U davnim vremenima autoritet je bio autoritet i vrlo se rijetko stavljao u pitanje. Tako Knjiga Mudrosti kaže: “Osim tebe, Bože, nema Boga koji se brine za sve da bi mu morao dokazati da ne sudiš krivo.” U ono je vrijeme to bilo posve razumljivo. Tko je mogao staviti u pitanje nekog silnog vladara, kao, na primjer, faraona, a pogotovo tko bi onda mogao staviti u pitanje Boga? Za onog drevnog vjernika Bog je jedini gospodar, jedini zakonodavac, jedini autoritet i sve što on čini ima se prihvatiti kao dobro i mudro, makar to tako i ne izgledalo.

A onda su došla druga vremena. Sve se počelo stavljati u pitanje: i ljudski i božanski zakoni, do te mjere da zapravo čovjek nije htio trpjeti nikakav autoritet. Danas u velikoj mjeri živimo u takvom ozračju. Što, na primjer, mnogima znače zapovijedi o bračnoj vjernosti, o spolnosti koja bi trebala biti znak bračne ljubavi, a ne zabave? A pogotovo što većini ljudi znači da bi nedjelja trebala biti ispunjena duhovnim sadržajima, posvećena obitelji i odmoru, a ne hodočašćenjem u trgovačke centre? Osjećaj za autoritet uvelike se smanjio. Što reći o tome?

Čovjek koji sam sebi postavlja zakone i životna pravila u većoj je mjeri zbunjen. Stvara pravila kojih se sutra odriče i uvijek tako iznova. Nadalje, ako se sudare dvojica od kojih svatko živi po svojim pravilima, može doći do teških sukoba. Kršćani, međutim, vjeruju da je Božja riječ vječna, da nad Bogom nema drugog autoriteta te da je Bog mudar i dobrostiv i daje nam upute i zakone za naše dobro. Nadalje, i onda kada vidimo kako se događaju tolike nepravde i tolika zla, vjerujemo da Bog to i zna i vidi i da svemu daje smisao koji mi danas ne možemo nazrijeti. Bog je vječan i u vječnost nas poziva. Ono što zapovijeda, za naše je dobro. Iznad Boga nije nikakva vlast, nikakva ideologija, nikakvi proroci, mudraci i vođe svih vrsta. Nije uvijek jednostavno prignuti glavu i priznati da je Bog iznad svega, ali u isto vrijeme ta vjera i ta nada donosi mir i duboku radost našoj duši. Ono drugo i drukčije ne izgleda sjajno.