Kao treće dijete gluhih roditelja, od svoje je rane dobi usvojila znakovni i govorni hrvatski jezik, pa se može reći da joj je hrvatski znakovni jezik materinski. Je li ju isključivo obiteljska situacija usmjerila prema studiju logopedije, teško je reći, no danas u Poliklinici SUVAG Osijek dobiva samo pohvale za svoj rad u kojem je primarno posvećena djeci i odraslima s oštećenjima sluha. Lidija Šmit Brleković živi u Osijeku sa suprugom i troje djece, od kojih drugo ima akromatopsiju, rijetko genetsko oštećenje vida. U radu s roditeljima i djecom s teškoćama u razvoju nalazi se u obje uloge, i u ulozi stručnjaka i u ulozi roditelja djeteta s teškoćama u razvoju.

Kako vam je u djetinjstvu bilo kao djetetu gluhih roditelja? Je li sustav dobro posložen, jeste li imali svu potrebnu podršku?

- Živjeti kao dijete gluhih roditelja jednako je kao istovremeno živjeti u dva različita svijeta, svijetu čujućih i svijetu gluhih, ili pak biti most koji ih povezuje. Često sam roditeljima bila njihovo uho ili glas kada je trebalo nazvati telefonom i tražiti informacije. Ili sam bila prevoditelj u njihovoj komunikaciji s čujućima. Ne znam koliko nam je sam sustav tada davao podršku, ali znam da sam u odrastanju imala svu podršku svojih roditelja. Sjećam se i kako me je u tinejdžerskoj dobi jedan dan otac iznenadio donijevši mi CD player kako bih mogla slušati glazbu.

Je li vas obiteljska situacija usmjerila prema Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu? Jeste li danas zadovoljni odabirom zanimanja?

- Kao gimnazijalka neprestano sam promišljala koji fakultet upisati i čime se dalje baviti. Voljela sam knjige, glazbu, glumu, biologiju… Razmišljala sam upisati medicinu, no onda sam u 4. razredu Opće gimnazije otkrila da postoji Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu koji se, između ostaloga, usmjerava na rad s osobama s oštećenjem sluha. Oduševila sam se i odmah se usmjerila na pripreme za prijamni ispit. I danas sam zadovoljna odabirom svog zanimanja. Zaista volim svoj posao i uživam pomagati djeci i odraslima da lakše komuniciraju. Ponekad pomislim da je taj posao zapravo pronašao mene.

Da ste zadovoljni, govori i nastavak vašeg obrazovanja u tom smjeru. Na doktorskom studiju usmjerili ste se na istraživanje razvojnog jezičnog poremećaja. O kakvom je poremećaju riječ?

- Riječ je o vrlo čestom i skrivenom poremećaju koji se ponekad prepoznaje tek u školskoj dobi. Razvojni jezični poremećaj pet je puta češći od autizma. Pojavljuje se kod svakog 14. djeteta. Što bi značilo da će u razredu od otprilike 30 učenika, biti dvoje djece s tim poremećajem. Odnosi se na teškoće u pronalaženju pravih riječi, izražavanju željenih misli rečenicama, pravilnoj upotrebi gramatike, kao i u razumijevanju onoga što je sugovornik rekao. Ova djeca teško prate upute, ne razumiju dobro pitanja, imaju teškoća u razumijevanju prenesenog značenja i šala. Sve to uz teškoće u učenju u školi, dovodi i do teškoća u komunikaciji s vršnjacima, pa često i do povlačenja u sebe.

Često u medijima spominju kako nedostaje logopeda, kako je situacija alarmantna i slično. Je li navedeno istina, i zbog čega je tako?

- Logopeda nedostaje sve više jer je sve više djece s višestrukim teškoćama. Primjerice, uz teškoće u izgovoru djeca imaju i teškoće koncentracije i pažnje, što onda otežava terapiju i produžuje njezino trajanje. To onda sljedećem djetetu koje čeka logopedske vježbe produljuje vrijeme čekanja. Smatram da bi kod nas u Osijeku trebalo zaposliti logopede u vrtićima, jer ih ondje uopće nema. Tada bi se moglo raditi i na prevenciji teškoća, čime bi se smanjio broj djece kojoj su kasnije potrebne logopedske vježbe.

Kada je vrijeme za posjet logopedu? Koji su prvi znakovi da bi trebalo početi misliti kako nešto nije u redu?

