Glumica koju je publika zavoljela kroz serije Ruža vjetrova i Najbolje godine te brojne kazališne predstave karlovačkog Gradskog kazališta Zorin dom govori o novim projektima, nagradama, majčinstvu, izazovima i neostvarenim željama. Ova Osječanka danas živi u Karlovcu, iza sebe ima brojne uspješne autorske projekte, a kada ne radi, i dalje radi jer uživa u čitanju, pisanju, kazalištu i gledanju filmova.

Od 2015. ste u Karlovcu. Jedna ste od rijetkih koja kroz Karlovac nije prošla na nekom putovanju nego ste ostali. Što vas je zaustavilo?

- Došla sam zbog posla. Dogodilo mi se prijateljstvo na prvi pogled s tadašnjim jedinim glumcima kazališta - Peđom Gvozdićem i Giuliom Settimom. Po načinu razmišljanja, glumačkim težnjama i humoru nas smo troje kliknuli. Oni su tražili glumicu za ansambl i vrlo su me brzo primili u tim. I eto, još uvijek stojim u Karlovcu. Uz to sve, dogodila se i ljubav, tako da sam usidrena ovdje.

Od tada ste itekako aktivni u svijetu kazališta, a iza sebe imate i brojne uspješne autorske projekte.

- To je jedna od stvari koje najviše volim u našem kazalištu - mogućnost da se izrazimo kroz predstave, progovorimo o vrijednostima i idejama, propitkujemo društvene norme. Ne bježimo od klasika ili od već napisanih tekstova i predložaka, samo se pokazalo da imamo puno toga reći na naš način.

Da trud i rad nisu uzaludni najbolje dokazuju nagrade koje ste osvojili u posljednjih nekoliko godina. Izdvaja li se koja?

- Nagrade su povezane s različitim elementima i pričama, tako da ne mogu izdvojiti nagradu, a da ne spomenem predstavu. Zato bih izdvojila našu dramsku predstavu Semafor za odraslu publiku koja pokušava maknuti stigmu s autizma. Riječ je opet o autorskom projektu, režirao ju je Peđa Gvozdić, tekst sam napisala slušajući priče roditelja koji imaju djecu s poremećajem iz spektra autizma. Dosta je Osječana sudjelovalo u procesu rada (za scenski je pokret bila zadužena Maja Huber, a jednu od glavnih uloga imala je odlična mlada glumica Ana Šantar). Predstava je bila nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta, Ana Šantar bila je nominirana za najbolju glumicu u predstavi, a glavni je glumac, Andro Damiš, koji igra dječaka s poremećajem iz spektra autizma, bio nominiran i dobio je Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg glumca. Nekoliko mjeseci poslije, na Festivalu hrvatske drame u Splitu, Semafor je dobio nagradu Marul za najbolji suvremeni hrvatski dramski tekst.

Mama ste dviju djevojčica koje su vam, prema vašim riječima, najveća inspiracija za vaše tekstove. O kakvim je testovima riječ i kakve su njih dvije karakterno?

- Jedna je jako sramežljiva, druga obožava biti u centru pažnje. Jedna voli nenametljivu odjeću, druga obožava šljokice i haljinice. Jedna ne voli da joj se kaže da je lijepa, druga sama sebi govori "baš sam si lijepa". Jako nalikuju jedna na drugu fizički, ali kad je u pitanju karakter, njihovi su se geni drukčije posložili. Pune su svojih individualnih mudrosti i ideja, a njihovo me (ne)shvaćanje intrigira i inspirira. Kad starija kći nije htjela pospremati za sobom, napisala sam priču Uplakana pidžama. Kad mlađa nije htjela danima skinuti kacigu za bicikl s glave (spavala je s njom), nastala je priča Mačka Rita i kaciga za bicikl, a kad nisu htjele prati zube, snimila sam priču Kolač za vjevericu Evicu. One su prve koje čuju novu priču, i to prije spavanja. Njihova mi je povratna informacija najvažnija. Vjerujem da će mi biti inspiracija kroz sve faze njihova odrastanja.

Nismo vas dugo gledali u serijama ili na filmskom platnu. Kakva vas sjećanja vežu uz serije “Ruža vjetrova i Najbolje godine” te planirate li kakve nove angažmane ispred kamera?

