Knjiga Izlaska pripovijeda kako je Bog po Mojsiju učinio silna čuda da bi izveo židovski narod ispod vlasti silnoga faraona i poveo ga u obećanu zemlju. Bili su to veliki znakovi, koje je samo Bog mogao učiniti. I onda, za vrijeme hoda kroz pustinju, čuje se mrmljanje i nezadovoljstvo. Tako čitamo u Knjizi Izlaska: "Narod je žeđao za vodom pa je mrmljao protiv Mojsija i govorio: ‘Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?‘" Evo, često ljudi upravo tako postupaju. Bili su robovi, a sada su slobodni. Bog koji ih je uz silna čudesa izbavio - sami to nikada ne bi mogli! - obećava im zemlju i dom. I sada, na prvoj prepreci na putovanju, oni mrmljaju. Vratili bi se u Egipat! Samo da utaže žeđ, spremni su ponovno postati robovi!

Nije se Bog "uvrijedio". Jednostavno je rekao Mojsiju neka stane pred jednu pećinu, neka udari štapom po stijeni i poteći će voda. Tako je i bilo. Na koncu pisac zgodno zaključuje: "Mjesto prozovu Masa i Meriba zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: ‘Je li Gospodin s nama ili nije?‘"

Evo, to smo mi ljudi. Tko bi nam udovoljio? Toliko smo puta nezadovoljni zbog ove ili one neprilike, ostavljajući po strani toliko dobrih stvari koje imamo i u kojima uživamo. Ljeti nam je strašno vruće, zimi užasno hladno, država nam je najgora na svijetu, zdravstvo katastrofalno, a školstvo ispod svake kritike. Susjedi su nepodnošljivi, roditelji škrti i neuviđavni, a Crkva i suviše koketira s političarima i tako dalje i tako dalje.

A ne uviđamo kako zapravo dobro živimo. Standard nam je, naravno, puno viši nego prije deset godina, živimo u miru, bez rata i progonstva, većini nas je zdravlje dobro "u skladu s godinama". A onda još nešto, puno važnije. Ako smo vjernici, znademo da smo pred Božjim očima i u Božjem srcu. Nismo bačeni u svemir niti ostavljeni da se sami snalazimo. Pa kad nas pogode i nevolje i nesreće, znademo da Bog sve okreće na dobro. Kršćanin zna: ako on trpi, onda se on povezuje s Kristom koji je trpio i koji je s vjerom u Boga izdržao, da bi bio proslavljen. Zato vjernik radosno zahvaljuje Bogu za sve tjelesne i duhovne darove, ali u isto vrijeme vedro s vjerom i nadom podnosi nevolje života. Pa onda mudar vjernik ovako moli: "Bože daj mi snage da u svome životu promijenim ono što trebam mijenjati. Daj mi strpljivosti da podnosim ono što ne mogu promijeniti. I daj mi mudrosti da to dvoje razlikujem."