Kažemo nekome: “Blago tebi!” i pri tome mislimo na uspjeh u školi, na studiju, na uspjeh u poslu, u obitelji. Doista, tko je to “blažen” i sretan da bi mu se moglo zavidjeti? Mlad, zgodan, pametan, uspješan? Međutim, evo, Isus nas u evanđelju iznenađuje. Veli: “Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko.” I nakon toga niže još sedam drugih - blago rečeno - neobičnih blaženstava: blago progonjenima, blago krotkima… Bilo je puno pobožnih duša koje su ovo ovako shvaćale: blago onima koji su siromašni, koji se sada muče i pate, u nebu će se odmoriti i u nebu će im biti dobro. U međuvremenu: “Trpi, duraj, pa ćeš u raj!”

Isus, međutim, govori o “siromasima duhom”. Naravno da ovdje ne misli na one s mentalnim bolestima. Siromah duhom jest onaj čovjek kojemu materijalni probitak nije najvažniji. Puno je takvih ljudi. Zar ne da će se roditelj puno toga odreći u korist vlastitoga djeteta? Zar ne da ima toliko idealista koji će žrtvovati i vrijeme i novac za neku plemenitu stvar? Siromah duhom ne živi samo za ovu zemlju. On je bogat u duhu.

Važno je ovo imati na pameti. Reklame nas uvjeravaju da moramo imati uvijek više, uvijek bolje, uvijek najnoviji model. Uvjeravaju nas reklame da je sreća u posjedovanju, u potrošnji, u sve većim i sve luđim zabavama. Međutim, na drugom mjestu Isus mirno kaže: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.”

I, doista, ono što nas duboko usrećuje jest živ čovjek, jest dobrohotnost, jest praštanje, jest zajedništvo, jest ljubav. Zato Isus dalje govori: “Blago krotkima, blago mirotvorcima, blago progonjenima zbog pravednosti…” Možda bi bilo dobro da na trenutak zastanemo i upitamo se što nas to stvarno i trajno usrećuje, što je naše istinsko blago, što je naša najdublja čežnja. Možda je to ipak nešto iznad trenutnog uspjeha, iznad popularnosti na društvenim mrežama, iznad ugleda, moći i novca… Što god rekli oni koji Boga baš i ne osjećaju, duboko je istinita Augustinova misao: “Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi.”