Dominik Karaula rođen je u Sisku, potom je živio u Glini, a studentske je dane provodio u Osijeku, na Akademiji za umjetnost i kulturu, gdje je završio diplomski studij Gluma i lutkarska animacija. Uz formalno obrazovanje, iskustvo i znanje stječe u predstavama na Akademiji, ali i na vanjskim projektima. Mnoge od tih uloga već sada su u javnosti zapažene, a predstave u kojima glumi posjećene. Danas profesionalno djeluje u okviru umjetničke organizacije Glinjol Teatar i na Akademiji kao naslovni asistent iz umjetničkog područja Kazališna umjetnost (scenske i medijske umjetnosti), umjetničko polje Gluma.

Stilske vježbe, gledajući sa strane, vrlo su hrabar pothvat! Ponajviše zbog glumačkih legendi Lele Margitić i Pere Kvrgića, s kojima svi poistovjećuju taj naslov. Kako ste vi pristupili tom izazovu?

- Pristupili smo tom izazovu vrlo jednostavno upravo zbog toga što smo bili vrlo svjesni što su Stilske vježbe i koji su trag ostavile. Činjenica je i da su Guinnessovoj knjizi rekorda navedene kao najdugovječnija predstava s istom postavom, koja je izvođena punih pedeset godina. Međutim, kada smo pristupali projektu, znali smo u što se upuštamo, no također od samog nam je početka olakšanje bilo i to što predstavu nismo htjeli raditi na način na koji su ju radili oni. Predstava je pripremana iz nove perspektive, u 2023. godini, modernom dobu, u kojoj smo pokušali na suvremen način postaviti tekst i priče prikazati iz drugih kutova gledanja.

Recite nam više o samom putu nastajanja predstave?

- Kolegica Selena Andrić došla je s idejom i krenuli smo u proces, produkciju ove predstave podržao je Kulturni centar. Redateljica Vlasta Ramljak uvelike nam je pomogla i usmjeravala nas u samom radu, ali također je bila svjesna i poticala nas da iskoristimo moderne načine pričanja priče. Radili smo korak po korak, ima 99 priča, odabrali smo najzanimljivije, dodali svoje, slagali kako je koja gdje bolje pasala. Iz probe u probu mijenjali smo redoslijed jer se, naravno, radi o dosta improvizacije, uz prethodne jasne smjernice. Improvizacija postoji sa svakim novim igranjem predstave jer to, po meni, i jest bit kazališta, da bude živo, neposredno. Uz stalna mijenjanja i prilagođavanja ubacivali smo i svoje priče o kojima smo promišljali u svakodnevnom životu. Na kraju procesa došli smo do tridesetak priča, koje smo onda uobličili u predstavu koju smo premijerno i prikazali.

Reakcije publike uistinu su pozitivne. Visoko postavljena letvica, kažu oni koji su predstavu pogledali, nije razočarala. Kako ste osobno zadovoljni, što kažete na reakcije publike i kakvi su dugoročni planovi za predstavu?

- Kazalište se radi zbog publike, a kada vam publika iziđe sretna s predstave, možete staviti kvačicu na taj dan, da ste uspješno odradili posao. Ono što mi je najdraže jest to da publika kaže da to uopće nisu Stilske vježbe koje su prije gledali. Oni koji ju gledaju prvi put govore da su iznenađeni samom jednostavnošću predstave, a opet kompleksnošću. I jednima i drugima predstava se sviđa. Jedna anegdota je da smo nakon jedne od izvedbi spremali stvari, kostime, rekvizitu i nakon pola sata izišli, a vani nas je dočekao dio publike. Rekli su kako posebno nas čekaju, da nam čestitaju, i da su gledali one kultne Stilske vježbe, te da nisu ni približno iste, i da smo sjajni, što je svakako najljepši osjećaj, kad mladi glumac, kao ja, doživi tako nešto. Cilj nam je da publika bude zadovoljna, sretna i vesela, ali i da ju nečemu poučimo tijekom predstave, da shvati kako kazalište može biti to da se od pet rečenica napravi predstava, a upravo zato što u stvarnom životu isto možemo reći na mnogo različitih načina. Da nađemo drukčiji način kako da nešto kažemo, možda se ne bi događalo toliko razmirica i nesnošljivosti.

Osim ove predstave aktualna je i Nemoš pobjeć od nedjelje.