- Obično kažem roditeljima da je vrijeme za posjet logopedu onda kada su zabrinuti za djetetov govorni razvoj. Smatram da je bolje da roditelji s djetetom dođu logopedu i savjetuju se s njim, pa da na kraju bude sve uredu, nego da dođu prekasno. Nažalost, nema jedinstvene upute kada bi točno dijete trebalo posjetiti logopeda jer to ovisi o vrsti problema koji se javlja (radi li se o komunikaciji, izgovoru ili jeziku), i o djetetovoj dobi. Primjerice, dijete koje još ne izgovara glas R u dobi od tri godine ne treba ići logopedu, ali dijete s istim problemom u dobi od šest godina treba. S druge strane, dijete koje ima teškoća u komunikaciji s roditeljima (npr. ne odaziva se na svoje ime, ne gleda u oči tijekom komunikacije, ne pokazuje prstom, ne maše na pozdrav i sl.), već u dobi od godinu dana može doći logopedu. Bilo kakvo odstupanje od urednog komunikacijskog, govornog ili jezičnog razvoja treba pratiti i prema potrebi raditi na prevenciji poteškoća.

Vrlo ste rano primijetili da vaše dijete pokazuje drukčije ponašanje od očekivanog. Radilo se o akromatopsiji. O čemu je riječ?

- Akromatopsija je rijetko genetsko oštećenje vida koje uključuje nekoliko simptoma: dnevno sljepilo, daltonizam, teškoće s dubinskim vidom, slabovidnost. Prvi je znak nistagmus. To je prvo što smo uočili kao nešto što odstupa od njegova urednog razvoja. Tada je imao dva mjeseca. Kao i većina roditelja djece s teškoćama u razvoju, krenuli smo u "obilazak" različitih stručnjaka kako bismo otkrili o čemu se radi jer nešto nije bilo uredu s njegovim vidom. Na kraju smo u Centru "Vinko Bek" u Zagrebu dobili odgovor. Cijelo to vrijeme bila sam i roditelj i terapeut u isto vrijeme i nisam dopuštala da njegovo oštećenje vida stvara dodatna ograničenja njegovom razvoju. Usmjeravali smo ga na to da sve što može sam, samostalno i učini. Zahvaljujući tome naš dječak danas trči, vozi bicikl, svira saksofon i samostalan je. Čak sam putuje do škole tramvajem.

Povezujete li se zbog osobne situacije lakše s vašim klijentima/pacijentima? Nose li se roditelji s problemima svoje djece na odgovarajući način? Kakva su vaša iskustva?

- Smatram da mi je osobna situacija dala bolji uvid u različite emocije i situacije koje proživljavaju roditelji djece s teškoćama i bolji uvid u to kada se i u kojoj mjeri mogu osloniti na podršku sustava. Također, dala mi je i uporište da roditelje dodatno potaknem na osobni rad s vlastitim djetetom, dajući im do znanja da razumijem koliko je cijela situacija teška i da se pokušaju izdići iznad toga i pronaći snagu za rad sa svojim djetetom.



Logopedija i čitanje usko su povezani, recite nam kako?

- Čitanje prožima cijeli naš život, od čitanja jednostavnih uputa kako složiti lego-kocke ili ispeći palačinke, preko učenja gradiva iz prirode i čitanja lektire do iščitavanja kupoprodajnog ugovora za kupnju auta. Kad naše dijete ne može čitati i pisati kao njegovi vršnjaci, tada tek postajemo svjesni koliko su važne te vještine i koliko su povezane sa svakim dijelom našeg života. Dio tih teškoća pripada specifičnim teškoćama čitanja i pisanja o kojima se danas sve više govori: disleksiji i disgrafiji. Logopedi pomažu upravo svoj toj djeci da ovladaju čitanjem i pisanjem te pronađu način kako se nositi sa svojim poteškoćama u svakodnevnom životu.

Vrijeme je godišnjih odmora, uz kakve naslove se vi opuštate?

- Kako moja djeca jako vole slušati priče prije spavanja, obvezna literatura uvijek su nam dječje slikovnice. Među najdražim su nam Ribica duginih boja, Veliko putovanje malog globusa, a posebno Gospodin Otto i stari naslonjači, čije ilustracije su nas toliko oduševile da smo morali osobno upoznati ilustratora Dražena Jerabeka. Odrasla sam na romanima Marije Jurić Zagorke. Trenutačno me posebno zanima današnja zaslijepljenost društva suvremenom tehnologijom, što često prepoznajem u svojoj okolini. Stoga posebno preporučam knjigu Manfreda Spitzera Digitalna demencija, a trenutačno čitam njegovu drugu knjigu Epidemija pametnih telefona.