Datum objave: 26. rujna, 2020.
Koliko god vjernici romantično gledali na prve kršćane, bilo je problema i
među njima. Tako Pavao piše kršćanima u Filipima: "Ispunite me radošću: složni
budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo
suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od
sebe…" U poniznosti? Tko još govori o tome? Jer, reklo bi se, ako ti sam sebe ne
cijeniš, kako će te drugi cijeniti? Ako sam sebe ne ističeš, kako će drugi
zamijetiti tvoju veličinu? Zato su došle kao naručene društvene mreže gdje
cijeli svijet može vidjeti kako sam lijep, uspješan, pametan… Ja sam velik: imam
tisuću prijatelja na toj-i-toj društvenoj mreži… A Pavao, naprotiv, govori da bi
Božji čovjek u poniznosti trebao druge smatrati višima od sebe. I u tome polazi
od sebe. Priznaje bez uljepšavanja: "Ja sam najmanji među apostolima i nisam
dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju." Posve drukčije od
javnih ličnosti koje unajmljuju agencije koje se brinu da njihovi klijenti – bez
obzira na stvarno stanje – ostave što bolji dojam u javnosti. A Pavao mirno
izvlači svoju mračnu prošlost. A to što je apostol, veli on, nezasluženi je
Božji dar: "Milošću Božjom jesam što jesam." Za uzor poniznosti Pavao na koncu
uzima Krista koji se "nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom", nego je
"ponizio samoga sebe poslušan do smrti, smrti na križu."
Što je prava
poniznost? Prvo i temeljno, ja vrijedim koliko vrijedim, bez obzira na to kako
me ljudi doživljavali, bez obzira na to koliko bio popularan i bez obzira na to
što o meni mislili. Za mene je bitno da znam što sam dobra učinio, a kao
vjerniku bitno mi je i presudno kako Bog na mene gleda. Ljudski su sudovi vrlo
prevrtljivi. Nije li Hitler na početku svoje strahovlade nadmoćno pobijedio na
izborima? Drugo, ako baš trebam nekoga vrednovati i ocjenjivati, sebe najbolje
poznajem. Na osnovi kojih pokazatelja mogu prosuditi koliko vrijedi ili ne
vrijedi onaj drugi? Mogu li ući u njegove skrivene motive, u njegovu dušu?
Kršćanski put savršenosti jasno govori: temelj svetosti jest poniznost, a
temelj svakoga grijeha jest oholost. Radujemo se svemu što imamo, svojim
sposobnostima, svojim darovima, svojoj sposobnošću da činimo dobro, da
utjelovljujemo Božju dobrotu. Jednako se tako radujemo i drugima koji imaju
svoje darove. Jer, izdizanje iznad drugih, zavist zbog tuđega uspjeha znači
izlijevanje žuči na ono lijepo što imam… A poniznost i nenametljivost – čista je
radost.