Zacijelo ste čuli kako je u svoje vrijeme neki kipar odbacio jedan mramorni blok smatrajući da nije dobar za kip koji je naumio klesati. Taj isti kamen ipak je uzeo Michelangelo i isklesao jedan od najpoznatijih kipova uopće – slavnog Davida. Tako će i danas neki nevješt trener odbaciti nekog igrača uvjeren da se nikada neće razviti u vrhunskog igrača, a drugi ga trener prihvati i načini od njega najboljeg igrača na svijetu. U svojoj nesavršenosti ljudi koji put odbace pravi biser, uvjereni da ništa ne vrijedi. Tako Isus na sebe primjenjuje drevni psalam: “Zar nikada niste čitali u Pismima: ‘Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim!”.

To je nevolja mnogih velikih ljudi. Dok su na svijetu, ljudi ih ne prepoznaju i ne cijene, a onda im kasnije dižu spomenike… Evo, Biblija kaže da je sâm Sin Božji došao među ljude kao čovjek, ali i kao Božji Sin, a oni ga nisu prepoznali, nisu ga slušali, nego su ga osudili kao neprijatelja vjere i naroda. Koji put smo stvarno slijepi pokraj zdravih očiju i ne vidimo što je veliko, važno i dobro za nas. Odbacujemo kamen koji će biti zaglavni kamen…Dopustite, i danas bi u našem društvu bilo jednako. Odbacujemo kao bezvrijedne i nadiđene neke i životne stavove. Je li nam stvarno važna obitelj? Pa baš i ne. Tjeramo radnike da danju i noću, nedjeljom i blagdanom rade u trgovačkim centrima. A kako će ta čistačica dati svome djetetu prije spavanja šalicu toploga mlijeka, odjenuti mu pidžamicu, odnijeti u krevet i ispričati priču za laku noć? Ne, ona mora raditi, pa neće valjda biti jedna od onih koje nose samo pregaču i kuhaču. A dijete? Pa ono ima sve moguće priče i aplikacije na pametnom telefonu… Je li to normalno? Crkva nadalje govori o svetosti braka, o tome da ne živi čovjek smo o kruhu, zabavama, kafićima i tulumima… Tko to sluša? Traži se brza zabava, brza hrana, noćni izlasci, novi trendovi, podilaženje svakom impulsu strasti…Odbacujemo klasične obiteljske i kršćanske vrednote. To je možda naše pravo. I što dobivamo? Proizvođače i potrošače. A gdje je tu čovjek? Gdje je ona mrva duše? Gdje je onaj iskreni pogled u oči? Gdje je iskrena ruka u ruci, vjerna više od pedeset godina? Budimo iskreni: znamo mi koje su to prave vrednote, samo eto – kažemo – takvo je danas vrijeme. Pa ipak, počnimo – koliko je do nas – njegovati bar jednu od tih pravih stvari. Možda da započnemo s pričom za laku noć? Djeca će nam biti zahvalna.