Datum objave: 24. listopada, 2020.
Prva kršćanska zajednica kojoj je Pavao uopće pisao, bila je ona u Solunu.
Pun ljubavi i nježnosti on ih na samom početku pisma pohvaljuje: "Sve u nevolji
mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim
vjernicima u Makedoniji i Ahaji", Veli Pavao u nevolji mnogoj. Upravo tako. U
toj su zajednici bili pretežito oni neugledni, s ruba društva: lučki radnici,
udovice, robovi, pridošlice, neškolovani, obespravljeni, siromašni, na rubu
dostojanstvenoga života… Ali gle čuda! Upravo ti koji su bili u velikoj nevolji
prihvatili su Pavlovo propovijedanje s radošću Duha Svetoga, tako da su postali
uzorom kršćanskim zajednicama drugih krajeva. Kako netko, tko je izložen velikim
nevoljama, može biti toliko radostan da njegova radost postane zarazna? Je li to
moguće? Naravno da je moguće, uvijek je tako bilo, pa i danas. Evo, jeste li u
televizijskim reportažama vidjeli lica afričke djece dok se igraju priručnim
igračkama koje bi se jedva i mogle zvati igračkama… Sve pršti od sreće. S druge
strane, je li neki američki milijunaš nužno sretniji od nekog našeg običnog
čovjeka koji u kotliću kuha čobanac za svoju obitelj i za svoje
kumove?
Gdje je izvor radosti? U srcu. Tamo gdje je vjera, nada, tamo
gdje je ljubav, gdje je dobrota, gdje je iskrenost, susretljivost, praštanje,
jednostavnost. Radost je u sposobnosti da čovjek blagoslivlja Boga za ono što
ima, ne opterećujući se onim što drugi imaju, ili što bi on sam još mogao ili
trebao steći. Jer, dok bi čovjek čeznuo za nečim što je veće, brže i bolje od
onoga što posjeduje, proći će ispred njega neopaženo ono lijepo i plemenito što
već ima. A ima ljepote i radosti u nama i oko nas! Valja samo bolje pogledati.
Zato dragi čitatelji, zahvalite Bogu za ono što imate. Veselite se i radujte
se svakome danu, svakome jutru. Uza sve muke, strahove, nevolje i bolesti,
toliko je toga lijepoga u našem životu i u našem okruženju. K tomu, ako smo
vjernici, tu je i sigurnost da je Bog s nama, da nas voli, da nas blagoslivlja i
da nam otvara vrata neba. U toj je vjeri onda Pavao, koji je i sam bio siromah,
mogao naviještati evanđelje, a evanđelje je naravno – radosna
vijest.