostavnosti, dobroti i ljubavi reći svome najbližemu da previše pije, da ružno govori, da je nepravedan prema djeci ili prema svome roditelju, da zanemaruje Boga i svoju vjeru? Pri tome se trebam čuvati dviju krajnosti. Jedna bi bila da iz obzira ništa ne kažem, pa onda postanem, kako nas to stari katekizmi uče, “sudionik tuđih grijeha”. Druga bi krajnost bilo “pametovanje”, dociranje, a zapravo uzdizanje samoga sebe. Što bi bila “zlatna sredina”? Mjerilo svega bi trebala biti iskrena i nesebična ljubav. Upravo je tako Isus postupio prema Petru. Evo, bilo bi dobro da nam on bude uzor. A tko drugi?