Osnovnu školu, kao i srednju Glazbenu školu Franje Kuhača, završila je u Osijeku, gdje je maturirala u klasi profesorice Eve Huhn. Danijela Pintarić potom je diplomirala violinu i solo pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji te se u posljednjih dvadesetak godina potvrdila kao jedna od vodećih hrvatskih izvođačica u području mjuzikla i jedna od najsvestranijih vokalistica. Dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju ulogu u mjuziklu 2016. godine. Majka je djevojčice, voli putovati i pročitati dobru knjigu kad god joj se pruži prilika.

Još u vrijeme studija zapaža vas "otac hrvatskog mjuzikla" Vlado Štefančić i poziva na audiciju za mjuzikl Kosa. Kako ste se osjećali kada ste relativno rano angažirani za svoju prvu glavnu ulogu?

- Bilo je to prije točno 20 godina, završavala sam studij pjevanja i nisam mislila da je to rano. Niti sam bila svjesna koliko su mi se tada zvijezde poklopile da me čuje i prepozna jedan Vlado Štefančić i pozove na audiciju, da se dogodi takav projekt i uloga Sheile, koja mi je idealno "legla" po svemu - godinama, izgledu, temperamentu i glasu. Sheila je u mjuziklu jedan od glavnih likova, pjeva sve najzahtjevnije songove i nakon nje mi se puno vrata otvorilo. Kada ste mladi, mislite da je to logično, da to zaslužujete i da vam to pripada zbog kvalitete. Danas shvaćam koliko sam u svemu imala i sreće i jako sam na tome zahvalna.

Godinu dana poslije prijavljujete se na HRT-ov talent show na kojem pobjeđujete. Što vam je pobjeda donijela, biste li to ponovili i kako danas gledate na talent-emisije?

- U to vrijeme nisam imala projekata pred sobom, pa sam se, umjesto da sjedim doma, odlučila prijaviti na HRT-ov talent show Coca Cola Music Stars. Privukla me činjenica da će proizvod showa biti film - mjuzikl i da kreativni tim čine ljudi koje sam cijenila - Krešo Dolenčić, Alan Bjelinski i Larisa Lipovac. Iako su planovi o filmu propali, pobjeda u showu ponovo mi je dala vjetar u leđa i pokrenula nove projekte, a spomenuti nam je kreativni tim tijekom showa držao radionice na kojima sam puno naučila. Krešo Dolenčić me dodatno usmjerio na kazalište i mjuzikle rekavši mi kako je to ono što moram raditi. Mislim da se danas format talent showa izlizao. Ima ih previše, pa mladim ljudima ne donose više od kratkotrajne slave. Izuzetak je možda Voice, čiji najbolji natjecatelji postanu pjevačke uzdanice HRT-a u emisijama poput A strane.

U kazalištu Komedija ostvarili ste niz zapaženih uloga, vjerujem da su vam sve drage i da je svaka donijela određene izazove. Ipak, izdvaja li se koja?

- Sheila u Kosi - jer je bila prva (a prvi se pamte), Amneris u mjuziklu Aida - jer mi je utrla put i donijela stalni angažman u Komediji, i Nina Filipovna u Jalta, Jalta - jer je probudila glumicu u meni. A sve tri imaju izvrsne songove koji mi laskaju kao pjevačici.

Umjetnički ste život posvetili mjuziklima, jeste li zadovoljni statusom koji taj žanr ima u društvu ili je marginaliziran i nedovoljno zastupljen?

- Ako govorimo o kazalištu, mjuzikl je među publikom vrlo popularan, ali u kazališnim krugovima nepravedno podcijenjen. Razlozi su razni, no neznanje i nepoznavanje mjuzikla u glazbeno-scenskom smislu su najčešći. Istina, umjetnička kvaliteta varira od mjuzikla do mjuzikla, ali postoje loši komadi i u operi i drami, uostalom i na filmu, tako da ne vidim razlog da se kvaliteta nužno veže uz formu. Osim što je kao kazališna forma najzahtjevniji, jer traži jednako vladanje pjevanjem, glumom i plesom, postoji već lijep broj mjuzikala koji su prava umjetnička remek-djela. Filmske su adaptacije mjuzikla druga priča. Mislim da nemaju toliko široku publiku i uglavnom su poslastica za one koji mjuzikle prate i u kazalištu.

