Kaže veliki pjesnik: "Tko zna? Ah, nitko ništa ne zna. Krhko je znanje…". Koliko god znanost danas išla divovskim koracima, stvarno, koliko je naše znanje? Još do prije nešto više od stotinu godina nismo imali pojma otkud Suncu toplina. A onda su, tek u 20. st., shvatili da se u Suncu - u procesu koji se naziva fuzija - vodik pretvara u helij, pri čemu se oslobađa silna energija. Tek pedesetih godina istoga stoljeća otkriveno je uloga dezoksiribonukleinske kiseline (DNK), od koje su sastavljeni naši geni i pomoću kojih su zapisane nasljedne osobine svih živih bića na Zemlji. A što ćemo otkriti za stotinu godina? Za dvije stotine godina znanstvenici će se čuditi kako su bila mizerna naša saznanja… Zato, pravi su znanstvenici skromni, zapravo, realni, kada kažu da je uvijek mnogo više onoga što ne znamo negoli onoga što znamo te da jedno otkriće vodi do desetak novih nepoznanica za koje nismo niti znali da postoje. Beskrajan je svemir i beskrajni su prirodni zakoni.

Ako je tako s prirodnim zakonima, tko može razumjeti smisao ljudskog postojanja, tko može shvatiti duboku čežnju naše duše za trajnim, beskrajnim i vječnim? Tko može dokučiti zašto nas Bog stvara na svoju sliku? Zato Pavao, istinski vjernik, ali i vrhunski intelektualac svojega vremena, zadivljen piše: "O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putevi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom?".

Kao što su pravi istinski intelektualci i znanstvenici skromni i ostaju zadivljeni onim što im se samo djelomice otkriva, tako bi bilo mudro da svaki čovjek s poštovanjem i poniznošću gleda na Onoga od koga je sve. Kao što ne možemo Boga shvatiti u njegovoj biti, tako ne možemo dokučiti razloge za pojedine njegove postupke. Zašto je, na primjer, Bog dopustio da Njegov Sin završi tako strašnom smrću? Zašto je Isus uopće uzeo među Dvanaestoricu Judu Iškariotskoga, kada je moga znati na što je on spreman? Zašto je briljantni propovjednik grčkoga jezika Stjepan prvi od kršćana morao poginuti za svoje kršćansko uvjerenje?

Za istinskoga vjernika stvar je mnogo jednostavnija. Uz sva otvorena pitanja, sve dvojbe, nejasnoće i tjeskobe, on zna i vjeruje da je Bog iznad svega i da će on - na nama nedokučiv način - ipak ispuniti svoju namjeru spasenja mira i ljubavi. U ovom svijetu? Na onome svijetu? Ne znamo. Samo vjerujemo, kako neki duhovito rekoše, da "Bog i po krivim crtama pravo piše". Rekao bi Isus: "Blaženi oni koji ne vidješe, a ipak vjeruju".