Diplomirao je povijest i engleski jezik i književnost na osječkom Filozofskom fakultetu, doktorirao 2019. na poslijediplomskom studiju Moderna i suvremena hrvatska povijest u europskom i svjetskom kontekstu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Luka Pejić danas radi kao poslijedoktorand na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku, a uža su područja njegova znanstvenog interesa socijalna historija 19. stoljeća, povijest marginalnih društvenih skupina, kriminaliteta i radničkog pokreta na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. U slobodno se vrijeme amaterski bavi filmom.

U doktoratu analizirate marginalne društvene skupine u Osijeku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće - prostitutke, kriminalce, radnike, Rome i dr. Otkud interes za tu temu?

- Povjesničari već pedesetak godina sve više pozornosti poklanjaju ljudima s rubova društva. Riječ je o osobama čija su iskustva i perspektive samo djelomično zabilježeni, stoga njihove sudbine i dalje ne pronalaze mjesto u udžbenicima povijesti, uglavnom usredotočenima na velike bitke i visoku politiku. Smatram da panoramski pogled na prošlost, nerijetko nezainteresiran za osobne priče i detalje, trebamo upotpuniti historijom odozdo kako bismo dobili još nijansiraniji uvid u određene fenomene. Odnos prema obespravljenima i marginaliziranima puno govori o nekom društvu i vrijednostima koje ono zastupa.

Što iz takvih istraživanja možemo novo saznati o Esekerima i osječkom društvu 19. stoljeća?

- Priču o Osijeku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće sveli smo na romantizirani narativ o pitomim Esekerima, knedlama i secesijskim pročeljima. U svom sam istraživanju pokazao da je Osijek, kao i drugi gradovi tog vremena u regiji i šire, bio poprište gospodarskih i kulturnih pomaka, ali i mjesto izraženih klasnih animoziteta, sukoba i siromaštva. U vilama u današnjoj Europskoj aveniji, koje predstavljaju uobičajeni turistički lajtmotiv Osijeka, živjeli su industrijalci u čijim su tvornicama radili potplaćeni muškarci i žene. Kada su oni 1905. podigli glas tražeći bolje plaće i radne uvjete, ugledni su Esekeri na njih poslali žandare naoružane sabljama i pištoljima. Ta je epizoda, kao i brojne druge, dio osječke povijesti poput priče o Krežminoj virtuoznosti ili pojavi tramvaja. Nažalost, čini mi se da više znamo o fasadama pojedinih zgrada nego o ljudima koji su svakodnevno prolazili pokraj njih nastojeći preživjeti.

I u Osijeku se kažnjavalo spaljivanjem, šibanjem do smrti, drobljenjem kostiju i vješanjem? Možete li nam izdvojiti neke od najpoznatijih slučajeva, gdje su se takve kazne izvršavale?

- Osječki je javni prostor do sredine 19. stoljeća bio obilježen nasiljem, kojim su su vlasti nastojale demonstrirati moć i zastrašiti potencijalne prijestupnike. Dakako, praksa javnih egzekucija postojala je i u ostalim europskim gradovima tog vremena. Svojevrsne ceremonijalne torture provođene su na nekoliko lokacija u Osijeku, na mjestu današnjeg gornjogradskog kolodvora i jugoistočno od Tvrđe. Osječani su relativno dugo mogli svjedočiti šibanju Roma do smrti, odrubljivanjima glava, vješanjima neposlušnih vojnika itd. Slučaj Anice Pauković iz Čepina, optužene za vještičarenje, vjerojatno je najpoznatiji takav primjer. Nakon strahovite torture ta je nesretna 27-godišnja seljanka priznala sve što joj je stavljeno na teret, te je spaljena krajem 1748. godine.

Kada se i zbog čega u Osijeku prestaje s takvim praksama i što ih zamjenjuje?

- Stvari se mijenjaju sredinom 19. stoljeća. Učinkovita moderna država podrazumijevala je i efikasan represivni sustav, odnosno reformirane sudove, policiju i zatvore. Javna pogubljenja bila su vrlo rizična jer je okupljeno mnoštvo ponekad izazivalo suosjećanje s osobom izvedenom na stratište. Takve su situacije mogle izazvati nerede i nove probleme za vlasti. Uostalom, sve je više ljudi izražavalo nezadovoljstvo krvavim scenama koje su se odvijale nedaleko od njihovih domova. S pojavom modernih zatvora vlasti su u kontroliranim uvjetima mogle provoditi kažnjavanje zločinaca, prikupljajući podatke o devijantnim pojedincima. Nadzirana i produktivna populacija bila je jako važna u okolnostima uspostavljanja kapitalističkih odnosa. Ipak, čak su i egzekucije provođene u dvorištu Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku nastavile izazivati veliku pozornost građana i tiska. Prisjetimo se samo Čarugina vješanja u veljači 1925., koje je privuklo gotovo tri tisuće ljudi.