- Volim snimati. Na obje sam serije uživala, iako je znalo biti izazovno i naporno. Ali tada sam bila u drugim fazama života, bez djece, bez stalnog angažmana. Kada sam rodila, nisam htjela provoditi previše vremena odvojena od svoje djece i više sam se angažirala oko pisanja. Kako se mijenjaju životne faze, tako se mijenjaju i moje želje. Volim planirati, mislim da je dobro imati želje i ciljeve, ali isto tako znam da su oni podložni promjenama, od kojih ne bježim. A o planovima koji su tek u povojima ne treba pričati. (smijeh)

Idete li na audicije za TV ili filmske uloge, kako to funkcionira u Hrvatskoj? Recite nam više o ovom procesu i vašim iskustvima?

- Prve tri velike audicije na koje sam otišla odmah nakon završetka akademije bile su pozitivna iskustva. Bilo je lagano i ugodno. Nakon toga uslijedio je niz "neuspjeha" i neugodnih situacija. O tome bi se dao napisati cjelovečernji film ili predstava i dok bi poneki dijelovi bili duhoviti, neki bi bili degradirajući i neugodni za gledanje. Prošle smo godine održali audiciju za potrebe predstave Semafor (tražili smo mladu glumicu i glumca). To je bio prvi put da sam bila "s one strane audicijskog stola". Prijavilo se više od 40 glumaca do 30 godina iz cijele Hrvatske. Osjetila sam njihovu tremu, izloženost, još sam bolje shvatila koliko je taj proces audicija često nezgodan dio našeg posla. Pokušali smo mladim glumcima olakšati baš zato što smo i sami prije imali neugodna iskustva. Svi su nam nakon toga rekli kako nisu imali dugo ili čak nikad ovako normalnu i ugodnu audiciju. Zahvalili su nam iako nisu dobili ulogu. Mislim da smo im pružili audiciju kakvu bismo sami htjeli imati.

Gdje je trema u vašem slučaju izraženija, na kazališnim daskama ili pred kamerama? Imate li tremu uopće?

- Nekad imam tremu, nekad ne. Najviše ovisi o mojoj spremnosti. U kazalištu mi se više očituje nekakva vrsta uzbuđenosti, povišenog adrenalina, najčešće prije premijere. Ali s godinama se i moj odnos prema tremi promijenio. Znam bolje kako utjecati na svoje tijelo, prepoznajem slabosti koje mi ta trema može donijeti, pa radim s njima, ukomponiram ih na neki način u svoju ulogu. Što se tiče ekrana, veća mi je trema gledati se, iako je tada sve gotovo. Ponekad sam tako osjetljiva da ne bih ni pogledala produkt.



Imate li želju glumiti neku određenu ulogu, sudjelovati u projektu? Gdje se vidite u godinama koje slijede?

- Imam viziju što i kako bih voljela raditi, nisu to konkretne uloge ili projekti. Znam što je to što tražim u kazališnim predstavama, kakve projekte volim raditi i na kojoj razini. Volim misliti da kroz kazalište možemo pričati publici o važnim temama, bilo to kroz humor ili tragediju, način nije važan. Da se netko iz publike nakon završetka naše predstave malo više voli, da malo više razumije svog partnera ili svijet oko sebe, takvo kazalište želim. Voljela bih se još više okružiti hrabrim ljudima i onima koji stvaraju prilike, ljudima koji ne moraju nužno razmišljati kao ja, ali kojima kazalište znači jednako kao i meni.

Veliki vam je hobi i strast čitanje knjiga. Dio je vezan uz posao, no znatno vrijeme izdvajate i za osobne knjižne interese. Preporučite nam nekoliko naslova koji su vas oduševili.

Molim te, pazi na mamu autorice Kyung-sook Shin. Nakon čitanja više nećete uzimati zdravo za gotovo svoje roditelje, pogotovo ne svoju majku. Gotovo bilo što od Elif Shafak, meni su se posebno svidjele Majstor i ja i Otok nestalih stabala. Autobiografija Mire Furlan Voli me više od svega na svijetu. Njezino pisanje čitatelja uvuče u priču, njezin senzibilitet te obuzme, ona gradi svoje priče napeto kao što joj je i život bio. Murakamijev Kafka na žalu već mi je godinama među najboljim knjigama koje sam pročitala. Knjiga The Creative Act: A Way Of Being američkog glazbenog producenta Ricka Rubina nije beletristika ni knjiga samopomoći, ni knjiga o umjetnosti, možda je knjiga o životu kojoj se stalno vraćaš.