Kolumne
Đelo od Gisko "u gostima" Piše: Srđan Lukačević
Ivor Plužarić: Bez odgovora publike umjetnik ne može zatvoriti “strujni krug”
Datum objave: 25. svibnja, 2024.
Istaknutog hrvatskog multiinstrumentalista, producenta i majstora tona Ivora Plužarića strast za glazbom dovela je na brojne pozornice kao gitarista i bubnjara u različitim renomiranih bendovima. Nastupao je diljem Hrvatske i Europe, no impresivnu je karijeru razvio i kao ton-majstor specijalizirajući se za animirane filmove i oblikovanje zvuka, uključujući i sinkronizacije serija i filmova za Hrvatsku i regiju. Radio je za vodeće svjetske studije kao što su Disney, Sony, Fox i Dreamworks, a zbog svega navedenog Ivor Plužarić prepoznat je kao jedan od najtraženijih profesionalaca u glazbenoj industriji.

Gitara, bas, bubnjevi



S obzirom na vaša brojna znanja i vještine vezane uz glazbu, koji je dio vašeg obrazovanja ostavio najveći trag, odnosno oblikovao vas u traženog stručnjaka i profesionalca kakav ste danas?



- Ne postoji neka prijelomna točka, ali mogu reći da me kroz život najviše oblikovalo neformalno obrazovanje. Odmalena sam imao interes i fokus prema glazbi, a sviranje različitih instrumenata u žanrovski različitim bendovima te rad s iskusnim ljudima u industriji najviše su me izbrusili.

Koliko instrumenata svirate? Zbog čega baš njih i što ili tko vas je usmjerio prema njima?

- Gitaru, bas-gitaru i bubnjeve/perkusije. Koketiram i s klavijaturama, no više u siromašnoj verziji Davida Guette, ali funkcionira za današnje standarde. Neko sam vrijeme svirao i harmoniku, no, na razočaranje mojih baka, to nije dugo trajalo. Gitara je svakako moja prva prava ljubav i to mogu zahvaliti svom tati, koji mi je i prenio strast za glazbom. Kad sam prvi put sjeo za bubnjeve, sve mi je bilo nekako prirodno, možda zato što su mi zbog nekog razloga bubnjevi i gitara jako povezani. Isto tako i bas. Sve su to, na kraju, samo alati za izražavanje emocija.

Strast za glazbom dovela vas je na brojne pozornice u različitim bendovima kao što su F5, Cojones, Headoneast… Kako je osjetiti energiju publike tijekom koncerata, izvedbi, nastupa...?

- Bez publike mislim da sam kao glazbenik mrtav. Kao slikar čiju sliku nitko ne vidi, ili pisac čije djelo nitko ne pročita. Umjetnicima je potrebna ta povratna informacija publike kako bi se zatvorio "strujni krug". Publika je lijepa, nemilosrdna, iskrena i teško ju je prevariti. Može vas nagraditi i isto tako uništiti.

Bendovi, koncerti, turneje i nastupi sigurno donose i brojne doživljaje? Imate li kakvu posebnu priču za nas?

- Meni najzanimljivija anegdota dogodila se na svirci s Cojonesima u njemačkom gradu Münsteru. Nakon svirke u Beču večer prije, putovali smo oko 12 sati u kombiju tek drugi dan turneje. Stigavši, probijali smo se kroz rojeve biciklista kroz grad da bismo jedva stigli na tonsku probu. Odsviravši prvu stvar, potpuno dehidriran, shvatio sam da pokraj sebe nemam vode. Potrošnja na bubnjevima bila je na maksimumu, i uzaludno sam pokušavao doprijeti do ufuranih članova benda da mi netko doda vodu. Nakon sat i nešto vremena agonije uslijedilo je i nekoliko biseva, a ja sam molio Boga da svirka što prije završi. Nakon posljednje stvari odjurio sam u backstage i naletio na zatvorenu bocu piva, nakon čega mi je tonac dodao ključeve (od kombija!) da je otvorim i - puf! - jedini ključ od kombija ostao je polomljen u mojoj ruci. Sljedeći smo dan svirali 30 km dalje kod napuštenog rudnika nakon što su nas domaćini iz Münstera prevezli s opremom. Nakon svirke upoznao sam čovjeka koji me je spojio s Turcima u Dortmundu 30 km dalje koji su jedini mogli popraviti ključ. Čekali smo dva i pol sata kod stadiona Borussije da bi ključ koji su mi napravili bio dvostruko duži, ali majstor je bio uvjeren da će raditi. I je! Iako smo morali otkazati jednu svirku u Chemnitzu, uspješno smo odradili ostatak turneje. Hvala na ovom pitanju, kao da se cijela agonija isplatila zbog priče. (smijeh)

Danas je sve dostupnije nego ikada prije, pa tako i glazba. Čini li vam se da je zbog toga previše svega?

