Prorok Ilija najveći je prorok, kojega veoma poštuju i Židovi i kršćani. Na kraju njegova života Bog je dao da bude uznesen na nebo u ognjenim kolima i s ognjenim konjima. I danas Židovi, za njihova najvećeg blagdana Pesaha, za stolom uvijek ostave jedno mjesto za Iliju, koji ima doći u posljednje vrijeme. Od svih starozavjetnih proroka u katoličkom kalendaru samo je Sveti Ilija (20. srpnja). A evo što se dogodilo na koncu Ilijina života. Bog mu kaže: "Pomaži (uljem) Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe." Evo: "namjesto sebe". Čak i veliki Ilija je zamjenjiv! Učinio je svoje i sada dolazi njegov nasljednik.

I Isus stavlja samoga sebe u isti položaj. Veli: "Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti, jer ja odlazim Ocu." Tako je i bilo. Čudesa koja je činio Isus, i apostoli su činili. Međutim, Isus je propovijedao samo u svojoj domovini, svojim sunarodnjacima, a po apostolima se Kristovo evanđelje proširilo po cijelom ondašnjem svijetu. Evo, Isus je dao da ga njegovi učenici preteknu.

To je velika životna mudrost. Znati stati. Znati povući se. Znati otići. Zato je izuzetno velika gesta koju je učinio papa Benedikt XVI. Kada je shvatio da ga sile izdaju, jednostavno je rekao kako je svjestan da zahtjevnost njegove službe nadmašuje njegove sile i - povukao se. Ostavio mjesto drugome. Tako treba biti. Nakon nas neće svijet propasti, nakon jednog župnika neće župa propasti, nakon ovog ili onog izuzetnog čovjeka na njegovo mjesto dolazi drugi. A to je kojiput tako teško prihvatiti. Međutim, tu je potrebno uočiti dvije stvari. Kao prvo, za mene je bitno da u svoje vrijeme dajem sve od sebe. Pa ako i nisam u svemu bio na visini, Bog jedini to prosuđuje, Bog je milosrdan i ne želim se time opterećivati. Tako Pavao mirno veli: "Meni pak nije nimalo do toga da me sudite vi ili bilo koji ljudski sud; a ni ja sam sebe ne sudim… Moj je sudac Gospodin." Drugo, ja se nipošto ne bih smio poistovjećivati sa svojom službom. Tako ja, na primjer, imenom i prezimenom nisam "Ravnatelj Škole" ili "Voditelj Odjela" ili "Predsjednik Katedre", nego je moje ime i prezime isključivo ono koje piše u mojoj osobnoj iskaznici. Bog me uvijek zaziva imenom i Bogu sam uvijek važan, bez obzira na to gdje bio i što činio. To je izvor mira i radosti.