Čitači na misi obično lome jezik kada trebaju pročitati da je Isus "svećenik po redu Melkisedekovu". Budući da je zapisano da je Melkisedek - kao svećenik - pred Abrahamom Bogu prinio kruh i vino, kršćanski ga pisci rado uspoređuju s Kristom, koji je na posljednjoj večeri prinio kruh i vino kao svoje Tijelo i Krv.

Međutim, Poslanica Hebrejima primjenjuje na Krista redak jednoga psalma, Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu, zbog posve drugog razloga. Naime, židovsko je svećeništvo bilo plemenski ustrojeno. U hramsku su službu kao svećenici i leviti mogli ući samo članovi Levijeva plemena. Međutim, za Melkisedeka se nije znalo odakle dolazi, on se nije oslanjao na svoj rod ili društveni položaj. Tako i Isus. Nije bio iz Levijeva plemena, pa onda prema židovskom zakonu on nije mogao prinositi žrtve u hramu. Pa ipak, govori poslanica Hebrejima, Isus je pravi svećenik zato što je prinio samoga sebe na križu i tako je jednom jedincatom žrtvom spasio sve ljude. To je temelj kršćanskog nauka i kršćanske teologije spasenja. Isus se nikako nije uklapao u tipičnu viziju svećenika. Za svoje sunarodnjake bio je običan laik, koji je odrastao u gotovo nepoznatom gradu, tako da je čak jedan njegov učenik, kad je prvi put za nj čuo, s čuđenjem rekao: "Iz Nazareta da može izići nešto dobro?" Pa ipak, ono što nisu učinili toliki svećenici po svojoj redovitoj službi, učinio je Isus, koji je bio izvan svih očekivanih okvira.

Dobro je to imati pred očima. Svi smo mi skloni ljude gledati u određenim okvirima i u tim istim okvirima prosuđivati neke pojave. Na primjer, ako novinar napiše da je nešto rekao "ugledni" znanstvenik taj i taj, to ćemo uzeti zdravo za gotovo. Međutim, ako taj isti novinar za nekoga drugoga napiše da je "kontroverzni" znanstvenik, onda mu baš nećemo vjerovati. Novinar je i jednog i drugog stavio u neke svoje okvire očekujući da i mi to učinimo. Slično je i u našem redovitom životu. Često kažemo: "Ma, znam ja njega!" Sudimo i prosuđujemo prema stereotipima, prema onome što nam kažu mediji, ovisno s koje strane dolaze. A puno bi bolje bilo da u svakom čovjeku i njegovu postupku pokušamo pronaći ono dobro i pozitivno. Tako će, na primjer, mnogi kršćani imati puno poštovanja za jednog Ghandija, kao što će mnogi nekršćani s divljenjem gledati na djelo Majke Terezije. Jer svi smo djeca Božja i u svakom je od nas iskra Duha Svetoga.