- Za nas koji smo odrasli u socijalizmu, "previše svega" može biti preplavljujuće, ali na kraju naša je odgovornost hoćemo li prihvatiti prvo ponuđeno ili tražiti kvalitetnije sadržaje. Kao što smo imali izbor prebaciti program ili ugasiti TV, tako i danas imamo kontrolu nad mobitelom i možemo birati sadržaj koji ćemo konzumirati. Jesti brzu hranu nije zakonska obveza, to je izbor pojedinca. Tako je i s glazbom.

Kako biste opisali današnju hrvatsku i svjetsku glazbu? Ako biste generalizirali, mislite li da se scena poboljšava ili pogoršava?

- Ako govorimo o mainstream glazbi, ona mi je za uši jednaka kineskim LED-icama za oči. Osjeti se veliki grč da se slušatelj zaslijepi podražajem u što kraćem roku u jednoj kratkotrajnoj Tik Tok emociji. Sad je tako, no mislim da će se ljudi zasititi i toga kad počnu izlaziti "haiku" pjesme u trajanju od 10 sekundi, koliko će nam trajati koncentracija. Hrvatska, iako obiluje jezivim izvođačima, ima ponuditi i puno kvalitetnog glazbenog sadržaja. Najgora je osobina hrvatske glazbene scene kad se trudi zvučati kao netko drugi tko već postoji.

Rad za velike kompanije


Paralelno s nastupima ostvarili ste i uspješnu karijeru kao ton-majstor specijalizirajući se za animirane filmove i oblikovanje zvuka.

- Nakon završene SAE škole u Ljubljani, igrom slučaja počeo sam raditi za studio koji se bavio sinkronizacijama za Disney. Bilo mi je zanimljivo raditi s redateljima i glumcima i nalaziti se iza kulisa najgledanijih blockbustera. Više sam puta sudjelovao u miksevima u Londonu i Barceloni velikih filmskih studija, gdje mi je interes rastao još više.

Danas radite sinkronizacije serija i filmova za Hrvatsku i regiju vodećih svjetskih studija kao što su Disney, Sony, Fox i Dreamworks. Kako je raditi za tako velike kompanije?

- Svaki od tih studija ima svoj specifični način rada i ja sam samo mala karika u procesu u koji je uključeno više stotina ljudi. Proces može biti lijepo, ali i izazovno iskustvo. Laicima je teško zamisliti koliko stresa jedan nevini animirani film može donijeti.

Možete li nam reći više o oblikovanju zvuka i ulozi majstora tona u postprodukciji?

- Oblikovanje zvuka i zvučnog pejzaža je jednako važno kao i sama slika. Slika bez adekvatnog zvuka ne znači ništa. Dovoljno je pogledati bilo koji film bez zvuka, samo s titlom. Oblikovatelj zvuka koristi slojeve zvučnih efekata, koraka i atmosfera pomno birajući trenutak i intenzitet kako bi što bolje prenio priču. Majstor tona spaja dijaloge, glazbu i efekte u logičnu cjelinu koju često uzimamo zdravo za gotovo.

Odgovaraju li vam više nastupi pred publikom ili animiranje filmova i oblikovanje zvuka negdje "u sjeni"?

- Mislim da na ovo pitanje ne mogu odgovoriti s ili/ili. Uživam jednako u oba procesa. Tu nalazim balans.

Na kraju, uz kakve se knjige opuštate? Dajte nam nekoliko preporuka?

- Opuštaju me autobiografije, znanstvena fantastika, a u posljednje vrijeme literatura iz psihologije. Preporučio bih Život Keitha Richardsa, Klaonicu 5 Kurta Vonneguta i Nenasilnu komunikaciju Marshalla B. Rosenberga. Za najmlađe Planinu Tonyja Wolfa.