- Ta mi je predstava posebno draga jer ju igram duže od godine dana i do sada je odigrana dvadesetak puta, što je za mene kao mladog glumca iznimno važno. Drago mi je što smo ju i u ovoj novoj sezoni opet igrali i da je došlo mnogo ljudi na predstavu. Posebno im se sviđa što je predstava nastala prema tekstu Tene Štivičić, koja je uvijek briljantna, a ovaj, kao jedan od njezinih prvih tekstova, dokazuje da je svevremenska, sveprisutna i točna u svakoj svojoj napisanoj riječi. Antonija i ja tu smo prijenosnici vlastitog iskustva ukomponiranog u autoričin tekst.

U kontekstu studija glume, kojim ste segmentima zadovoljni, a što, prema vašem mišljenju, nedostaje kako bi se studenti bolje pripremili za glumački svijet?

- Nedavno sam završio Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku i izrazito sam zadovoljan stečenim znanjem. Mislim da me je jako dobro pripremila za daljnji rad kao glumca i lutkara. Velika je predanost profesora koji svoje znanje dijele sa studentima, a dokaz tomu su i nagrade koje dobivaju glumci koji su završili osječku Akademiju. Veliki je nedostatak to što nemamo kazališnu scenu na Akademiji, nemamo pravu pozornicu, s kojom bismo bili spremniji za kasniji rad na velikim scenama, koje zahtijevaju veći angažman glumca zbog prostornog proširenja i veće udaljenosti od gledatelja. Usprkos tome smatram da smo jako dobro osposobljeni za sve uvjete, te smo tijekom studija imali priliku i tehnički se potkovati. Na svemu sam tome zahvalan Akademiji jer sam sa studija izišao kao čovjek koji nije samo glumac i lutkar nego i bolja osoba.

Može li i kako budućim i sadašnjim studentima pomoći vaša umjetnička organizacija Glinjol Teatar? S kojim je ciljem osnovana, gdje djelujete, na čemu radite…?

- Glinjol Teatar osnovan je u Glini i cilj mu je obnoviti kulturu u Glini kao što se obnavljaju objekti nakon potresa, jer obnoviti zidove nije dovoljno za život dostojan čovjeka u 21. stoljeću. Plan je, i na tome radimo, da uspostavimo takvu vrstu suradnje da Glinjol Teatar postane neko utočište studentima, gdje bi mogli svoje ispitne produkcije pokazati široj populaciji. Neke su ispitne produkcije na Akademiji stvarno fenomenalne, a često ostanu u njezinim prostorijama. Dakako, Akademija je obrazovna ustanova i njezin je cilj obrazovanje, ali smatram da bi ovo bio dodatni plus, koji bi donio samo dobre stvari i Akademiji i studentima.

I sami pišete?

- Pišem i smatram da svaki glumac treba pisati i imati nešto o čemu bi pisao. Svi mi imamo svoja promišljanja i razgovore sa samim sobom. Što više pišemo, više razvijamo svoju maštu. Snovi su najbolji primjer toga, koliko nas se ujutro probudi s fantastičnim snom koji vrlo često ispari s prvim gutljajem jutarnje kave. Koliko bi bilo novih, inovativnih, fantastičnih priča da samo slušamo sebe i zapisujemo! Ne moramo to nikome pokazati, ali, opet, možemo se tome vratiti kada god poželimo. Iz svega se može napraviti predstava, ali i ne mora.

Kad ne glumite, bavite se vrlo zdravim hobijem.

- Pčelarstvo je moj hobi, pomažem ocu kojemu je to postalo zanimanje. Nažalost, zbog posla i odsutnosti sve sam manje s njim u pčelinjaku, ali uvijek se rado vratim i pomažem koliko mogu. Lakše je raditi s pčelama nego s ljudima, jer pčela vas, kad je ljuta, ubode, umre i znate na čemu ste, a čovjek, kad je ljut, radi vam svašta iza leđa, a nerijetko i napreduje nakon toga. Pčele su naše prirodne ljekarne. Pomažu ne samo u fizičkom obliku, svojim proizvodima, nego, rekao bih, i u onom psihološkom. Zdravo, prirodno, domaće, opuštajuće.

Kažete da volite čitati stvari koje nisu najpoželjnije. Poprilično intrigantna izjava da bi ostala nepojašnjenom.

- Ne volim čitati one najpoželjnije knjige, one koje pune izloge, koje su na reklamnim panoima, više volim kopati i pronaći knjigu koja miruje i ne pokazuje se svima, u takvim se knjigama skrivaju najbolje tajne.