Jednom je prigodom Isus vratio vid slijepcu od rođenja. I danas bi to u medicini bilo jedva moguće, a u Isusovo vrijeme bilo je to istinsko čudo. Farizeji, ondašnji pobožni sloj, u tome su vidjeli dva velika problema. Prvo, to je učinio Isus s kojim se nisu slagali, koji ih je prekoravao zbog njihova licemjerja, a drugo, sada im stvarno nije bilo lako govoriti da je Isus bezbožnik i grešnik, jer je učinio očito čudo… Zato su prvo pozvali roditelje bivšeg slijepca da posvjedoče da im se sin stvarno slijep rodio, a onda su pozvali i izlječenog slijepca, uvjeravajući ga da je Isus grešnik. Oni su vjerovali da je sljepoća toga čovjeka bila posljedica grijeha njegovih roditelja. Međutim, bivši slijepac mirno kaže: "Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj (Isus) ne bi bio od Boga, ne bi mogao učiniti ništa." Na to mu rasrđeni farizeji rekoše: "Sav si se u grijesima rodio, i ti da nas učiš?". I izbace ga.

Eto to. Nije važno što, nego tko. Bilo je očito da je Isus učinio čudo. Međutim, budući da je to učinio upravo on, kojega su smatrali neprijateljem, smatrali su to nekom đavolskom varkom. To za njih nije mogao biti Božji znak. I povijest se ponavlja. Dovoljno je da novinar izvijesti da je nešto ustvrdio "ugledni znanstvenik", i većina će povjerovati da je to baš tako. A ako novinar napiše da je to rekao "kontroverzni" znanstvenik, njegovo mišljenje većina neće prihvatiti. Dovoljno je da se jedna vlada nazove "režimom", a suradnici nekog političara "klikom", znamo što bi čitateljstvo trebalo o tome misliti.

U našem običnom životu često je nevažno što je rečeno, mnogo nam je važnije tko je to rekao. Ako je to neki omraženi član moje obitelji ili možda moj nesimpatični susjed, njegovo mišljenje može biti samo glupost… A što čini mudar čovjek? Svakoga će saslušati. S pažnjom i poštovanjem. Odvagnut će njegove argumente. Zasigurno će u njima naći mnogo dobrih elemenata. Često će stavljati u pitanje sebe i svoje postupke. Neostvarivo? Uopće ne. Pa to redovito čine športaši ili glumci. Ne treba nam crno-bijeli svijet kao u vremenu jednoumlja. Važno je da se poštujemo i prihvaćamo, važno je da u svakome čovjeku otkrivamo ono dobro i plemenito. Ako to vrijedi za svakog čovjeka, onda to pogotovo vrijedi za one koji se smatraju vjernicima. Upravo tako je i Isus postupao - nikoga nije odbacivao, nego je od običnih ljudi učinio vrijedne suradnike. Dobro je njegovati takav stav. Možda bi nam to u ovoj korizmi mogao biti još jedan izazov.