Datum objave: 9. siječnja, 2021.
Djeca često znaju reći: "Ja sam najjači!" To je ta dječja potreba da se
smatraju posebnima. Neki tome porivu ni kasnije ne mogu odoljeti, pa tako
pamtimo športaše koji su govorili da su najveći i najljepši, dok neki drugi nisu
prezali od toga da sebe doslovno izjednače s Bogom. Strašno je čitati kako su se
neki vladari smatrali nadljudima i bogovima, počevši od egipatskih faraona pa
sve do diktatora u bližoj povijesti. Pa ipak, oni su bili samo slabi i smrtni
ljudi, "sve ako se zemlje nazivale imenima njihovim", kako veli
Biblija.
A evo kako postupa istinski velikan, Ivan Krstitelj. Kad je
počeo propovijedati i krštavati, veli Biblija, "grnula je k njemu sva judejska
zemlja i svi Jeruzalemci". Ivan se lako mogao proglasiti Mesijom, moga je
postati "megazvijezda". Međutim, on je dobro znao da je on tek glasnik, tek
preteča, onaj koji će prstom pokazati Mesiju. Zato on sa svom jednostavnošću
govori: "Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i
odriješiti mu remenje na obući."
Ono što duhovni ljudi nazivaju poniznošću,
zapravo je - realnost. Koliko god se ja propinjao na prste, visok sam točno
onoliko koliko sam visok. Osim toga, što se više trudim uvjeravati sebe i druge
da sam poseban, da sam iznad ostalih, tim više sebe stavljam u neki zamišljeni
svijet, tim više se udaljavam od ostalih, tim više sam zapravo - strašno
osamljen. Ja i moja umišljena veličina. I, što je još gore, budem li se ja sâm
uzdizao, budem li vjerovao da ću biti veći ako druge ponižavam, budem li
vjerovao da će nešto izvanjsko podići moju vrijednost, ostat ću na koncu duboko
razočaran, kao ona djeca koja su brzo, brzo trčala ne bi li prošla ispod dûge. A
dûga uvijek ispred nas. Nedohvatljiva.
Zato je mudro priznavati svoju
ograničenost, baš kao što je mudro pokoravati se silama prirode. Biti svjestan
svojih ograničenja i u isto vrijeme priznavati drugima njihove sposobnosti, to
nam daje mir i spokoj. Ne moram se stalno upinjati i dokazivati. Jednostavno,
živim život kakav mi je Bog dao, radujem se onome što umijem. U tome stavu
kršćani vide još nešto prekrasno. Naime, koliko god ja bio prosječan ili čak,
prema nekim mišljenjima, ispodprosječan, u Božjim očima ja sam jedinstven,
neponovljiv, dragocjen. Na cijelom svijetu nema ni jednoga čovjeka kao što sam
ja, niti će ga ikada biti. Bog me je htio ovakvog, ovdje, u ovim životnim
prilikama i okruženog upravo ovim ljudima s kojima živim. Ne moram sâm sebe
uzdizati. To za mene čini Bog. To je izvor našega mira i duboke radosti. Do
vječnosti.