U posljednje vrijeme fokus stavljate na istraživanje povijesti hrvatskih zločinki i zatvorenica. Kako izvori iz 19. stoljeća opisuju žene koje su, počinivši određeni zločin, završile iza rešetaka?

- Iako su između 1880-ih i Prvog svjetskog rata muškarci počinili većinu kaznenih djela na području Hrvatske, pitanje ženskog kriminaliteta zaokupljalo je pozornost intelektualaca i države. Naglašavano je da su "posrnule" žene puno lukavije, pa samim time i opasnije zločinke od muškaraca. U skladu s tim, 1855. počela je raditi i kaznionica za žene u Zagrebu, vođena od časnih sestara, koja je od zatvorenica trebala stvoriti uzorne majke, kćeri i supruge. Ovakva nam istraživanja pružaju nove spoznaje o položaju žena u 19. stoljeću i o oblikovanju poželjnih rodnih identiteta. Puno toga možemo saznati i iz osječkih primjera, bilo da je riječ o sluškinjama optuženima za neposluh i krađu, bilo o ženama koje su se ilegalno bavile prostitucijom u mjesnim gostionicama, o buntovnim radnicama ili zlostavljanim suprugama koje su u samoobrani ubijale svoje nasilne partnere.

Autor ste monografije Historija klasičnog anarhizma u Hrvatskoj – fragmenti subverzije. Tko su bili prvi anarhisti na ovim prostorima?

- Prvi anarhisti s ovih prostora mahom su bili eksploatirani radnici koji su zagovarali korjenite društvene promjene. Međutim, u biti, anarhizmu su se okretali pojedinci različitih profila. Jedan od njih bio je i Miloš Krpan, učitelj s područja Slavonskog Broda, koji je prije Prvog svjetskog rata pokušao osnovati anarhističku komunu. Vrijedi spomenuti i Stjepana Fabijanovića, slavonskog pekara koji je krajem 19. stoljeća otišao u SAD te se ondje uključio u radnički pokret, ostavivši iza sebe zbirku eseja i nekoliko knjiga. Osim toga, anarhizam je bio interesantan i mladom Miroslavu Krleži i Augustu Cesarcu. Jedan od posljednjih osječkih anarhista, kako ga je nazvao kroničar Lavoslav Kraus, bio je krojač Ivan Zepp, koji je u prvoj polovini 20. stoljeća proputovao Europu upoznajući najpoznatije aktiviste tog vremena, švercajući ilegalne anarhističke listove, sudjelujući u štrajkovima... Nakon povratka u rodni grad život je priveo kraju relativno mirno u Ilirskoj ulici. Umro je 1967.

S obzirom na vaša područja djelovanja i literaturu koju konzultirate, možete li nam preporučiti nekoliko naslova vrijednih čitanja? Uz koje se naslove vi opuštate?

- U stručnom pogledu radovi koje potpisuje britanski povjesničar Eric Hobsbawm najviše su utjecali na mene. U pitanju je jedan od najvažnijih autora suvremene historiografije koji se bavio nizom tema - od meksičkih i talijanskih bandita do jazza i velikih revolucija 19. i 20. stoljeća. Kada je riječ o beletristici, nezahvalno je izdvojiti bilo koji naslov, no vjerojatno su me se najviše dojmili romani Jedan dan Ivana Denisoviča Aleksandra Solženjicina i Plodovi gnjeva Johna Steinbecka. Usto, relativno sam kasno otkrio stripove, tako da posljednjih nekoliko godina nastojim pročitati što više toga. Krenuo sam s modernim klasicima kao što su Maus Arta Spiegelmana, Perzepolis Marjane Satrapi itd. Trenutno čitam In the Heart of the Sea autora Nathaniela Philbricka, publicističko djelo koja se bavi životima američkih mornara početkom 19. stoljeća i potonućem kitolovca Essex, koje je inspiriralo Hermana Melvillea da napiše svoj poznati roman Moby-Dick.