Tijekom karijere ostvarili ste i uspješne suradnje s istaknutim umjetnicima u cijelom spektru glazbenih žanrova. Izdvaja li se koja suradnja ili možda žanr u kojem se također vidite?

- Nalazim jednako zadovoljstvo u nastupima s bendom, samo s jednim instrumentom u pratnji (klavirom ili gitarom) ili sa simfonijskim orkestrom. Kada je riječ o kvalitetnim i inovativnim glazbenicima koji su strastveni u svom pristupu, istinski uživam u svakoj kombinaciji, jer sam i sama takva i volim eksperimentirati s raznim zvukovima i aranžmanima. Ako moram odabrati žanr, ipak mislim da su mom glasu najbliže raskošne balade s dugim frazama, ili pak šansone. Tekst koji donosim mora biti jednako snažan kao i melodija. Idealna pjesma mora imati oboje.

Nastupili ste i sa Sarajevskom filharmonijom i s Crnogorskim simfonijskim orkestrom. Koliko je takav nastup jedinstven događaj za izvođača, nova dimenzija u izvedbi pjesama?

- S obzirom na to da sam i sama diplomirala violinu i svirala u orkestru, svaki put kad iziđem pred orkestar, osjećam da sam među svojima. Nikad nisam imala osjećaj da sam pjevač kojeg oni prate, nego da zajednički stvaramo glazbu, kao da sam jedna od njih i sjedim s njima za pultom. Također, lako mi je i ugodno surađivati s dirigentom jer mi je i to na neki način prirodno. Nastupila sam sa svim važnijim hrvatskim orkestrima, no moram priznati da mi je nedavna suradnja s Crnogorskim simfonijskim orkestrom u projektu Disney - glazba iz crtanih filmova i maestrom Robertom Homenom ostala u posebno lijepom sjećanju.

Pripremate li što novo, gdje vas može osječka publika gledati i slušati?!

- S veseljem mogu najaviti koncert Over the rainbow - Music of stage and screen na Osječkom ljetu kulture 3. kolovoza, na platou ispred Kulturnog centra. Uz pratnju Darka Domitrovića na klaviru izvest ću neke od klasika iz stranih i domaćih filmova i mjuzikla. Prošlo je više godina od mog posljednjeg nastupa u Osijeku, pa se baš veselim. Dođite, bit će lijepo!

U Osijeku vas čeka i dio obitelji, s vama dolazi kći. U razgovoru ste mi spomenuli njezine zdravstvene probleme, kada ste posumnjali na njih? S kakvim se izazovima susrećete s tim u vezi?

- Kao svakog ljeta, i ovo provodim u Osijeku kod mame, sestre i brata, s mojom petogodišnjom kćeri Melinom. Melini je prije nešto više od godinu dana dijagnosticiran dijabetes tipa 1. Zbog nepoznavanja tog stanja nisam na vrijeme prepoznala simptome, pa smo u bolnicu došle kad je njoj već bilo evidentno loše. Na svu sreću, živimo blizu Rebra, gdje imamo najbolji mogući tim liječnika, kojima smo beskrajno zahvalni. Uvijek su tu za nas, ako bilo što trebamo. Otad sam aktivna u podizanju svijesti o dijabetesu. S jedne mi je strane važno da ljudi ne sažalijevaju i ne stigmatiziraju dijabetičare, jer oni mogu živjeti normalnim životom kao i svi ostali. No istodobno treba imati razumijevanja za pravila kojih se trebaju pridržavati da bi ostali zdravi i držali svoj šećer pod kontrolom.

Za vašu sestru Antoniju, također uspješnu umjetnicu, znamo da je dijete knjižnice. Koliko su knjige vama važne, što čitate u slobodno vrijeme? Preporučite nam nekoliko naslova.

- I ja sam nekad bila knjiški moljac, čak sam bila ta koja je upoznala Tonku s njezinim najdražim autorom, Oscarom Wildeom. No Tonka me davno nadmašila. Moje su preporuke za mame male djece koje, kao i ja, od umora brzo zaspu nad knjigom. Radi se o zbirkama priča ili anegdota koje se brzo čitaju. Ako niste, obavezno pročitajte Slavuj i ruža Oscara Wildea i Kod kuće je najgore Ephraima Kishona. Nadahnjujuća je i autobiografija Zelena svjetla Matthewa McConaugheya, a preporučujem i moje trenutno štivo Život pod povećalom Stephena Grosza.